Iako su pretprošle godine uvjerljivo pobijedili na izborima, rumunjski socijaldemokrati nikako ne uspijevaju stabilizirati svoju vlast. Uzrok za to pronašli su u zaprekama koje im postavljaju državni aparati koje ne kontroliraju u potpunosti. No kako se zemlja našla u ovoj situaciji rata vlade protiv podređenih tijela?
Vladajuća rumunjska Socijaldemokratska stranka (PSD) je sredinom novembra prošle godine objavila priopćenje kojim osuđuje postojanje i djelovanje rumunjske “paralelne države”. Taj čudan pojam, koji kao da pripada žanru špijunskih filmova iz 1950-ih, preplavio je otad naslove provladine štampe, privlačeći veliku pozornost. U svakom slučaju, priopćenje je ostavilo dojam da se radi o nečem stvarnom. Odjednom je najmoćnija stranka postsocijalističke Rumunjske vidjela samu sebe kao napadnutu apstraktnom pojavom, jednom institucionalnom strukturom čiji su obrisi podjednako mutni i prijeteći: paralelne države. Ostalo je nejasno, međutim, tko su osobe i institucije koje tu državu čine. Na pitanje novinara da opiše paralelnu državu, predsjednik PSD-a dao je bezbrižan i zagonetan odgovor: “Da”. To “da”, ne samo da nema smisla gramatički, nego i sociološki. A iz teksta samog priopćenja može se tek pohvatati da “pod krinkom takozvane antikorupcijske kampanje, paralelna država želi uzdrmati, i u konačnici eliminirati, legitimno izabranu vladu”.
Pojam “paralelna država” nije definiran onim što on jest, već onim što on čini: suprotstavlja se PSD-u kroz antikorupcijsku kampanju. Nije čudo što onda kritičari socijaldemokrata u njihovoj izjavi vide napad, ne previše suptilan, na glavnu antikorupcijsku agenciju, Nacionalnu direkciju za borbu protiv korupcije (DNA), i njenu glavnu tužiteljicu Lauru Kövesi. Premotajmo slijed događaja malo naprijed: u februaru ove godine, ministar pravosuđa kojeg su imenovali socijaldemokrati, održao je press-konferenciju na kojoj je službeno zatražio ostavku tužiteljice Kövesi. Kolebljivim glasom, koji je učinio da cijeli događaj zvuči više kao samoubilačka misija, a ne kao presica, ministar je zahtjev pravdao argumentima koji su doslovno prepisani iz PSD-ove novembarske izjave. Izgledalo je kao da DNA vodi rat protiv vlade i vladajuće koalicije. Navodno je ovo tijelo potkopavalo ustavni poredak sprječavajući izvršnu vlast da ostvaruje prava koja ima i dio je paralelne strukture koja namjerava odvratiti stranku na vlasti od ispunjenja svog političkog programa.
Logika države
Ako ćemo se voditi pričama liberalnih medija, lako ćemo odbaciti paralelnu državu kao produkt propagande, sredstvo kojim korumpirani PSD pravda svoj napad na pravosuđe. Naposljetku, od svoje izborne pobjede 2016., ta je stranka bila uključena u institucionalni gerilski rat za kontrolu nad sudstvom. Ipak, to nije cijela priča. PSD nije usamljena u ovakvim interpretacijama politike. Pojam “duboke države”, koji je snažno prisutan na američkoj javnoj sceni otkako je Donald Trump postao predsjednik, kao i pojam paralelne gulenističke države, koji koristi turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan, usporedivi su konstrukti.
Slične narative pronalazimo u Mađarskoj i u Poljskoj, a odnose se na napade “liberalnih institucija” koje navodno blokiraju reforme tamošnjih vladajućih stranaka. Ova vulgarna sociologija, kojom se odgovornost za neprovođenje promjena prebacuje na paralelne strukture koje se tim promjenama opiru, predstavlja političku vratolomiju, koja je, izgleda, popularna među populistima različitih kalibara. Stranke od rumunjskih socijaldemokrata do Trumpovih republikanaca odjednom otkrivaju da pobjeda na izborima nije dovoljna i da osvajanje moći znači vođenje brojnih bitki na različitim frontama, što je kontinuiran proces koji na biračkim mjestima tek počinje. Državne institucije imaju svoju logiku, svoju vlastitu autonomiju, a izborna je pobjeda samo najava političkog uspjeha, ne njegov krunski moment.
To je lekcija koju je povijesna ljevica naučila još za vrijeme Narodnih fronti 1930-ih godina, kada su izborni uspjesi u Zapadnoj Europi završili političkim fijaskom, zbog otpora institucija, političkog nasilja i štrajkova kapitala. Naravno, rumunjske socijaldemokrate ne čeka ništa slično: zbog njihove naklonosti kapitalu ne može ih se usporediti s tim vladama. A ipak, rumunjski socijaldemokrati suočavaju se s institucionalnom opozicijom i vrlo vjerojatno se ona neće tako lako ugasiti. Ustavni sud i predsjednik već su 28. februara odbili zahtjev ministra pravosuđa za ostavkom tužiteljice Kövesi. DNA je opstala, “paralelna država” još uvijek stoji: štoviše, antikorupcijska agencija postigla je ogromnu simboličku pobjedu. Dakle, do određene mjere paralelna država nije samo konstrukt: postoji institucionalna otpornost s kojom se PSD mora suočiti i koji se neće tako lako slomiti. Postoje institucije koje oni ne mogu kontrolirati, cijela državna infrastruktura koja je izvan njihovog dometa. No kako možemo objasniti te institucije koje PSD optužuje da upravljaju državom iz sjene?
Od borbe protiv korupcije do tajne policije
Njihov glavni neprijatelj, DNA, vjerojatno je najveći uspjeh vlada desnog centra koje su dominirale kasnih 2000-ih. Uspijevajući dovesti pred sud istaknute političare, DNA je imala pristup ogromnim resursima i visoku razinu institucionalne autonomije, da ne govorimo o snažnoj potpori građana. Bio je to najvažniji dio šireg institucionalnog projekta bivšeg predsjednika Traiana Băsescua kasnih 2000-ih: stvaranje autonomnih državnih institucija, van utjecaja stranačkog sistema i posebno izvan utjecaja moćnog PSD-a. Osim DNA-a, projekt je uključivao opsežnu zakonodavnu i financijsku potporu brojnim rumunjskim obavještajnim službama, kao i povećanje sredstava za policiju i vojsku. Băsescuova vizija bila je klasična neoliberalna: osnaživanje represivnih državnih institucija na račun slabljenja socijalnih funkcija države. Uz to, nije skrivao da su te reforme namjeravale stvoriti stabilnije okruženje za strani kapital – na štetu domaćih kapitalista, koje se smatralo ortacima korumpiranog stranačkog sistema. DNA, kao glavna poluga tog projekta, stekla je određeni stupanj institucionalne autonomije koju je sad teško dokinuti, a na sličan način su i rumunjske obavještajne službe zaštićene od parlamentarne kontrole. Upravo je tajnovita suradnja između DNA i obavještajnih službi povećala ugled tužitelja poput Laure Kövesi, PSD-ove crne mačke.
Ipak, teško da možemo sve te različite institucije percipirati kao koherentan, učinkovit sustav koji odgovara nečemu što se zove “paralelna država”. U ovom trenutku, na primjer, odnos između DNA i obavještajne zajednice je u najmanju ruku zategnut, a napetosti između njih uvelike utječu na antikorupcijsku kampanju. Bez pristupa izvorima tajnih službi, broj velikih političkih imena dovedenih pred sud značajno se smanjio. U međuvremenu, sama DNA se suočava s vlastitim problemima, unutarnjim nemirima, stalnim kritikama i institucionalnim preprekama. Posljedično, ne radi se o otpornosti ili snazi tih institucija koje su “paralelnu državu” učinile tako važnim tropom diskursa socijaldemokrata, ili javne sfere u cijelosti. Važnu ulogu igra zapravo slabost samog PSD-a i njegova nesposobnost da nametne koherentnu političku strategiju kojom bi se mogla s njima nositi.
Pat pozicija
Od izbora 2016., PSD je bio opterećen unutrašnjom nestabilnošću i stalnim natezanjima, skrivenim iza autoritarnih gesti slabog vodstva. To je u kontrastu s efikasnošću drugih velikih istočnoeuropskih stranaka, kao što su Fidesz u Mađarskoj i Pravo i pravednost (PiS) u Poljskoj, koje uspijevaju nametnuti jaku stranačku disciplinu. Kao što je vidljivo iz čestih promjena sastava vlade proteklih mjeseci, vodstvo PSD-a se pokušava nametnuti svojim lokalnim moćnicima, regionalnim stranačkim vođama koji imaju veliku moć. U tom smislu, iluzija paralelne države koja se suprotstavlja političkim naporima PSD-a jednostavan je način izbjegavanja stvarnih problema stranke, odnosno unutarstranačke nestabilnosti i nedostatka političke učinkovitosti.
Ironično, politička iluzija koja nalikuje na ovu o paralelnoj državi dominira i na drugoj strani političkog spektra. Opozicija koja uključuje i političke stranke i ulične prosvjednike protiv PSD-a, vidi vladajuću stranku kao koherentnu, moćnu korupcijsku mašineriju. Za njih to je neobični postsocijalistički Moloh čija je unutarnja konzistentnost postignuta ne samo discipliniranošću članova nego i njihovim psiho-političkim profilom. Glasače iz ruralnih područja koji su PSD-ova čvrsta baza, kao i korumpirane političare, smatra se pogubnim nasljeđem “komunističke” Rumunjske, koje se zadržalo usprkos padu socijalizma. Ta koherentnost i konzistentnost naravno ne postoje: PSD je preopterećen internim podjelama, a sociološki profil njegovih pristaša je raznolik i kontradiktoran. A ipak, iluzija konzistentnog, gorostasnog PSD-a koristi se kako bi opravdala nemoć opozicije koja nema nikakvu izbornu privlačnost. Izborno, ne postoji stranka koja može konkurirati socijaldemokratima. Slično tome, ulični prosvjednici protiv PSD-a, koji su posljednjih godina konstanta rumunjske politike, nisu se uspjeli ujediniti u održivu političku alternativu.
Uzdrmanu unutrašnju stabilnost PSD pokušava sakriti prebacujući odgovornost za svoje neuspjehe na leđa fantomske “paralelne države”. S druge strane, opozicija, nesposobna da se suoči s PSD-ovom izbornom mašinerijom, svoje mane sakriva prikazujući suparnika kao savršeno funkcionalan korumpirani mehanizam za kontroliranje države. To vodi prema prema neobičnoj pat poziciji koja oblikuje rumunjsku političku scenu: nitko ne dominira u potpunosti. Čak niti socijaldemokrati koji su na vlasti. Radi se o političkoj slijepoj ulici iz koje ne uspjeva izaći niti vladajuća stranka niti opozicija: ne zato što su podjednako jake nego zato što su podjednako slabe. U konačnici, jedini koji pobjeđuje je ekonomski konsenzus koji obje strane podržavaju: kapitalu prilagođena proturadnička agenda koja dominira politikom zadnjih desetljeća – business as usual.
S engleskog prevela Anja Vladisavljević