Vjerojatno ne postoji fenomen o kojem se danas u regiji više raspravlja od korupcije. Ona služi kao univerzalni krivac za sve društvene probleme, ali i neizostavni fokus kroz koji se promatraju svi politički procesi. Ta uloga nije neobična u sustavu u kojem se naizgled nitko ne usudi razmišljati o alternativama. No pojava ima svoje nijanse, a protekcija nema uvijek isti korijen i svrhu kao korupcija.
U nedostatku agilnije političke oporbe u Hrvatskoj, pogotovo one parlamentarne, opozicijske poslove kao da je na sebe preuzela sama zainteresirana javnost, koja pažljivo prati izbor ombudsmana za sukob interesa i slučaj pobune državnog dužnosnika u Ministarstvu za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku koji se svojom ostavkom nakratko prometnuo u junaka dana. Neki bi liberalni tumači ovih procesa mogli zabrinuto ukazati na opasnost da populistička retorika o dobrom narodu i korumpiranoj eliti može postati pogodno tlo za mobilizaciju podrške radikalnoj desnici. Ne tvrdimo da ovakvo antagoniziranje i generalni gubitak povjerenja u politiku i njezine nosioce ne može polučiti daljnje jačanje primjerice jednog Živog zida ili neke slične političke opcije, ali umjesto liberalnih strahova da bi narod zbog razočaranja dosadašnjim leadershipom mogao letalno regresirati možda bi bilo produktivnije prodiskutirati verziju po kojoj bi ovi događaji bili prezentirani u svjetlu emancipiranog građanstva koje se pokazuje zrelijim od “svoje” elite.
No vratimo se korak-dva unazad. Kad je Dalija Orešković, predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa u njegovom prvom petogodišnjem mandatu, u lipnju 2016. presudila tadašnjem vicepremijeru Tomislavu Karamarku jer je bio u sukobu interesa, građanska ju je javnost unisono slavila kao domaću verziju Eliota Nessa, nepodmitljivog heroja u prohibicijskom ratu protiv Al Caponea, ili kao našu inačicu talijanskog antimafijaškog suca Giovannija Falconea. Uostalom, portal Index tada ju je nominirao za pozitivku godine, što već dosta govori o percepciji njezina javnog lika. Unatoč popularnosti, ili baš zbog nje, vladajući su joj sad odlučili stati na kraj: nedavni prvi krug glasanja u Saboru pokazao je da neovisnoj istražiteljici reizbor neće poći za rukom jer neće uspjeti dobiti više glasova od HDZ-ove kandidatkinje Nataše Novaković, nakon čega je odlučila povući svoju kandidaturu.
Poluga promjene
Pravdoljubiva javnost na njezinoj je strani, baš kao i na onoj Marina Strmote, donedavno slabo poznatog državnog tajnika u Ministarstvu za demografiju, koji je na konferenciji za novinare javno podnio ostavku odbijajući sudjelovati u “folkloru”, kako je nazvao predložene demografske mjere kozmetičkog tipa, dodajući svojoj ostavci socijalnu notu izjavom da je otac dvoje djece i da ima nezaposlenu suprugu i nezaposlene roditelje. Prema podacima iz njegove imovinske kartice dostupne na stranicama Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa – digitalizacija imovinskih kartica svih dužnosnika također je velik posao koji je Povjerenstvo uspjelo dovršiti i, usto, izuzetno zanimljivo štivo koje bi, kako se to u popularnim vodičima kaže, svatko trebao pročitati – ispada da je jedan od malobrojnih HDZ-ovih dužnosnika bez nekretnina, bez novčane kunske ili devizne štednje i sa skromnim osobnim automobilom marke golf. Stoga ne čudi da je percipiran kao figura neprikosnovenog morala, ona koja se zarad općeg dobra spremna odreći i više nego solidne plaće i koja odbija sudjelovati u alibi mjerama svog ministarstva, kao što s druge strane ne čudi da liberalni komentatori o tome pišu primjerice sljedeće: “(…) Sasvim je jasno i očekivano da se, iz perspektive građana frustriranih potezima Vlade, Strmotin potez čini nadasve hrabar, simpatičan i potpuno pozitivan. Ali to se, sasvim otvoreno rečeno, tako ne radi. Iz nekoliko važnih razloga koji jasno definiraju političke i profesionalne odnose ministara i njihovih podređenih.”
Nismo prvi koji se pitamo zašto se takvi potezi građanima čine “nadasve hrabrima, simpatičnima i potpuno pozitivnima” te zašto su s druge strane osjetljivi na korupciju. Nudi se nekoliko odgovora. Najprije, korupcijske afere jedne su od rijetkih prilika koje u sebi nose potencijal svrgavanja političkih lidera mimo izbora, odnosno one predstavljaju one iznimne prilike u kojima narod dobiva priliku da arogantnoj eliti vidi leđa. Prilika je to koja se ne propušta. U kratkoj povijesti hrvatske nezavisnosti ispratili smo čak dvije premijerske abdikacije. Najprije je nacija doživjela šok s naglim prijevremenim odlaskom Ive Sanadera, koji je nakon pokušaja bijega iz zemlje ipak završio na optuženičkoj klupi, a prati ga čak pet korupcijskih afera. Nakon toga svi su se uzbudili zbog još naglijeg, iako u konačnici po njega samog puno benignijeg, odlaska Tomislava Karamarka s mjesta potpredsjednika u vladi Tihomira Oreškovića. Inače, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa s prstima u pekmezu uhvatilo je i gradonačelnika Zagreba Milana Bandića i bivšeg gradonačelnika Splita Željka Keruma, IDS-ovog Ivana Jakovčića, bivšeg ministra zdravlja Sinišu Vargu i bivšeg ministra obrane Antu Kotromanovića, istraživalo je i predsjednicu Republike Kolindu Grabar Kitarović, dok na odluku čekaju za HDZ škakljivi slučajevi dvoje ministara, oni Martine Dalić i Zdravka Marića… Iz ovog primjeričnog navođenja imena vidljivo je da su mandat Povjerenstva, metodologija, pa i dometi njegova rada vrlo sukladni investigativnom novinarstvu.
Težnja jednakosti
Drugi razlog ogromne zainteresiranosti za korupcionaške afere je taj što je u javnosti stvoren dojam da je današnja korupcija siguran put u moralni armagedon iz kojeg povratka nema i da je onaj bivši, socijalistički sistem po pitanju takvih afera bio bitno neviniji nego današnji kapitalistički. Tu se, dodajmo, i opet liberalne elite i narod spore oko interpretacije. Prvi nerijetko za korupciju optužuju upravo bivši sistem, tvrdeći da su korijeni svih korupcijskih zala jednopartijstvo i nedovoljna otvorenost tržištu, iz čijeg mentalnog sklopa današnja društva nikako da izađu. Odatle i opetovane antikorupcijske kampanje, koje se s vremena na vrijeme pokreću uglavnom zarad harmoniziranja domaćeg poslovnog okruženja s tržišnim zahtjevima i radi legitimacije današnjeg sistema. Za razliku od takvih kampanja, koje uglavnom pokreću nadnacionalni centri, a domaći ih leadership izvršava na nacionalnom nivou, sa zajedničkim ciljem provođenja neoliberalnih politika, Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, kao stalno tijelo s kontinuiranim radom, u svom je prvom mandatu antikorupcijsku borbu shvatilo, rekli bismo, u retro-ključu, onom republikanskom, u kojem dominiraju vrijednosti kao što su opće dobro i građanske vrline. A to zna postati nezgodno i s gledišta pretežite svrhe antikorupcijske borbe.
Jedan od mogućih odgovora zašto je javna percepcija korupcije nekad i sad toliko različita dao je bugarski analitičar Ivan Krastev. On u svom tekstu tvrdi da je u četverokutu veza i protekcija – mito i korupcija prvi par bio bitno učestaliji u socijalističkim društvima, a ovaj drugi danas. Ili njegovim riječima: “Veze i protekcije od javnosti su bile percipirane kao prihvatljivije od mita i korupcije. Veze i protekcije imaju nemonetarni karakter i njihova uloga u redistribuciji dobara i moći čini ih legitimnijim u očima javnog mnijenja. Mito je s druge strane manje prihvatljivo, ali ne zato jer je estetski ružnije ili riskantnije (ako govorimo u pravnim terminima), nego zato jer predstavlja mehanizam koji producira socijalnu nejednakost. Popularni diskurs o korupciji nema puno veze s poštenjem. Riječ je prije o diskursu socijalne jednakosti. Postkomunistička javnost opsesivno je zainteresirana za korupciju zato jer je ona konceptualizirana kao mehanizam odgovoran za kreiranje društva nejednakosti.”
Dakle, korupcija se obično odvija unutar privilegirane klase i služi reprodukciji te klase, dok je za društvo disruptivna i toksična; veze i protekcije bile su pak bitno demokratskije raspoređene (svatko je imao nekoga, u banci, u bolnici, na općini… te je mogao po potrebi potegnuti tu vezu) i imale su i korektivnu funkciju, pogotovo u društvima oskudice. U svakom slučaju, ukoliko nam se ova objekcija bugarskog analitičara čini plauzibilnom, onda možemo zaključiti da su korupcija i antikorupcijsko raspoloženje u nekom društvu samo maska za tinjajući i na prvi pogled često teško vidljiv klasni konflikt.