rad
Hrvatska
tema

Privatno kolekcionarstvo i javne institucije: zašto nema muzeja hrvatskih slikarica?

Foto: Miljenko Gregl, Muzej grada Zagreba

Slično mnogim drugim javnim institucijama i servisima, muzeji su proteklih desetljeća izloženi pritisku promjena koje potkopavaju njihovu osnovnu svrhu i cilj. Primjer jednog muzeja najavljenog u Zagrebu pokazuje kako to “hvatanje koraka s vremenom” u muzeologiji često znači povratak na modele koji su odavno s pravom napušteni.

Višednevna manifestacija posvećena jednom od najznačajnijih kulturno-obrazovnih institucija modernog doba – muzeju – održana je prošlog tjedna u 55 institucija diljem Hrvatske. Dobra je to prilika da se podsjetimo kako se koncept široke distribucije umjetnosti putem javnih institucija koje čuvaju i reprezentiraju artefakte likovnih umjetnosti po prvi puta javlja tijekom Francuske revolucije, kada jakobinci 1793. godine otvaraju javnosti do tada omraženu staru kraljevsku palaču Louvre koja postaje muzej dostupan svima. Iz same najave događaja pod nazivom Dan muzeja daje se naslutiti pokušaj muzealaca da revaloriziraju koncept muzeja kao institucije koja ima aktivnu ulogu u društvu. Tako ga je zamišljalo i Međunarodno vijeće muzeja (ICOM) kada je 1977. osnivalo ovu manifestaciju, naglašavajući važnost koju institucija muzeja ima u služenju zajednici i njenom razvoju.

Sudeći prema ovogodišnjem programu hrvatske inačice ove manifestacije, domaći muzealci ne pokazuju osobit interes za nevolje s muzejima u malim državicama perifernog kapitalizma gdje se iz godine u godinu ministri/ce kulture i ministri znanosti međusobno natječu u rezanju budžeta za kulturnu i znanstvenu proizvodnju i gdje se još uvijek ne smije javno govoriti da muzeji (i druge kulturne institucije) oskudijevaju financijskim sredstvima za plaćanje osnovne infrastrukture poput struje i grijanja. Staru ICOM-ovu agendu oni radije shvaćaju kao poticaj za bavljenje “teškom” i spornom baštinom, koja bi pažnju trebala skloniti sa suvremenijih problema.

Pritom se nerijetko otvoreno bave kritikom – kao što je to slučaj s izložbom pod naslovom “Zatvoreni krug: povijest jedne nacionalizacije” u Muzeju Valpovštine – “postupaka oduzimanja posjeda kao posljedicom odnosa prema pojedincima u nedemokratskim političkim sustavima”, odnosno kritikom procesa nacionalizacije koji je, nasljeđujući republikansku tradiciju, nakon socijalističke revolucije otvorio put mnogim javnim muzejskim institucijama u Hrvatskoj. U muzejskoj se struci period socijalizma, unatoč tome što je doprinosio procesima demokratizacije kulture i kroz izdvajanja za kulturu u iznosu od 3,8% od ukupnog državnog budžeta (u odnosu na današnjih 0,4%), umjesto kao Periklovo doba suvremene kulturne proizvodnje tumači kao mračni period rušilački nastrojen prema kulturi i baštini.

Poklonjenom konju se ne gleda u zube

Dubiozna shvaćanja uloge javnog i javnosti u proizvodnji i distribuciji kulture ilustrira slučaj najave nove muzejske institucije u samom centru Zagreba. Riječ je o Muzeju hrvatskih slikarica rođenih u 19. st., koji je doduše još uvijek na “dugom štapu”. Prema planovima s kraja 1980-ih, muzej se trebao otvoriti u Radićevoj ulici na kućnom broju 24. Adresa je to na kojoj je do nedavno živio profesor francuskog jezika i (jugo)slavistike dr. sc. Josip Kovačić (1935.-2017.), strastveni sakupljač modernog slikarstva koje je ispalo iz službenog kanona nacionalne umjetnosti, a što uključuje prije svega djela žena umjetnica. Kovačić je svoju strast sakupljanja umjetnina ženskih autorica objašnjavao svojim skromnim materijalnim statusom (malom plaćom srednjoškolskog profesora) koja mu nije dopuštala da (s)kupi ono što je zapravo htio – radove renomiranih umjetnika – već je bio primoran na zaboravljene, jeftine i neznane: umjetnice.

Kolekcija tog amaterskog sakupljača u različitim je najavama koje u stručnoj javnosti pratimo od 1987. trebala poslužiti kao osnova za novi muzej. Od tada pratimo i narativ o Kovačiću kao “hrvatskom Goetheu”, a koji je osobito je izražen na aktualnoj izložbi u Muzeju grada Zagreba “Donator i donacija: ususret Muzeju hrvatskih slikarica rođenih u 19. st.”, kojom se javnosti predstavlja manji dio njegove kolekcije poklonjene gradu. U romantiziranoj biografiji iz pera muzeologinje dr. sc. Žarke Vujić, koautorice izložbe, prikazani su herojstvo i mučeništvo Kovačića koji je svoj kolekcionarski “križni put” započeo potresen strašnom scenom rušenja baroknog pila koja se “desila 1945. u procesu nacionalizacije jedne kurije u Štrigovi”. Prvu ozbiljniju zbirku umjetnina, onu sitnije plastike, skupljao je na groblju, od odbačenih nadgrobnih spomenika, objašnjava se dalje. Prikupljao je i namještaj iz napuštenih baroknih kurija i dvoraca koje je naposljetku s nadgrobnim spomenicima većinom prodao (a manji dio poklonio) Muzeju Međimurja u Čakovcu.

Ta bazična matematika “malo doniraj – puno prodaj” vrijedi i za zagrebačku donaciju. Kovačić je, naime, od 1964. od kada skuplja djela ženskih autorica, ali i umjetnika koji su zbog queer tematika ispali iz svakog (konzervativnog) pregleda umjetničkog stvaralaštva jugoslavenske umjetnosti (o čemu se na ovoj izložbi šuti) pa do svoje nedavne smrti skupio više od 10.000 artefakata i drugih osobnih predmeta umjetnica, od odjevnih predmeta stvari (češljevi za kosu, rukavice, večernje haljine) do pisama, dnevnika, rodnih listova, fotografija, svjedodžbi i diploma – dokumentacije bez koje ovaj iznimno važan segment povijesti umjetnosti nije moguće istraživati. Od toga tek je nešto više od 1000 artefakata i dokumenta (zajedno), dakle tek jedna desetina, poklonjena gradu. Ostatak, kao što nam je telefonski potvrdio ravnatelj Muzeja grada Zagreba Vinko Ivić, više od 9.000 artefakata, po Kovačićevoj smrti pripalo je Zdravku Mihočincu, poznatom zagrebačkom dileru umjetnina koji je – još uvijek nije poznato kada – proglašen Kovačićevim nasljednikom.

Slaba zamjena

Ne čudi stoga što, unatoč nazivu izložbe “Ususret Muzeju hrvatskih slikarica rođenih u 19. st.”, nikakvih detalja vezanih uz stvarni datum otvaranja tog muzeja nema. Grad Zagreb naime posjeduje tek dvije neadekvatne (podrumske) prostorije u Radićevoj 24, koje – složit ćemo se s ravnateljem Ivićem – nisu dostatne za adekvatnu muzejsku reprezentaciju djela donirane zbirke. Ova nesretna okolnost mogla bi poslužiti kao savršeni argument za smještaj tog malog djela donacije tamo gdje ona i pripada: u visoko reprezentativni prostor Moderne galerije, među umjetnine koje čine kanon hrvatske umjetnosti, umjesto u getoizirani, izdvojeni prostor (podruma) stana u Radićevoj 24. No Muzej grada Zagreba nije odustao od ambiciozne zamisli osnivanja zasebne muzejske institucije posvećene ženskom stvaralaštvu, iako mu pripada tek malen dio Kovačićeve ostavštine.

Takva bi se institucija mogla pokrenuti tek otkupom svih umjetnina, kao i stambenog prostora u Radićevoj, od novog vlasnika Zdravka Mihočineca. Ta se investicija može ostvariti jedino znatnim ulaganjima javnog novca i posebnim angažmanom grada i države kojem se žarko nadaju u Muzeju grada Zagreba. Ovakva je zavrzlama za struku i širu javnost neugodno iznenađenje s obzirom na to da se sukladno darovnom ugovoru Grad desetljećima brinuo za zbirku plaćajući struju, vodu, grijanje i druge Kovačićeve komunalije. Grad se brinuo i za ostarjelog donatora šaljući mu svakodnevno topli (u posebnom restoranu pripremljeni) vegetarijanski ručak.

Ovi bizarni detalji služe prije svega tome da ilustriraju manifestni problem: od javnih se vlasti sada očekuje da dvaput “otkupljuju” donirano. Posljedica je to logičnih ograničenja kolekcionarstva: jedan čovjek, ma koliko velik ljubitelj umjetnina bio, za zbirku umjetnina ne može brinuti sam. Muzeologija i zaštita spomenika kulture razvili su kompleksne setove pravila čuvanja i prezentacije zbirki umjetnina: od stvaranja visoko kontroliranih mikroklimatskih uvjeta kako bi se konzervirali i očuvali izuzetno fragilni crteži, skice i slike, preko medijacije sakupljenih znanja i prezentacije umjetnosti prema zajednici, do kompleksnih postupaka čišćenja i restauriranja pojedinih artefakata na kojima se intenzivno radi i po više mjeseci ili godina, a uz vrijeme i stručnost zahtijevaju i istraživanja uvjeta nastanka slike te njezino smještanje u širi društveno-politički i kulturno-umjetnički kontekst.

Srećom, kao što smo spomenuli na početku, prije više od 200 godina izmišljena je institucija koja te zadatke najuspješnije provodi: zove se muzej. Heroizacija privatnog kolekcionarstva i donatorstva slabo prikriva činjenicu da je ono vrlo loša zamjena za javnu instituciju.