rad
Hrvatska
tema

Imunološki zavod: žrtva bolesti sustava

Foto: N1

Sudbina zagrebačkog Imunološkog zavoda već je nekoliko godina u žiži interesa javnosti. Iako je naizgled uspostavljen konsenzus oko toga da se nekad izrazito profitabilna firma od presudnog značaja za javno zdravstvo ne može tek tako prepustiti špekulaciji, ni nakon nekoliko pokušaja lokalne ni nacionalne vlasti, izgleda, ne mogu osmisliti rješenje koje bi bilo u javnom interesu.

“Imunološki zavod je postao uvozno poduzeće, živi od principa kupi-prodaj” – rekla nam je Lidija Jagarinec, sindikalna povjerenica EKN-a, sindikata čiji su članovi sredinom siječnja ove godine opetovano javno istaknuli kako je Zavod ustanova od strateškog značaja za Republiku Hrvatsku i sve njezine građane te kako istu uslugu može pružiti i bogatima i siromašnima samo ako je u vlasništvu države. Zatražili su da se u roku od 30 dana donese “jasna i konkretna politička odluka o namjeri Vlade da zadrži, restrukturira IMZ, investira javni novac u javnu ustanovu koja će služiti javnom interesu svih građana RH” te “žurno formiranje operativnog tijela, čiji zadatak neće biti ponovno čeprkanje po povijesti Imunološkog zavoda, kao ni traženje krivca za sadašnje stanje. Time neka se bave institucije”.

Jasna i konkretna politička odluka od tada nije donesena, štoviše, sredinom ožujka oformljeno je tijelo za ponovno čeprkanje po povijesti Imunološkog, odnosno poznata čerčilovska komisija-kad-ne-želiš-riješiti-problem: Sabor je, naime, na inicijativu Ivana Vilibora Sinčića (Živi zid) imenovao tročlano parlamentarno Istražno povjerenstvo koje bi trebalo istražiti okolnosti propadanja Zavoda, odnosno, Sinčićevim riječima, utvrditi tko su “grobari Imunološkog zavoda” (uz njega, članovi Povjerenstva su Grozdana Perić i Marko Šimić iz HDZ-a). Pritom je zanimljivo, na prvi pogled čak bizarno, da će propadanje domaćeg proizvođača cjepiva istražiti osoba koja se protivi obaveznom cijepljenju djece. Međutim, to je samo jedna od manifestacija postsocijalističkog opskurantizma i krajnja konzekvenca erozije svih javnih servisa danas, pa onda i zdravstvenog, u kojem se ljudi od ravnopravnih korisnika zdravstvenih usluga pretvaraju u konzumente kojima se umjesto univerzalne zdravstvene skrbi podvaljuje pravo na izbor. A upravo putem rada Istražnog povjerenstva Živi zid bi mogao legitimirati svoje antivakcinacijske stavove.

Igralište demagoga

Uz nevolje koje dijeli s ostalim dionicima zdravstvenog i uopće ekonomskog sustava, kao što su uništavanje proizvodnje, orijentacija na uvoz, premreženost privatnim interesima i sl., Imunološki zavod prati i to da ga se često instrumentalizira u raznoraznim demagoškim agitacijama. “Sve Vlade u zadnjih 25 godina su zaslužne za to da je Imunološki zavod na koljenima”; “Sve dosadašnje uprave svjesno i namjerno su ga uništavale”; “Imunološki zavod nije iznimka već ogledni primjer po kojem je sve što vrijedi uništeno i rasprodano u bescjenje”… Autor prve izjave je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji je u nastavku, a navodno isključivo radi spašavanja Zavoda, jednostavno ponudio partnerski odnos onima za koje je prethodno ocijenio da su “zaslužni za to da je Imunološki zavod na koljenima”, točnije vladama SDP-a i HDZ-a.

Drugu je dao Branimir Bunjac, saborski zastupnik Živog zida koji Imunološki opisuje kao “hrvatsko nacionalno blago nastalo na našoj krvi” te dodaje da bi on “s lakoćom mogao puniti državni proračun”; Zavod je, po njemu, nešto poput hrvatske krvi u hrvatskom financijskom krvotoku. Treću potpisuje Sinčić, koji je dalje pozvao nadležna državna tijela da “rasvijetle kriminal” i “nacionalnu izdaju” kako se “više nitko ne bi usudio takvo što pokušati učiniti”. No ni generalna ni specijalna prevencija, svim mogućim drakonskim kaznama usprkos, neće moći spriječiti “kriminal” koji prati dugogodišnju transformaciju sustava javnog zdravstva u pravcu, kako se to voli reći, poželjne suradnje javnog i privatnog.

A ta, za privatnike plodotvorna “suradnja” započela je u zdravstvu još u SFRJ, da bi u devedesetima samo dobila na poletu. U slučaju Imunološkog zavoda to znači da su se redale afere povezane s umanjivanjem njegove vrijednosti i pokušajima privatizacije, što su uglavnom sprječavali njegovi radnici, bilo kolektivnim ili individualnim akcijama (za otkrivanje mnogih nepravilnosti u poslovanju Zavoda zaslužan je primjerice imunolog Srećko Sladoljev), a s vremenom se za probleme Imunološkog senzibilizirala i šira javnost.

Evo kako je, u glavnim crtama, tekla njegova devastacija. Na čelu Zavoda bio je od 1992. do 1997. akademik Vlatko Silobrčić, protiv kojega je Imunološki 2000. godine Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu podnio kaznenu prijavu: Silobrčić je navodno, između ostalog, novac Zavoda oročio u privatnoj štedionici umjesto da ga uloži u proizvodnju i razvojne projekte. Zbog neulaganja Zavod je 1997. izgubio licencu Svjetske zdravstvene organizacije, propao mu je ugovor s distributerom pa je morao isplatiti višemilijunsku odštetu.

Virus razgradnje javnog zdravstva

Slijedi period masnog plaćanja konzultantskih usluga raznim stranim tvrtkama, dvostrukog zaračunavanja provizije i sličnih marifetluka… U mandatu ravnateljice Tatjane Sindik Milošević pogodovalo se švicarskoj farmaceutskoj tvrtki Novartis koja je preko Imunološkog uvozila cjepivo protiv svinjske gripe za Hrvatsku i još dvije zemlje. Potpisani ugovor bio je štetan za Zavod: zbog odustajanja od isporuke cjepiva čija se količina pokazala nepotrebnom, Zavod je 2009. imao obavezu prema dobavljaču veću od 144 milijuna kuna, s time da se samo trećina tog duga odnosila na cjepivo za hrvatsko tržište.

Sljedeći ravnatelj Darko Dvornik, HDZ-ov kadar, krivo je prikazivao poslovanje Zavoda kako bi si mogao isplatiti enormne bonuse, dok su radnicima u isto vrijeme kasnile plaće… HNS-ovac Davorin Gajnik lobirao je pak za Jadran Galenski laboratorij, a broj radnika Zavoda smanjio s 326 na 211. U ljeto 2013. Imunološki gubi proizvodnu dozvolu Agencije za lijekove i medicinske proizvode za proizvodnju krvnih derivata (za lijekove iz ljudske krvi ili ljudske plazme i seruma životinjskog podrijetla), a potom i za proizvodnju bakterijskih cjepiva, pa ostaje bez 80 posto prihoda. Gajnik najprije podnosi zahtjev za stečaj Zavoda, a ubrzo i onaj za obustavu stečajnog postupka, navodno zbog pogreške. Stečaj je poništen zahvaljujući otporu radnika i pritisku javnosti…

Nakon što nije prihvatila ni jednu ponudu za kupnju državnog portfelja u Imunološkom, vlada Zorana Milanovića donosi uredbu kojom Zavod postaje javna ustanova od strateškog i općeg gospodarskog interesa za RH. Cilj je “osiguravanje opstojnosti proizvodnje cjepiva i krvnih derivata iz ljudske plazme kao proizvodnje od strateške važnosti za zdravstveni sustav Hrvatske i zaštite zdravlja njezinih stanovnika”. I sadašnji ministar zdravstva Milan Kujundžić (HDZ), prema riječima Lidije Jagarinec, tvrdi da će zagovarati domaću proizvodnju. Na tome trenutačno rade dvije radne skupine, ona Ministarstva zdravlja i ona Ministarstva gospodarstva. No i pored svih izjava da je proizvodnja Imunološkog od strateške važnosti za zdravstveni sustav Hrvatske, ona već četiri godine miruje… Lidija Jagarinec ističe važnost prezervacije domaće proizvodnje zbog karakterističnih antitijela koje razvija svaka populacija na određenom području. Budući da na sadašnjoj lokaciji Zavoda, u Rockefellerovoj ulici, proizvodnja, ako se i pokrene, dugoročno ne može opstati, paralelno je treba pokrenuti na novoj lokaciji. A dotada će proći nekoliko godina…

Prema izračunu liječnika Dražena Gorjanskog, protivnika daljnje komercijalizacije zdravstva, Hrvatska godišnje gubi od milijardu i pol do dvije milijarde kuna samo na posredništvo, umjesto da sama proizvodi. Budući da bi promjena paradigme značila sukob s moćnim lobijima, političari poput Bandića ili Sinčića nude parcijalna rješenja istih takvih dometa, bez zadiranja u zdravstvo kao cjelovit sustav. A protiv virusa razgradnje javnog zdravstva ni najbolje cjepivo Imunološkog zavoda nema šanse.