Hrvatska Socijaldemokratska partija, formalno najveća stranka opozicije, nikako ne uspijeva izaći iz duboke krize u koju je zapala nakon gubitka vlasti 2015. godine. Sudeći prema rejtingu u istraživanjima javnog mnijenja, sve manje birača želi poduprijeti ovu bezidejnu stranku. Nedavno doneseni program pokazuje da se i sami “socijaldemokrati” muče s pronalaskom vlastitog smisla.
Politička imaginacija aktualnih domaćih socijaldemokrata nekako se čini sve siromašnijom, a politička rješenja koja nude u svojim temeljnim dokumentima sve su manje kalorična. Ne samo da nisu u stanju u praksi provesti ikakvu suvislu lijevu reformu, nego i u, zapravo, mnogo neobaveznijem programskom smislu nisu u stanju odgovoriti na izazove današnjice.
I najnoviji programski tekst Socijaldemokratske partije Hrvatske, koji je predstavljen prije desetak dana na stranačkoj tematsko-izvještajnoj konvenciji, baš kao i onaj otprije sedam godina, u najvećem je dijelu napisao Davorko Vidović. Sa Zoranom Milanovićem na čelu i dokumentom pod nazivom “Plan 21” SDP je 2011. godine došao na vlast nakon osam godina. Izgleda da je ista logika vodila i današnje rukovodstvo. Naime, ta da istom autoru povjere da napiše nacrt programa za novo doba pod nazivom “Za dobro društvo”, pa da onda na tragu takvog kauzaliteta (novi program koji vodi u novu pobjedu) na narednim parlamentarnim izborima možda poluče uspjeh. Za ovu ćemo priliku ostaviti po strani unutrašnja trvenja unutar naše najveće opozicijske stranke, čija se dinamika ionako dade pratiti na dnevnoj razini, i koja se manje-više svode na sukob između parlamentarne esdepeovske grupe koju čini uglavnom Milanovićev kadar i novog lidera stranke Davora Bernardića, iako je sva prilika da će ih na okupu barem do sljedećih izbora držati, ako ništa, a onda puki oportunizam, i pogledat ćemo što zapravo piše u Vidovićevom programu.
I prije same stranačke konvencije po medijima se pojavila sintagma koja govori o tome da se SDP zalaže za tako nešto što se zove moralni kapitalizam. Budući da u SDP-u Marx nikad nije stanovao, a i u njegovom prethodniku, Savezu komunista, često je bio odsutan, stranački su ideolozi za svoje nove koncepcije morali pronaći neke druge predšasnike. Sjećamo se oduševljenja u SDP-u, ali i u široj intelektualnoj zajednici koja je krajem devedesetih godina prošlog stoljeća inklinirala toj stranci, za izmišljotinu zvanu “treći put”. Bio je to pokušaj prevladavanja dotadašnje dihotomije, u nekim varijantama znan kao “ni staljinizam ni laissez faire“, ili kao “ni kolektivizam ni neoliberalizam” i sl. Bilo je to također vrijeme kad je i u nas, baš kao i drugdje u Evropi, promptno prevedena istoimena knjiga Anthonyja Giddensa, ali i kratki pamflet tadašnjeg lidera britanskih laburista Tonyja Blaira na istu temu.
Kapital protiv “interesnih grupa”
Osim na prijelazu milenija o moralnome se kapitalizmu dalo čuti ponešto i kasnije. On se, recimo, dade naći i u recentnijim istupima nekih, opet, britanskih lidera kao što je vođa konzervativaca David Cameron, koji se poslije velike krize iz 2008. žalio na nezasluženo velike beneficije koje su uživali nosioci poslovanja u financijskom sektoru ili pak na njihove astronomske bonuse. U tom je smislu zaključio da nam svima treba odgovorniji, moralniji kapitalizam, takorekuć, kapitalizam s ljudskim likom. Sve to svoje prethodnike nalazi u Adamu Smithu i njegovoj teoriji o moralnim osjećajima po kojima svaki čovjek osim što je tjeran sebičnošću razvija u sebi i interes za dobrobit drugih ljudi, ili pak u Maxu Weberu koji razlikuje racionalni kapitalizam, onaj, dakle, odgovorni i obvezujući od iracionalnog, čiji bi predstavnik mogao biti, recimo, ova naša inačica “divljeg”, neobuzdanog i nereguliranog kapitalizma periferije.
Od standardnih stvari, tek da spomenemo, da u novom programu hrvatski socijaldemokrati uglavnom zazivaju investicije kao zapravo jedini mehanizam važan za politiku zapošljavanja, dok poreznu politiku i politiku fiksnih kamata vide kao, ako ne kao jedine, a onda kao glavne mehanizme jačanja potrošačkih potencijala. Sve je to, kako rekosmo bilo viđeno već u Planu 21, baš kao i u programskim dokumentima za vrijeme Ivice Račana.
Ono što je ovdje interesantno jest do da je SDP posve pristao uz klasnu dezantagonizaciju. Ili njihovim riječima: “Naš program nema za cilj privilegirati neku određenu političku skupinu i njenu nomenklaturu…” To se posebno se dade vidjeti u SDP-ovom pristupu radničkoj i sindikalnoj politici. Doslovno se u programu kaže da se, dakako, treba voditi računa o radničkim pravima, ali se odmah dodaje da se neke koncesije moraju dati i onoj drugoj, biznis strani. U tom smislu, na sindikate se više ne gleda kao na udarnu šaku protiv kapitala, nego kao na samo još jednu interesnu grupu kojoj će stranka prići više ili manje ovisno o trenutačnoj društveno-političkoj konjunkturi. S tim u vezi je i prebacivanje naglaska sa suradnje s organiziranim radništvom na suradnju s društvenim pokretima.
Sveto trojstvo: antikorupcija, školstvo, poduzetništvo
To zapravo govori da su socijaldemokrati odavno odustali od promjene društvene stvarnosti političkim instrumentima i u tom se smislu posve oslanjaju na ekonomske mjere, dok legitimitet za takav pristup nalaze u novom moralnom poretku u kojemu dominiraju obiteljske vrijednosti, vrijednosti zajednice, individualizam, koncept oslanjanja pojedinaca na vlastite snage, čuvanje dostojanstva dobronamjernog čovjeka (što god to značilo) i sl.
Novi-stari SDP pojavljuje se, a tako se voli i u javnosti prikazivati, kao moralno superioran vladajućem kapitalističkom poretku, posebno onom bez regulacije i kontrole, kojeg bi esdepeovci, samo da dobiju priliku, sigurno zauzdali. U novom esdepeovom moralizmu posebno su istaknute vrijednosti kao što su društvena harmonija, kultura poduzetništva, meritokracija, davanje prioriteta obrazovanju, odnosno gledanje na obrazovanje kao na univerzalni lijek za sve društvene inkoherencije, inzistiranje na politici sigurnosti i penalizaciji svih prekršitelja koji tu sigurnost ugrožavaju, kao i kažnjavanje i progon korumpiranih. Međutim, u skladu sa svojim pristupom – malo od jednih malo od drugih – SDP ne odustaje ni od klasičnih kapitalističkih vrijednosti kao što je kompeticija. Tako se već spomenuto školovanje vidi upravo u tom ključu, kao trka za diplomom, kao favoriziranje izvrsnih, kao podupiranje najboljih, kao guranje najistaknutijih, čime cijeli sektor zapravo završava u svojevrsnom elitizmu, nauštrb demokratičnosti koja bi školu morala resiti kao glavna vrijednost.
Na više mjesta Vidović & co. alarmiraju javnost zbog tzv. uzdizanja populizma u Evropi, odnosno naglašavaju opasnost od populističkih stranaka. Jasno je da na valu širenja panike i SDP pokušava ubrati pokoji bod, ali je tu zanimljivo nešto drugo. Naime, i socijalističke i socijaldemokratske stranke nastale su u svoje vrijeme kao svojevrsne protestne stranke, i njih je onodobni establišment optuživao za populizam. Danas taj isti SDP koji ili slabo poznaje vlastitu tradiciju, ili ga je snašla amnezija, u svojoj pomirljivoj fazi, skupa s liberalima, manje-više sve današnje protestne političke snage, umjesto da u njima pronađe potencijalne saveznike, prokazuje kao demagoške i po šire društvo posve štetne političke pojave.
U moralnom kapitalizmu za koji se zalažu Bernardić, Vidović i drugi bitno manji naglasak je na bogaćenju kao takvom (šifra iz osamdesetih godina prošlog stoljeća “greed is good” koju je u filmu Wall Street iz 1987. godine promovirao glavni lik Gordon Gekko danas se više ne nosi), a bitno veći je na vrijednostima. To je neka vrsta socijalno odgovornog kapitalizma, koji osim za vlastiti profit radi, navodno i za opću stvar, a funkcionira tako da se inzistira na smanjivanju ekscesivnog rizika, na smanjenju egoizma koji više ne bi smio biti u temelju ovog novog, civiliziranog kapitalizma.
Sloboda… od socijalne zaštite
Tržišni se principi tako žele omekšati suosjećajnošću. Ta nova sentimentalnost smitovskog tipa i brižnost koja uz to ide možda najbolje personificiraju novi kapitalisti poput Elona Muska, koji u svemir izbacuje Teslu, i razmišlja kako otkupiti dugove neke zemlje trećeg svijeta ili pak naš Nenad Bakić koji male školarce opskrbljuje robotima ili Mate Rimac koji je navodno jako dobar svojim radnicima, a i posve je cool. Naravno, negativac je danas neodgovorni Ivica Todorić, koji je novcem koncerna kupovao sve pa čak i parizer. Iako, nije uvijek bilo tako. Donedavno je na sceni dominirao stav da je i takav, iako posve uncool Todorić, ipak dobar kapitalist, jer da on hrani 60 tisuća ljudi, daje im plaću, i firme ne uništava nego ih podiže.
Prva u nizu vrhovnih vrijednosti u Vidovićevom nacrtu je, pazi sad, sloboda. Iz cijelog teksta ne može se to shvatiti drukčije nego kao negativna sloboda po kojoj se favoriziraju one vrijednosti koje, prije svega, biznismenu, developeru, poduzetniku i drugim kapitalističkim figurama dozvoljavaju da djeluje bez izvanjskih ograničenja, prije svega onih koje provodi država. Sve ostale slobode kao da su izvedene iz ove temeljne. Tako se i pravo na sreću može postići isključivo angažiranjem vlastitih umijeća i vještina i uz donošenje odluka koje mora biti posve slobodno od bilo kakvih pritisaka.
Tako novi esdepeovci drže da će kapitalističke patologije neutralizirati svojevrsnom moralnom obnovom, odnosno misle da bez moralnih vrlina kapitalizam može degenerirati do te mjere da to postane opasan po opstanak samog društva. Otuda i njihov novi zahtjev da umjesto u državotvornosti krenemo u društvotvornost. To se novo društvo mora, prema autorima programa, izgraditi na temeljima novog domoljublja, vjerodostojne politike i nove osjećajnosti.
Nama se pak čini da inzistiranje na moralu zapravo nije ništa drugo doli nadomjestak za izostalu konkretnu političku borbu, a moralna većina kojoj se novi program SDP-a zapravo obraća, zamjena je za radničku klasu koja je nekada imala ulogu faktora promjene. U tom smislu socijaldemokrati prestaju biti, odnosno odavno se već prestali biti zagovornici radničkih prava i predstavnici radnika i postali su klasična buržoaska stranka.