Kao što je već to godinama slučaj, Hrvatska se prilično teško nosi s obilježavanjem Dana antifašističke borbe 22. lipnja. Državni vrh i većina građana ga ignoriraju, radikalna desnica ga nastoji osporiti i dali bi gotovo sve neradne dane u godini samo da mu se otkloni status državnog praznika, a oni koji ga slave nastoje ga uklopiti u prikladan narativ kojim bi, da situacija bude do kraja bizarna, državni praznik učinili politički prihvatljivim.
Uz poneke iznimke, izjave i istupi antifašista različitih profila i onih koji će to tek postati, prije i za vrijeme samog obilježavanja praznika, tu su prihvatljivost pokušavali priskrbiti koristeći nekoliko, već uvriježenih, političko-povijesnih metoda. Tako se legitimnost antifašističke borbe u Drugom svjetskom ratu navodno očituje u tome što je Hrvatska bila na strani pobjednika. Eto, da je fašizam pobijedio, ne bi slavili. Što je zasigurno točno, ali politički prilično bijedno: nije se radilo o pretkolu Lige prvaka, već o borbi protiv fašizma.
Kroatizacija partizana
Drugi izražen trend pripitomljavanja antifašizma jest onaj njegove “kroatizacije”. Pored same činjenice da je osnutkom Republike Hrvatske sam datum obilježavanja ustanka pomaknut sa “srpskog” 27. jula na “hrvatski” 22. lipnja, partizanski se pokret nastoji učiniti politički podobnim tako da ga se legitimira iz perspektive zbivanja nakon 1991. godine, odnosno ni manje ni više nego raspadom države koju je stvorio. Pored “mesićevskog” argumenta da Istra ne bi bila hrvatska da nije bilo partizana, jučer smo mogli čuti dosta izjava i o ulozi Franje Tuđmana u partizanskom pokretu. Bez obzira i na taktičku narav argumenta, prilično je paralo uši svrstavanje Tuđmanovog imena u društvo Nade Dimić ili Ive Lole Ribara. A i taktički je domet upitan: puno prikladniji okvir identifikacije mnogim obožavateljima je upravo Tuđmanovo konvertitstvo, a ne partizanska prošlost.
Pored ovih sportsko-domovinskih legitimacija partizanskog pokreta, nije izostala niti ona europsko-civilizacijska. Antifašizam je naprosto civilizacijska vrijednost (nagrada za Greatest shit ide “antifašističkom” pozivanju na Marine Le Pen) i, kako se uobičajila krilatica među hrvatskim liberalima, “stvar kućnog odgoja”. Eto još fali da se kurikularna reforma nadoveže na kućni odgoj i riješili smo se fašizma zauvijek. Povijesna je ironija, a i znak potpune političke dezorijentacije civilizacijskih antifašista, činjenica da su sličnoj kritici s viših klasnih stepenica upravo bili izloženi partizani, ti divljaci iz šume kojima nedostaje kućnog odgoja. Dakle, nije baš uputno kladiti se na srednjoklasni moral kao branu od uspona fašizma.
Politička formula
No, ne treba naprosto omalovažiti sve ove pokušaje odupiranja relativizaciji i reviziji povijesne uloge partizana, pogotovo kad oni dolaze odozdo. Ljudi traže politički ulaz kako bi mogli iskazati iskreno poštovanje prema tom pokretu, a na raspolaganju im nije puno ulaza ostalo. I većina ih je presudno određena jedinom gravitacijskom točkom suvremene hrvatske politike: uspostavom samostalne Hrvatske i Domovinskim ratom. Kao da na ulazu u politički ring stoji zaštitar koji procjenjuje je li vam ulaznica ili outfit vrijede: kosi li se vaš politički stav na bilo koji način s višestoljetnim težnjama Hrvatskog naroda?
Pored nužnih stalnih osporavanja najbezobraznijih revizionističkih podvala o razdoblju Drugog svjetskog rata, ključ političkog obračuna s revizionizmom krije se u suvremenim odnosima moći i hegemoniji nacionalnog konsenzusa. Hrvatsko društvo je evidentno klasno polarizirano. Politička formula koja će tu društvenu i ekonomsku realnost uspjeti transformirati u operativan politički program, ista je ona koja će sjećanje na partizanski ustanak lišiti potrebe prilagođavanja nacionalnim ili civilizacijskim zahtjevima.