Posljednjih godina u Hrvatskoj sve zamjetniji postaje trend pokušaja (kulturne) komercijalizacije osamdesetih. Međutim, domaće tržište je premalo za ozbiljniji iskorak, a globalno naprosto gluho za epizodu s evropske periferije.
Shematizam kratke kulturne povijesti ove zemlje izgledao bi ovako nekako: osamdesete su bile dekadencija socijalizma i novi val, devedesete rat i treš, dvijetisućite integracija u Europsku uniju i komercijalizacija svega, a dvijedesete ekonomska kriza i sva pridružena i posljedična ludila. Reprezentacije tih dekada, odnosno, ovih od kojih postoji dovoljno vremensko rastojanje, što u filmskim/tv aranžmanima, što u muzejskim izložbenim konceptima, ne idu puno dalje i dublje od ovog shematizma. Iza spomenutih “projekata” često stoje visoko postavljene ambicije i želje koje nemalo puta ne bivaju realizirane na adekvatan način.
To se posebice vidi u pristupu osamdesetima koje su doživjele svojevrsni boom posljednjih nekoliko godina, često kao mehanizam i kao svojevrsni refleks neuspjelog čitanja ili suočavanja s trenutnim kontekstom i njegovim kontradikcijama. Kritika je banalnost ovog shematizma i njegovu primjenu uočila u izložbama “Osamdesete! Slatka dekadencija postmoderne” iz 2015. i dvjema sezonama serije Crno-bijeli svijet. I dok si žanrovske serije “plošnost i površnost” mogu dopustiti, veliki izložbeni projekti bi to trebali izbjegavati, pogotovo uzimajući u obzir da su mnogi sektori (a posebice kulture i umjetnosti) više nego pristojno obrađeni kroz našu humanistiku: analizom slojevitosti tog razdoblja često su se otvarali rukavci novih čitanja i pristupa korpusu koje, nažalost, ne zatičemo u novim kulturnim proizvodima. Usudio bih se čak podijeliti svoj dojam – da nemalo puta “događaji” na margini s puno manje ambicija i kapaciteta, u konačnici ostvare puno više nego glomazno zamišljene produkcije i izložbe.
Muzej u stanu, stan u muzeju
Naravno, ta banalnost osamdesetih nije izmišljena u institucijama i na setovima nego je derivat određenog trenda komercijalizacije i romantizacije tog dijela prošlosti i njegove svakodnevnice koji je svoju izvedbu već imao u nekim drugim kontekstima. U Njemačkoj je DDR sredinom 2000-ih što kroz tv-emisije, široku lepezu muzejskih i turističkih proizvoda, a onda i akademskih članaka, postao pravi, kako se to veli: tržišni hit. Kako turistifikacija i komercijalizacija prošlosti na europskoj poluperiferiji nešto kasni za centrom, kod nas se taj tip zamaha tek sad primjećuje. Zadnji ogledniji primjer tog trenda, otvaranje je privatnog Muzeja osamdesetih u Zagrebu krajem prošle godine.
Stan u užem centru grada pretvoren u muzejski prostor posvećen svakodnevnici osamdesetih dijeli nešto od spomenute banalnosti, ali i neambiciozne marginalnosti. Riječ je o ovećem građanskom stanu s visokim stropovima, tipičnima za ovaj dio grada, u koji je smještena replika stana radničke familije pa je disproporcija reprezentnog i reprezentiranog prostora nadomještena instaliranjem replike polovice karoserije fiće u hodniku. U muzeju će vas dočekati ljubazna radnica koja vas na hrvatskom s ruskim naglaskom obavještava da je riječ o interaktivnom muzeju što bi u ovom slučaju značilo da možete sjedati/ležati po namještaju, ući u instaliranog fiću ili pak slušati ploče Jasne Zlokić i Zdravka Čolića. Nažalost, u vremenu kad sam ja bio u posjetu, gramofon je bio na popravku tako da nisam mogao sam birati soundtrack, a i da sam mogao, uvjeren sam da ne bih odabrao bolje od Ljilje Nikolovske i Zane koja je dozivala snegove, što je donekle ubijalo zagrebačku predvečernju južinu koja zna biti prepreka i neambicioznim poduhvatima poput popodnevnih posjeta muzeju.
Postav je odrađen profesionalno, svaki proizvod kulture svakodnevnice tog perioda prati kratki i korektan opis, a odabir artefakata prilično koncizno slijedi “republičku kvotu”, tako da ste u ovom zagrebačkom stanu mogli naići na fildžane i bosanski hastal, pepeljaru iz Rogaške Slatine, slikovnicu Moja domovina u izdanju Prve književne komune Mostar, stolnjak s makedonskim motovima, mašinu za šivanje zadarskog Bagata, a predsoblje je krasila karta Jugoslavije u kojoj Hrvatska nije ni na koji način posebno naglašena, niti je ostatak države “osjenčan” – što je pravi muzejski raritet.
Upitna turistička isplativost
Na izlazu će vam radnica muzeja ponuditi suvenire namijenjene isključivo muškoj heteroseksualnoj publici: reizdanja Erotika-kalendara ili pak male modele fića za nešto mlađe pripadnike iste populacije, ali uz popust ako ostavite komentar na aplikaciji TripAdvisor. Kako ne pripadam skupini potrošača kojoj su suveniri namijenjeni i nisam sklon korištenju aplikacija, morao sam pristojno odbiti popratni suvenirski sadržaj koji samo podcrtava želju da ovaj muzej bude prije svega “turistička atrakcija”. Muzej osamdesetih sam napustio uz pitanje koje vjerojatno mori i ono što se u njihovim materijalima naziva Uprava muzeja – koliko je ovaj projekt isplativ i održiv na zagrebačkom turističkom tržištu pa čak i uz visoke turističke cijene ulaznice za tako mali postav.
Većina dosadašnjih posjetitelja, a što se vidi po knjizi dojmova, koju možete ispuniti na staroj pisaćoj mašini, domaći su ili “regionalni” gosti kojima osamdesete u Jugoslaviji još nešto u životu i znače. U ovom slučaju nije riječ o muzeju koji prenosi određenu “univerzalnu” poruku koja se onda u krajnjoj konzekvenci da proširiti po globalnom tržištu kao svojevrsna franšiza, odnosno proizvod razumljiv i primamljiv svim kulturama – poput primjerice Muzeja prekinutih veza koji stoji samo nekoliko metara dalje.
U slučaju Muzeja osamdesetih, njegova turistička isplativost proizlazi iz njegove kulturne oklade i “misije” prevođenja i posredovanja određenog kulturnog konteksta posjetiteljima kojima je on donekle ili čak potpuno nepoznat. I to se može činiti kao klasična turistička oklada, međutim u nešto izmijenjenim okvirima globalnog turističkog tržišta i doživljavanja, svakodnevni život “destinacije” ili pak svakodnevnica prošlosti tog prostora – postaju sekundarne, gotovo izlišne. Turisti su tu da stvaraju svoje fikcionalne svjetove, gdje malo koga briga kako je Zagreb izgledao osamdesetih.
Zenge vs. startasice
Iz te perspektive, teško je predvidjeti, uz sve marketinške i ine trikove, uspjeh ovog malog privatnog muzeja na globalnom (turističkom) tržištu, jednako kao i TV-proizvoda tog karaktera koji su limitirani na regionalno televizijsko tržište iako su ambicije puno šire, ako vidimo uspjehe nekih pandana poput njemačke serije Deutschland 83 koja je napravljena kao svojevrsni pop-kulturni špijunski triler o DDR-u. Jugoslavenske osamdesete i njeni kulturni proizvodi imaju limite vlastite globalne recepcije, odnosno komercijalizacije. Pa makar to bile godine kad je ovaj dio svijeta u svojem izdisaju ipak bio “dio svijeta” bar na kulturno-sportskom planu sa globalnim događajima od Sarajeva do Zagreba i kulturno-umjetničkim životom koji je pratio “globalne trendove” od Beograda do Ljubljane. Što je isto bila svojevrsna spektakularna dimna zavjesa iza koje su se gasili tvornički strojevi, a palili oni ratni.
Ta činjenica kulturne atraktivnosti osamdesetih i njihove “svjetskosti” manje je bitna stavka u konačnoj računici. To pokazuje i jedan proizvod i motiv na koji smo mogli naići na još jednoj izložbi o atraktivnim osamdesetima koja se trenutno odvija u Zagrebu. U Tehničkom muzeju, jedna od izlagačkih prostorija posvećena je najvažnijem globalnom događaju održanom u gradu – Univerzijadi 1987. U izložbenom prostoru načičkanom različitim parafernalijama, isticala se službena obuće studentskih igara – famozne startasice u olimpijskim bojama.
Njihov ponovan plasman na tržište zadnjih desetak godina najvidljiviji je kulturno-industrijski pokušaj iskorištavanja osamdesetih kod nas. Međutim, redizajnirane tenisice tvornice Borovo, unatoč svom “globalnom uspjehu” nisu uspjele spasiti tvrtku koja se nalazi u gotovo bezizlaznoj poslovnoj situaciji, što je posljedica lošeg upravljanja još od završetka rata kad se Borovo ponovno pokušalo osoviti na noge nakon gubitka većeg dijela postrojenja, tržišta i radnika. U trenutku kad se shvatilo da Startasice kao stilizirani simbol osamdesetih i njihov plasman na strana tržišta nisu dovoljni da bi spasili tvrtku iz ponora, marketinški se pristupilo posezanju za drugim razdobljem iz onog shematizma koje sam načeo u uvodu – devedesetima. Ako nas ne mogu spasiti globalno tržište i hipsterijat – onda može nacionalno tržište i branitelji kroz Zenge – “čizme kojima se branio Vukovar” i koje je popularizirala predsjednica države Grabar Kitarović. Ta računica, zadnji je stadij banalizacije povijesti ovoga prostora na čije se strukturne probleme i njegovu perifernu poziciju na globalnom tržištu odgovara – marketinškim trikovima. Jer to je jedino što nam je ostalo.