politika
Hrvatska
vijest

U iščekivanju “Generala”

Foto: AFP / Hrvoje Polan

I dok su posljednjih dana tzv. ozbiljne rubrike hrvatskih medija punili novi detalji iz dozlaboga zamorne afere “dnevnice”, one tzv. zabavne su priličan prostor posvećivale početku snimanja filma “General”. Riječ je o biografskom filmu o Anti Gotovini u režiji Antuna Vrdoljaka, jednog od prvaka ovdašnjeg revizionizma i redatelja nekih od najboljih “partizanskih” filmova, kao što su “Kad čuješ zvona” i “U gori raste zelen bor”, snimanima prema Ratnom dnevniku Ivana Šibla. Gotovinu inače glumi šibenski glumac Goran Višnjić, poznat po holivudskom iskoraku u svojoj karijeri.

Pored vijesti poput onih da će Ministarstvo obrane osigurati svu potrebnu logistiku za snimanje filma, pažnju medija najviše su privlačile audicije za statiste koje se održavaju u nizu hrvatskih gradova. Pogotovo su ih privukle špekulacije o tome da oskudijeva statista spremnih da preuzmu ulogu suparničke vojske. No, sve dileme je prilikom splitske audicije razriješio Josip Adžić, predsjednik Udruge Veterana vojne policije Zadarske županije i glavni i odgovorni za casting, izjavivši za Dalmatinski portal: “Gluposti! Ma, ima četnika i viška. Ne fali ih.” Vjerojatno će nam logistički zahtjevi i novinarska radoznalost priuštiti još interesantnih priča oko snimanja filma, no ne bi valjalo zanemariti niti politički kontekst: kako onaj neposredni tako i onaj ponešto širi.

O kojem ratu je zapravo film?

Početak snimanja Vrdoljakova filma o Gotovini prigodno je koincidirao s epilogom desničarsko-braniteljskog desanta na Hrvatski audiovizualni centar (HAVC). Nakon nalaza Državne revizije koji je žanrovski bio bliži povijesnoj nego računovodstvenoj reviziji, s čelnog mjesta HAVC-a odstupio je nes(p)retni Hrvoje Hribar. Domoljubna hajka na HAVC, pod krinkom antikorupcijske borbe, za osnovnu je motivaciju imala skretanje proračunskih sredstava za film udesno. Kao inicijalni povod je poslužila tendenciozna braniteljska filmska kritika filma “15 minuta – Masakr u Dvoru”. Nije trebalo proći puno vremena da se “filmska kritika” pretoči u “državni revizionizam“. A upravo je sudbina glavnog junaka Vrdoljakova filma presudni politički lubrikant takvih transformacija.

Često se u analizama trenutne političke klime u Hrvatskoj taj detalj zaboravlja, ali vjerojatno ništa nije imalo tako snažan utjecaj na trendove izraženije rehabilitacije NDH, revizionizma i tzv. konzervativne kontrarevolucije kao oslobađajuća haška presuda Anti Gotovini. Pritom je sasvim svejedno što je sam Gotovina nakon presude radio. Njegov je politički angažman minoran: nakon što je pozvao narod da se okrene budućnosti posvetio se tunogojstvu i plinskom biznisu, uz državnu potporu. Tu i tamo bi se fotografirao s nekim kome je bilo potrebno određeno političko iskupljenje. Jednostavno, Gotovina ima licencu za to. Stadionski opjevan za vrijeme mitskog bijega (“nitko ne zna gdje se skriva, Ante legenda je živa…”), Gotovina je nakon presude postao simbol svetosti Domovinskog rata.

No, u cijeloj toj priči najmanje je bitan sam Gotovina. Ta je presuda dala konačan sakralni premaz i doslovno izmjestila Domovinski rat van domene politike: radi se o neupitnoj svetinji. Upravo se u toj ideološkoj operaciji nalazi ključ uspjeha revitalizacije ustaštva: Domovinski rat funkcionira kao ideološki zaklon za sve revizionističke poduhvate. Dovoljno je uspostaviti minimalnu vezu (“i oni su se borili za Hrvatsku”) da dođe do amnestije. Ako već ne do potpune amnestije onda barem do demonizacije komunizma. I zato kad budete gledali film “General” znajte da to nije film o Domovinskom, već o Drugom svjetskom ratu.