Mornarica jedne euroazijske zemlje u petak je ušla u vode Europske unije i zaprijetila da će potopiti brod koji pripada europskoj kompaniji. Ne, nije riječ o Rusiji zbog čije se navodne prijetnje sve agresivnije naoružava “istočno krilo” NATO-a i EU, već o članici NATO-a i bliskoj saveznici EU-a Turskoj. Ta zemlja onemogućuje da se u ciparskim vodama provedu istraživanja vezana uz eksploataciju plina, između ostalog zato što ni ne priznaje ciparsku vladu, već paralelnu Tursku Republiku Sjeverni Cipar koju je osnovala nakon vojne intervencije 1970-ih. Unatoč stalnim najavama iz Unije kako se “jača sigurnost”, odnosno rade daljnji koraci prema militarizaciji europskih prostora, gotovo da nitko nije ozbiljnije reagirao na ovu otvorenu prijetnju ponovljenim napadom na jednu od najmanjih članica.
A ako je režim turskog diktatora Erdoğana išta pokazao posljednjih mjeseci, to je spremnost da se upusti u sulude avanture koje prijete izbijanjem golemog rata kakav nije viđen desetljećima. Kada je prije više od mjesec dana Erdoğan započeo svoj napad na kurdska područja sjeverne Sirije, to je opravdavao brigom za sigurnost vlastite zemlje. No nesposobnost da na brzinu okonča tu intervenciju natjerala ga je da dublje zakopa u rat, te – prema izvještajima organizacija za zaštitu ljudskih prava – počini niz ratnih zločina protiv stanovništva koji osim namjernog bombardiranja civilnih ciljeva uključuju i etničko čišćenje Kurda. Originalni plan da se intervencija pokaže kao “pomoć” sirijskim islamističkim grupama brzo je propao kada su se one pokazale nesposobnima da se nose s otporom lokalnog stanovništva.
Sve to dovelo je Tursku u situaciju da sada mora otvoreno okupirati velike dijelove susjedne države, ne samo protivno međunarodnom pravu već i protivno volji i interesima drugih sila koje su već prisutne tamo. I Rusija i Sjedinjene Države našle su se u situaciji da im turska okupacijska vojska otvoreno prijeti napadima. Tek je velika opreznost i jedne i druge sile zasad spriječila izravan sukob. I nije to jedina prijetnja koje turski režim upućuje jednako susjedima, saveznicima i rivalima. Jedna od stvari na koju želi prisiliti druge zemlje jest da služe kao pomoćnici diktature, odnosno da sudjeluju u progonu kritičara. Turska od raznih zemalja potražuje više tisuća protivnika režima koje želi kažnjavati grotesknim montiranim procesima, ali i drugim mjerama poput zabrane zapošljavanja te onemogućavanja putovanja i liječenja u državnim bolnicama.
Sve to trebalo bi, po viziji turskog diktatora, doprinijeti velikom povratku Turske na svjetsku scenu. No u svojem očajničkom pokušaju da glumi veliku silu, turski režim i diktator koji mu je na čelu sve više umjesto “bolesnika na Bosporu” liče na najagresivnijeg luđaka u regiji.