Prisilna iseljavanja siromašnog stanovništva iz područja predviđenih za investicije čest su uzrok sukoba u mnogim zemljama. Proteklih mjeseci, taj se proces intenzivirao u jednom turističkom mjestu na jugu Albanije. No neke historijske posebnosti stvar su zakomplicirale.
U općini Himara na jugozapadu Albanije, krajem ljeta izbili su sukobi između grupa lokalnih stanovnika i predstavnika vlasti. Gradske vlasti i gradonačelnik iz redova Socijalističke stranke odlučili su izgraditi novi bulevar uz obalu, što je značilo da bi se barem osamdeset kuća, dućana i drugih radnji trebalo srušiti. Konflikt je zaoštrila činjenica da većina vlasnika nema sve potrebne dokumente koji dokazuju vlasništvo, pa se činilo izglednim da će im imovina biti oduzeta bez ikakve kompenzacije. No čak i oni koji trebaju dobiti nadoknadu žalili su se kako ona nije ni blizu tržišne vrijednosti njihove imovine.
Kao i u drugim dijelovima zemlje, vlasnički odnosi između države i privatnih posjednika nekretnina nisu jasno definirani. Nakon pada socijalizma, deseci tisuća Albanaca (osobito onih najsiromašnijih) počeli su okupirati dotad javnu zemlju i graditi kuće ili druge nekretnine na njoj. S obzirom na pravno-politički kaos i raspad državnih aparata (osobito u periodu 1991-1992. i 1997.), nitko ispočetka nije reagirao na ova događanja. Narednih godina, većina je uspjela na neki način legalizirati svoju novu imovinu, a s obzirom na broj, tom su se stanovništvu često dodvoravali i političari.
No najsiromašniji među njima, oni bez osobitih političkih veza i utjecaja, sada se nalaze u situaciji da drže neku imovinu bez ikakvog pravnog pokrića. Politički aparati, osobito oni represivni poput policije, u međuvremenu su znatno ojačali. Stoga se ovi ljudi povremeno suočavaju s mogućnošću da ostanu bez svega, uključujući i jedini stambeni prostor. Pogotovo ako je njihova nekretnina prepreka kapitalnim investicijama ili infrastrukturnim radovima poput cesta. Socijalističke vlade su zadnjih godina znatno pojačale represiju i deložacije ljudi iz njihovih domova. Osobito su na udaru Romi, ali i ostali siromašni koji žive na rubovima većih gradova poput Tirane.
Identitetska pitanja
Slučaj Himare je ipak drugačiji. Ovdje se ne radi o heterogenoj zajednici poput one iz tiranskih predgrađa, čiji su se pripadnici tamo doselili najkasnije prije dva desetljeća. Himara je mala općina koja se sastoji od jednog gradića i nekoliko sela smještenih uz jednu od najatraktivnijih plaža u zemlji. To znači da je Himara pod stalnim pritiskom kapitala zainteresiranog za investiranje u ovaj kraj. Lokalni se stanovnici već dugo žale na pritiske i prijetnje vlasnika kapitala te lokalnih i nacionalnih političara koji ih pokušavaju iseliti iz njihovih mjesta stanovanja. Kako turizam posljednjih godina raste, tako jačaju i pritisci.
Turisti u Himari su sve bogatiji, a sada ima i dosta stranaca. Sve to znači da se u Himari može dobro zaraditi. Stanovnici ove male zajednice organizirali su prava vlasništva i s njim povezane poslove u turizmu na temelju vlastitih tradicionalnih pravila, bez prevelikog obzira prema službenim zakonima. To djelomično objašnjava zašto su kao “bespravno izgrađene” nedavno srušene i neke kuće izgrađene prije više od stotinu godina, odnosno prije nego što je osnovana prva albanska država. Gradnja ovdje nikada nije bila snažno regulirana, osim dakako internim pravilima među susjedima koja su jedina poštivana.
I sve ovo bio bi uobičajen i ni po čemu osobit sukob oko vlasništva da nema jednog elementa posebnosti vezanog u Himaru. Naime, lokalni stanovnici uglavnom su dvojezični i ravnopravno koriste albanski i grčki jezik zbog čega je njihovo porijeklo predmet sukoba između povjesničara i političara. Jedan dio stanovnika povezan je s obližnjim otokom Krfom koji se danas nalazi u Grčkoj. Svjesni političkih implikacija povezanih s njihovim identitetom, često se odbijaju izjašnjavati u etničkom smislu, nazivajući se radije Himarcima. No sve to nije spriječilo da ovaj mali gradić posljednjih godina postane jedan od važnijih simbola za grčke nacionaliste.
Dijeljenje među stanovnicima
Umjereniji među njima zahtijevaju prestanak etničke diskriminacije grčke manjine, a oni ekstremniji i priključenje južne Albanije velikoj grčkoj državi. Albanske vlade (prošle i sadašnja), s druge strane, uporno negiraju da su stanovnici Himare, čak i oni čiji je materinji jezik grčki, pripadnici grčke nacionalne manjine. Za razliku od Grka iz okolice Gjirokastre, koji su priznati kao manjina, albanske vlade inzistiraju da su Himarci Albanci koji samo govore grčki. Sve to povezano je s povijesnim pitanjima. Dok se Grci iz Gjirokastra smatraju tradicionalno “lojalnima” (zbog velikog sudjelovanja u Narodnooslobodilačkoj borbi), Himarci se sumnjiče za sklonost Grčkoj.
Situaciju nastoje iskoristiti i grčki nacionalisti koji dolaze na svaki prosvjed u Himari. Posljednjih godina, nekoliko zastupnika Zlatne zore održalo je šovinističke govore u gradiću što je pak izazvalo albanske nacionaliste na odgovor. U svemu tome izgubile su se mogućnosti za zajednički otpor deložacijama koje pogađaju sve stanovnike bez obzira na porijeklo. Grčka država se također posljednjih godina uključila u sukob. Grčki predsjednik Prokopios Pavlopulos je u rujnu zaprijetio albanskoj vladi da će zaustaviti njezin napredak prema Europskoj uniji (odnosno zaustaviti otvaranje pregovora predviđeno za siječanj sljedeće godine).
Sirizina vlada se zasad drži ambivalentno, iako se primjećuje blagi odmak od nacionalističke retorike u odnosu na ranije vlade. No ministar vanjskih poslova Nikos Kocias ipak je ponovio prijetnju svog predsjednika vezanu uz proces pristupanja Uniji. Tonovi su ipak stišani nakon nekoliko susreta Kociasa i njegovog albanskog kolege Ditmira Bushatija na kojima su diskutirana “sva otvorena pitanja”. Himara je jedno od pitanja koja proizlaze iz duge povijesti malih “hladnih ratova” između dviju zemalja. No u međuvremenu su se otvorila neka nova i puno važnija, poput preciznog razgraničenja na moru.
O tome razgraničenju ovisi pravo na eksploataciju nafte i plina iz podmorja na koje računaju obje vlade. Iako dosadašnja iskustva ne daju puno razloga za optimizam, ipak se nadamo uzajamno korisnom rješenju koje bi olakšalo budući razvoj ne samo dobrih odnosa među državama, već i puno važnije, solidarnosti među narodima.
S engleskog prevela Anja Vladisavljević