Od samog početka “mandata” Pape Franje jasno su se nazirale crte sukoba s hrvatskim crkvenim vodstvom. Premda se razmimoilaženja nastoje retorički i protokolarno ublažiti, očito je da u pozadini tinja sukob koji iščekuje odrješitija pozicioniranja.
Posljednjih nekoliko dana u vjerskom životu u Hrvatskoj bilo je živahnije nego inače. Jače nego se to moglo očekivati, odjeknula je vijest da se u SDP-u počelo formirati još ne do kraja identificirano i definirano “kršćansko” krilo koje je inicirao član stranke Mirko Lukić, pozivajući se (sada možemo reći i poslovično) na Papu Franju i teologiju oslobođenja.
Progresivno katoličko učenje koje se začelo među klerom i narodom Latinske Amerike šezdesetih godina u Katoličkoj crkvi u Hrvata nikad nije imala veću prođu, osim kod par predstavnika intelektualnog i akademskog crkvenog sloja bez pastoralne funkcije, odnosno bez izravnijeg kontakta sa narodom. A to je nužni preduvjet razvoja i diseminacije bilo kakvog učenja drugačijeg od postojećeg nacionalizma i inzistiranja na teologiji tijela kao primarnoj i nezaobilaznoj temi u sve češćim istupima hrvatskih prelata.
Katolički integralizam
Iako se ta nejasna gesta široj javnosti nepoznatog SDP-ovca promatrala isključivo u kontekstu tamošnjih igara prijestolja ili pak u kontekstu rasprave o pravu na pobačaj gdje ne fali još jedan moralizatorski glas u mnoštvu istih (Lukić je naznačio da poštuje učenje Katoličke crkve o tome kada započinje život), on je otvorio, potpuno nesvjesno i naivno, temu o kojoj se dosad u javnosti govorilo vrlo malo ili nikako. To je, naime, pitanje “drugačijih” pogleda na vjerska, odnosno doktrinarna pitanja, ili pojednostavljeno rečeno: pitanje pomirenja sekularnih principa s vjerskim (u ovom slučaju katoličkim) koji kroz povijest, a i danas, nisu bila monološka, monolitna i neintepretativna.
Uporno ih se želi prikazati takvima reprezentacijom Crkve kao samo i isključivo putem Hrvatske biskupske konferencije (HBK), a kampanje i istupi klerikalnog civilnog društva kao jedini oblik prisutnosti vjernika u javnom prostoru. U oba slučaja riječ je tek o jednoj tendenciji, odnosno o onome što se naziva integralističkim katoličanstvom čiji je ideal predmodernitetska teokracija, odnosno brisanje prosvjetiteljskog nasljeđa odvojenosti crkve i države. I dok službena crkva taj integralizam upražnjava jednim od najrestriktivnijih (po državu) konkordata, različiti odvojci laičkog katoličkog integralizma u vidu organizacija civilnog društva postaju sve agresivniji u svojim istupima i obračunima s akterima druge strane, upućujući pritom jasnije nego inače na svoje izvorne uzore.
Koliko je reprezentacija jedinstvenog katoličkog puka i njihovih “vođa” puna nedostataka i koliko je fiksirana ta lažna slika o jednoj jedinstvenoj i “integralnoj” katoličkoj Hrvatskoj, pokazao je nedavni posjet glavnog tajnika Svete Stolice Pietra Parolina Hrvatskoj. Njegov službeni posjet Zagrebu najznačajniji je protokolarni čin u odnosima Hrvatske i Svete Stolice otkad je Papa Franjo sjeo na Petrovu stolicu. Naravno, ako zanemarimo paradiranja domaćih čelnika po hodnicima vatikanskih palača.
Očito je riječ o pametno pripremljenom posjetu koji je domaća prelatura htjela iskoristiti u reklamne svrhe na isti način na koji je ljetos dovukla čikaškog nadbiskupa i vjerojatno najprogresivnijeg člana Kurije Blasea Cupicha koji je trebao poslužiti kao dokaz da HBK održava bliske i stabilne odnose s administracijom Pape Franje i da je kanonizacija Alojzija Stepinca kao najvažniji zadatak ove generacije hrvatskih biskupa, pitanje mjeseca, a ne godina. No vatikanska diplomacija je lukavija od domaće parohije, što je Parolin i pokazao odgovorivši na sva “bitna” pitanja vrlo neodređeno, a na ono najvažnije i s dozom cinizma. Na pitanje kada očekuje da će se blaženi Alojzije Stepinac proglasiti svetim, Parolin je odgovorio da to ovisi o božjem vremenu, “a božje vrijeme je savršeno”. Drugim riječima: vjerojatno ne u “mandatu” Pape Franje koji je svoje papinstvo posvetio važnijim temama od mitologizacija lokalnih biskupa u nacionalne heroje
Neočekivani ekumenizam
Ta izjava je samo potvrdila koliko su uzdrmani odnosi Vatikana i HBK. Odnosno bolje rečeno, koliko su disparatni interesi Vatikana i Kaptola i koliko nacionalna orijentacija domaćih biskupa nikako nije u skladu sa stavom i temama koje promiče Franjo i njegova kurija. Pacifizam, posvećenost migrantima i socijalnim pitanjima te budućnosti Zemlje u doba ekološke i ekonomske krize, pitanja su koja zaokupljaju njegove enciklike i pobudnice. “Trijumfalističkom, arogantnom i osvetničkom etnicizmu” nema mjesta u trenutnoj vatikanskoj vladi, među ostalim stoji u srpanjskom uvodniku jezuitskog časopisa La Civilita Cattolica. Članak koji potpisuju glavni urednik tog časopisa Antonio Spadaro i argentinski prezbiterijanski svećenik Marcelo Figureoa izazvao je buru reakcija u katoličkim medijima, pokazujući da slučaj nacionalizma i konzervativizma hrvatskih biskupa nije jedini koji se da iščitati iz tih redova.
Naime, uvodnik polu-službenog časopisa Vatikana, primarno se bavio američkim katolicima, odnosno onime što autori nazivaju “neočekivanim ekumenizmom” katoličkih integralista i evangeličkih fundamentalista. Pisan pod dojmom trijumfa trumpizma, autori se bez imalo susprezanja, što je nezapamćeno u inače uvijenom vatikanskom diskurzu, obračunavaju s nasljeđem evangeličkog fundamentalizma u američkom političkom životu, njegovom pojednostavljujućom manihejskom moralizatorskom logikom po kojoj postoje dobri (oni koji slijede njihova učenja) i zli (svi ostali: liberali, socijalisti, feministi, etničke i rasne manjine) sudionici u elektorskom procesu; taktikom demoniziranja političkih protivnika i iskorištavanjem instituta “vjerskih sloboda” za promicanje antimodernističkih tendencija i dokidanja sekularizma, a ne pregovaranja s njim.
I sve to u koalicijskom aranžmanu sa katoličkim integralistima, s ciljem i željom za što većim političkim utjecajem kroz različite organizacije, medijski pogon i lobistički kapital. Listu grijeha tog “lošeg ekumenizma”, odnosno sam članak, po uredničkoj politici časopisa morao je odobriti nitko drugi doli gore spomenuti glavni tajnik Pietro Parolin koji je u prilogu HRT-a dočekan kao “pokazatelj” nikad boljih odnosa Vatikana i Republike Hrvatske, a zapravo je potpisnik neizravne optužnice protiv dominantnih tendencija u domaćem katoličkom životu.
Drugi Vatikanski koncil 2.0.
Zaključak i kontekst su vrlo jasni, napisani i ocrtani puno prije nego su visokorangirani vatikanski žurnalisti dobili poguranac da ga jasno i jezgrovito iznesu u jezuitskom časopisu. Nakon Drugog vatikanskog koncila i pokušaja da se dođe u doticaj s modernizmom, Katoličkom je crkvom zavladala svojevrsna “rekonkvista” antimodernističkih i konzervativnih tendencija koja je odbijala svaku ideju demokratizacije Crkve i oslanjala se na integralizam i centralizam Vatikana, te na (prešutnu) koaliciju s antisocijalističkim politikama zemalja centra.
To se nastavilo i nakon pada socijalizma, a rezultat tih procesa, odnosno izostanka procesa reforme i provedbi zaključaka Vatikana II, stvaranje je pseudofeudalnh interesnih desnih grupa “koje žele ispuniti ekonomske i političke ciljeve moćnih pojedinaca”, kako je napisala američka novinarka Penny Lernoux još 1987. u svojoj knjizi “People of God” gdje se tek nazire ono što će kasnije biti dominatna snaga u institucionalnom aranžmanu i reprodukciji Crkvenih kadrova, ali i u nametanju konzervativnih politika i u ekonomskoj i političkoj sferi. Ono što se čini kao svojevrsna teorija zavjere “nekih tamo grupica”, zapravo je vrlo jednostavna posljedica ekonomskih i političkih procesa koji nisu zaobišli ni Crkvu, a čija je osnovna matrica koncentracija moći i kapitala kod malog broja ljudi.
Trenutni povratak zasadama Drugog vatikanskog koncila i otvorena kritika nacionalizma, kapitalizma i integralizma koja dolazi od “prijateljske” Svete Stolice potpuno su stavljeni po strani u ovdašnjem medijskom predstavljanju odnosa Hrvatske i Vatikana. A panična reakcija desnih klerikalnih organizacija i njihovih medija na benignu peticiju liberalnih vjernika protiv trenutnog stanja u Crkvi pokazuje da stvari nisu onako monolitne i jedinstvene kako se žele prikazati. Daljnje odgađanje kanonizacije Stepinca i otvorena neizravna kritika koja se da iščitati iz gore citiranog članka, domaćoj rekonkvisti stvara u najmanju ruku – neizvjesnu budućnost.