Video snimka jedne nadzorne kamere razotkrila je slučaj pedofilije. Dok je pola države tražilo osumnjičenog, pravi šok dogodio se kad se pokazalo ne samo da je osumnjičenik policajac, već i da njegovo ponašanje i nije tolika iznimka kolika bi trebala biti. Rumunjska policija jedini je dio javnog sektora koji ne trpi pretjerane rezove i štednje. Gotovo izolirani u svom sigurnom mjehuru, daleko su od toga da budu bezgrešni, no razmjeri ovog tipa kriminaliteta još su jednom uspjeli šokirati državu.
Kada naizgled izolirani incident funkcionira kao jasan simptom dubljih problema, to je znak da je država u krizi. Sjetimo se požara u rock klubu Colective u Bukureštu 2015. godine: ovaj nesretni, tragični događaj razotkrio je strukturalne probleme u zdravstvenom sustavu, efekte deregulacijskih strategija lokalne vlasti, korupciju državnih službenika zaduženih za nadzor te je iznio na svijetlo dana problem raspadanja gradske infrastrukture nakon desetljeća dezinvestiranja i privatizacija. Sve otad kriminalne neregularnosti u zdravstvenom sustavu izbijaju na površinu pa se u javnosti otvaraju društvena pitanja koja znatno nadilaze tragediju koja ih je inicijalno potaknula.
Slično tome, taman što se zakoračilo u novu godinu, rumunjsko društvo uzdrmao je novi nesretni događaj. Sredovječni muškarac je 5. januara zapratio devetogodišnjeg dječaka i njegovu petogodišnju sestru u jednom bukureštanskom kvartu te je s njima ušao u lift. Muškarac ih je poljubio i pomilovao, a to su zabilježile nadzorne kamere. Ubrzo je započela potjera, a fotografije napasnika objavljene su u svim medijima u nadi da će se tako doći do informacija o njegovom identitetu i prebivalištu. Osumnjičenik je 72 sata nakon incidenta i dalje bio na slobodi, a pritisak javnosti je rastao. Potom se konačno pojavila vijest da je dotični uhvaćen, što je označilo početak nove krize sistemskih proporcija.
Zataškavanja
Ispostavilo se da je osumnjičenik, Eugen Stan, policajac zaposlen u odjelu prometne policije u Bukureštu. Uhićen je u svome uredu nakon što se pojavio na poslu kao da se ništa nije dogodilo. Očigledno, neposredna reakcija bilo je propitivanje kratkovidnosti njegovih kolega: kako je bilo moguće da proces identifikacije počinitelja traje toliko dugo kad su njegove fotografije bile u svim medijima tri uzastopna dana? Kako je moguće da je uhićen unutar policijske stanice, a da ga njegove kolege nisu prethodno onesposobile? Sve je mirisalo na loš policijski film: policija se dala u frenetičnu potragu za počiniteljem, da bi na koncu otkrila da se on čitavo vrijeme nalazio u njezinom vlastitom dvorištu.
No tu nije bio kraj nevoljama. Pokazalo se da je Stan osumnjičen u petnaest slučajeva seksualnog zlostavljanja. Tako je 2012. napastovao maloljetnu djevojku, a 2016. četrdesettrogodišnju ženu. Iako je kazneni postupak pokrenut u potonjem slučaju, istraga je bila aljkava, a čitav niz njegovih kolega umiješao se s ciljem prikrivanja tragova. Nakon što se saznalo za ovo opstruiranje istrage, ispitano je više od sto policajaca, a dvadesetdvojica su optužena. Šef bukureštanske policije podnio je ostavku, kao i njegov zamjenik. Aktualni i bivši šef prometne policije, odjela u kojem je Stan radio, zaradili su kaznene prijave.
Ovaj skandal je imao i političke posljedice koje su ugrozile stabilnost vladajuće stranke. Nakon navedenih otkrića ministrica unutrašnjih poslova, Carmen Dan, zatražila je ostavke nacionalnog šefa policije i drugih visokih policijskih službenika, smatrajući ih odgovornim zbog nesposobnosti da spriječe ovakve slučajeve i sporosti pri uhićenju počinitelja. Ipak, ništa se nije dogodilo jer je Mihai Tudose, tada još premijer, odbio supotpisati njezinu odluku o smjeni. Umjesto toga, Tudose je zatražio izradu detaljnog izvještaja kojim je u konačnici krivnja svaljena na policajce iz nižih ešalona, što je dovelo do gore spomenutih ostavki i optužnica. No ovaj slučaj je bio tek povod za svađu između bivšeg premijera i ministrice. Naime, ministrica je proteže vođe Socijaldemokratske partije (PSD) koji je u otvorenom ratu za vlast s premijerom, inače članom iste stranke. Stoga je slučaj policajca pedofila brzo postao oružje u dugo vrijućem političkom sukobu koji se sada dodatno zaoštrio.
Neuobičajeni sumnjivci
Tako možemo uočiti sličnosti sa slučajem kluba Colective u kojemu se dogodio na početku spomenuti požar: ono što je na prvu izgledalo kao izolirani incident, zapravo je postalo simptom sistemske disfunkcionalnosti. Policija, barem u Bukureštu, sada izgleda kao široka mreža odnosa pokroviteljstva, uzajamnih interesa i tajnih dogovora. Ispada da su kolege znale za Stanova nedjela te su odlučile prikriti ih, kao što su učinile i u slučajevima drugih policajaca koji su se ogriješili o zakon. Nasuprot svojoj obavezi zaštite građana, policija je zapravo više zainteresirana za štićenje vlastitih službenika. Također, ovaj slučaj je na svjetlo dana iznio i činjenicu koju su često isticale lokalne feministkinje, a to je benevolentnost, ako ne i potpuna nebriga, s kojom policija pristupa slučajevima seksualnog zlostavljanja i nasilja. Svake godine deseci žena umiru ili zadobivaju teške ozljede zbog toga što policija – dakako, ispunjena pretežno muškim kadrovima – propušta djelovati u slučajevima seksualnog i obiteljskog nasilja.
Zapravo, čini se da je seksualno nasilje sveprisutno u policijskim snagama. Brojni slučajevi proteklih godina upućuju na postojanje fundamentalnog problema koji su vlasti dosad propuštale adresirati. Primjerice, 2013. godine policajka je osuđena na zatvorsku kaznu jer je ubola šefa svoje jedinice nakon što ju je ovaj silovao u više navrata. Dva su policajca 2015. godine silovala maloljetnu djevojku koja je pokušala pobjeći iz sirotišta u kojem je bila izložena sličnom zlostavljanju. Trideset jedan policajac iz Bukurešta je 2012. godine optužen za vođenje lanca prostitucije i za silovanja seksualnih radnica. Jedna njihova kolegica, policajka na tajnom zadatku s ciljem razotkrivanja ovih kriminalnih aktivnosti, skinuta je gola, mučena i silovana unutar policijske stanice. Najrecentniji slučaj je onaj u kojemu se rektor policijske akademije našao pod istragom zbog seksualnog zlostavljanja. Ovakvi primjeri mogu se nizati u nedogled.
Ne samo seksualno, već i nasilje uopće predstavlja rasprostranjenu praksu policije. Vozač u jednom odjelu Ministarstva unutrašnjih poslova 2012. godine je metkom presudio svojoj supruzi i njezinoj kolegici u jednom frizerskom salonu, ranivši pritom šest drugih osoba. Jedan je policajac 2013. godine ustrijelio svoju djevojku prije nego li je počinio samoubojstvo. Godinu potom, policajci su na smrt premlatili jednog osumnjičenika unutar policijske stanice. Između 2012. i 2014. godine, prema izvještaju nadzorne organizacije APADOR-CH, zabilježeno je preko tri tisuće pritužbi građana vezanih za policijsko nasilje. Oko deset posto je rezultiralo kažnjavanjem policajaca počinitelja.
Nesigurnost i nepovjerenje
Dva su glavna razloga koja objašnjavaju ovakvo stanje. Prvi je nedostatak odgovarajućeg građanskog nadzora nad policijskim snagama. Poput nekih drugih institucija, kao što su tajne službe, vojska ili sudstvo, policija je autonomna i odijeljena institucija. Ona ima paralelni sistem za stvaranje svojih kadrova (posebnu akademiju), paralelni sistem zdravstvene zaštite (posebne klinike), zaseban budžet pa čak i poseban sistem za procesuiranje prijestupa. Zaposlenici unutar ovog sustava, kojih je trenutno oko 160.000, žive u izdvojenom univerzumu. Štoviše, u usporedbi s drugim državnim zaposlenicima, njihov broj i plaće rastu. Prema nekim procjenama, Rumunjska troši oko šest posto budžeta na sigurnost, gotovo dvostruko više od prosjeka Europske unije. Policajci su u prosjeku više plaćeni od liječnika, a uz to su i brojniji. Rumunjska je 2017. imala 57.000 liječnika i 61.000 policajaca te čak 30.000 žandara. Ovi podaci ne obuhvaćaju lokalne policijske snage, odnosno policajce koje zapošljavaju gradske vlasti diljem zemlje. Prema konzervativnoj procijeni takvih je oko 10.000. Ovi podaci pokazuju da državni prioritet leži u povećavanju policijskih snaga, dok drugi sektori, osobito obrazovanje i zdravstvo, ostaju izrazito podfinancirani. Iako precizni podaci nisu dostupni, prema nekim procjenama, Rumunjska je 2017. godine imala više policajaca po glavi stanovnika nego li zemlje poput Njemačke i SAD-a.
Dok broj policajaca raste, broj psihologa koji nadziru njihov rad opada. Nedavni skandal je razotkrio da postoji manje od sto psihologa unutar Ministarstva unutrašnjih poslova. Štoviše, ispostavilo se da se redoviti psihološki testovi koje su policajci dužni polagati provode nemarno ili su autsorsani prijateljskim firmama koje na taj način spremaju u svoje džepove pozamašne svote javnog novca. Istražitelji su obećali pročešljati i ovo pitanje, što bi se moglo pokazati diranjem u osinje gnijezdo zdravstvenog sustava.
Kao drugo, nedostatak nadzora nad policijom je izravna posljedica pretjeranog fokusa na borbu protiv korupcije. Izjednačavanjem pravde i anti-korupcije, redovni slučajevi, koji brojem daleko nadmašuju one povezane s korupcijom i imaju direktan utjecaj na živote milijuna Rumunja, ostaju u drugom planu. Tako neki “obični” slučajevi mogu godinama čekati u ladici prije nego ih policija dostavi do ureda tužitelja, a nije neuobičajeno ni da budu vraćeni zbog proceduralnih grešaka. S vremena na vrijeme, neki apsurdni primjeri zadobiju pozornost medija, pa su tako novinari otkrili da je rješavanje jednostavnog slučaja u kojemu je jedna osoba udarila drugu potrajalo preko sedam godina.
Zasigurno, policija je samo jedan kotačić u stroju, ali je njezin primjer indikativan za institucionalni i pravni sustav koji redovito podbacuje kada treba reprezentirati interese većine.
S engleskog preveo: Krešimir Zovak