Ima li trenutno dostupnijeg primjera za objasniti kako je politika zaštite okoliša uvijek ekonomsko i socijalno pitanje, a ne ono ograničenja tehnološkog razvoja, od apela grčkih poduzetnika iz domene prodaje električnih automobila? Oni su se nedavno požalili na indiferentnost grčke države prema fondovima EU namijenjenima ulaganju u zeleni transport, usprkos “svim naporima” u implementaciji zelenih politika u europsku industriju. Prema podacima grčkih poduzetnika, njihova zemlja jedna je od svega nekoliko članica Unije koja nije uopće iskoristila ove fondove.
Naime, grčki transport još uvijek masovno ovisi o fosilnim izvorima energije, u zaista prevelikom omjeru, najvećem u EU, od čak 98 posto. Poduzetnici odgovornost vide u inerciji same države i “nepravednim poreznim pravilima”. Takva pravila obično su svjedokom velike disproporcije moći u odnosu kapitala i rada, a u ovom slučaju i disproporcije moći krupnog kapitala kojeg predstavljaju industrije fosilnih goriva naspram (ne)moći manjih industrija poput zelenih. U konačnici, borba jedinih i drugih je za udio u tržištu.
S obzirom na sve veću dostupnost tehnoloških rješenja, razloge za njihovu neadekvatnu implementaciju treba tražiti u političko-ekonomskim uzrocima. Primjerice, cijena sve naprednijih litij-ionskih baterija koje su još donedavno koštale 1000 dolara po kilovat satu, danas iznosi otprilike 350 dolara, a prema trendu pada cijene, uskoro će koštati oko 125 dolara (baterije električnih automobila činile su prije toga čak 40 posto ukupne cijene proizvodnje). S obzirom na to, diljem planete, prodaja električnih automobila porasla je za 30 posto u 2016. godini u odnosu na samo godinu dana ranije. Tehnoloških prepreka dakle ima sve manje.
Tehnologija vs. ekonomija
No, da su tehnološke prepreke jedini kriterij, prodaja električnih automobila u Grčkoj bi rasla proporcionalno rastu u zemljama bez ekonomskih problema, kao što je primjerice slučaj Norveške (usprkos tome što ova zemlja nije formalno članica EU, statistike o dvije zemlje su sumjerljive zbog metodološke usklađenosti) inače europske predvodnice u broju električnih automobila. Tako Norveška s populacijom od otprilike 5 milijuna ljudi (dvostruko manja od populacije Grčke koja broji oko 11 milijuna) 2017. godine ima 100.000 električnih automobila, s tendencijom rasta, pri čemu je čak 40 posto novoregistriranih automobila električno. Prema analizama europskog tržišta automobilima 2014. godine čak 12 posto automobila na norveškim ulicama koristilo je kao pogon električnu bateriju (ne računaju se hibridi, automobili na plin, ni plug-in hibridi), dok je u istom periodu u krizom razapetoj Grčkoj njihov broj iznosio svega 0,2 posto. Pitanje zašto, samo je prividno, odgovor je kristalno jasan: ekonomski standard i kupovna moć. Nezaposlenost u Grčkoj iznosi 23 posto, dok je 44 posto osoba u dobi od 15 do 25 godina nezaposleno (osobe koje prvi put kupuju auto), a petina ih nema pristup telefonu ili grijanju, pri čemu u ekstremnom siromaštvu živi čak 15 posto ljudi, što je ogroman porast u odnosu na 2 posto koliko ih je u takvim uvjetima živjelo 2009., samo nekoliko godina ranije.
Čak i kad bi grčka država bila uspješna u “povlačenju” sredstava europskih fondova u području električnih automobila, problem kojeg nije moguće lako prevazići je jasna činjenica da ljudi u Grčkoj nemaju sredstava za kupnju novih, ekoloških, električnih automobila. Pretpostavka da bi Grci, iz razloga poput “mentaliteta” radije štetili okolišu fosilnim gorivima, nego dodatno štedjeli implementacijom zelenih politika, nije produktivna, ništa ne objašnjava i ne rješava problem. Kupovna moć ne može se riješiti ekološkim preodgojem ljudi. Kao i u drugim resorima i ovdje je to pitanje bazične infrastrukture. Kao što ljudi u Hrvatskoj, usprkos subvencijama za energetsku obnovu fasada ne povlače ta sredstva masovno, jer se radi o skupim zahvatima, prosječnom hrvatskom radniku i dalje teško dostupnima. Jednostavno, 60 posto od ukupne cijene obnove koju i dalje moraju sami namaknuti hrvatskom je radniku skupo. U situaciji žestokog siromaštva, ekološke politike nemaju šanse postati masovnima i učinkovitima dok ih se ne prihvati kao socio-ekonomska pitanja, a ne tehnološka.