Nedavna najava privatizacije Hrvatske elektroprivrede (HEP) predstavlja nastavak stare kampanje licitiranja vlasništvom nad ključnim javnim resursima. Njezin cilj navodno je ovoga puta ostvarenim prihodima otkupiti kontrolni udio u drugoj, već privatiziranoj i oslabljenoj Industriji nafte (Ina). No, ako je to primarni cilj, postavlja se pitanje zašto se udio u Ini ne kupi od pozamašne dobiti koju HEP ostvaruje?
U aktualnim raspravama bez kraja i konca na temu ovakve ili onakve prodaje dijela Hrvatske elektroprivrede, dobro bi došla jedna prigodno znakovita scena iz slavne BBC-jeve humorističke serije “Only Fools and Horses”, kod nas godinama prikazivane s prevodnim nazivom “Mućke”. Riječ je o sedmoj epizodi devete sezone, naslova “Sin majke Prirode” (“Mother’s Nature Son”), u kojoj glavni lik Derek Trotter, nadaleko poznat kao Del Boy, poduzetničku sreću odlučuje isprobati flaširanjem izvorske vode pod obećavajućim brendom “Peckham Spring Water”. Jedini problem je taj što je lokalni izvor apsolutno izmišljen, pa Trotterovi u boce krišom toče običnu gradsku vodu iz slavine u svom stanu, što nemalo uznemiruje Derekova brata Rodneyja.
“Pa, mi prodajemo javnu vodu javnosti”, zavapit će ubrzo mlađi braco, u strahu od institucija pravne države.
“Griješiš”, odgovara staloženi Del Boy, a potom slijedi kratka pouka iz ekonomske politike, ali i političke ekonomije. “Jer, ova voda je bila javna”, poantira on, “a onda ju je Maggie privatizirala, nije li? Sad pripada odboru direktora koji od toga prave biznis. Oni prodaju nama, mi prodajemo dalje. I sve što radimo jest to da je – prepakiravamo.”
Može se činiti da bi taj dijalog ovdje bolje pristajao nekoj situaciji s javnim pitkim vodama negoli s HEP-om, dakle, jer ni toga ne nedostaje kad je privatizacija resursa posrijedi. No zapravo je svejedno, princip je istovjetan; uostalom, glavnina struje u Hrvatskoj dolazi od energije vode u padu, te možemo s tom (ana)logikom i nastaviti razmatranje ovog jednako – doslovce – tekućeg pitanja. A u srži ekonomskih akrobacija koje ovih tjedana nadiru u prvi plan, svakako je i dalje ona tačerinska kupoprodaja uz koju nužno ide pomno marketinško prikrivanje suštine takvog biznisa. Naravno, direktorsko iliti menadžersko prikrivanje, na visokom poslovnom nivou, dok nam subverzivna mimikrija urnebesnih kvartovskih autsajdera ovdje služi tek za raskrinkavanje odnosa najveće društvene moći.
Prepakiravanje ostvarene vrijednosti
Drugim riječima, privatizacija elektroprivrede značila bi samo ozakonjeno prepakiravanje već ostvarene vrijednosti, s manjim radničkim pravima i s većom dobiti firme na davno osiguranom tržištu, no koja bi, međutim, otišla na privatne račune. Danas profit ipak nije primarni cilj HEP-a, kao niti drugih javnih ili državnih poduzeća, nego su to razni socijalni i razvojni prioriteti. Del Boy ukazuje na itekako notornu činjenicu koja viri iz svakog spomena privatizacije britanskih javnih sistema za ere Margaret Thatcher i potom, od vodovoda do željeznica: usluga im je prodajom poduzeća postala skuplja, infrastruktura dugoročno zapuštenija, radnici u tim firmama obespravljeniji, i javne financije – samo naoko paradoksalno – opterećenije.
Podsjetimo se, najnovija faza tematiziranja moguće prodaje HEP-a, zasad ne više od četvrtine dionica, otpočela je krajem prošle godine kad je hrvatski premijer Andrej Plenković izjavio da njegova vlada želi otkupiti mađarski dominantni udio u vlasništvu nad Inom, hrvatskom naftnom kompanijom. Te, naknadno, da to kani izvesti privatizacijom HEP-a čime bi jedna velika energetska firma opet dospjela u većinski posjed ove države, a ona druga, inače najveća, iz njega ne bi izašla. Ali, odmah treba reći da je potonji balans ustvari tek privid, i jednako da su neka daljnja sporenja oko zadane teme samo efekti s margine. U to, naime, ubrajamo pitanja treba li se izvjesni postotak dionica HEP-a odvojiti ekskluzivno za branitelje, i što znači sukob u stavovima o privatizaciji te firme između HDZ-a i Mosta, partnera u vladajućoj koaliciji.
Prvi je sumnjiv moment označen direktnim vezivanjem prodaje HEP-ovih dionica uz otkup Ininih; osim svega, upada u oko da je nacionalizacija obezvrijeđene naftne kompanije diskutabilna sama po sebi. A i njeno simboličko značenje već opasno prijeti da nadmaši realnu joj vrijednost, mada se nećemo ovom prilikom baviti procjenama opravdanosti kupnje većinskog dijela Ine. Zadržimo se na konstataciji da je vezivanje takve moguće trgovine uz HEP zapravo naočigled – alibi, i to poprilično providan, budući da bi se transakcija mogla planirati i npr. na temelju zadržane dobiti HEP-a, dakle, bez privatizacije. To ujedno znači, a jer je debelo nerezonski postavljeno, da bi privatizacija HEP-a mogla biti svrhom jedino samoj sebi.
Vatrogasne intervencije bez strateških ciljeva
S druge strane, primjer Ine može nam jako dobro poslužiti za iščitavanje mogućnosti koje bi posve izvjesno čekale HEP nakon privatizacije. Teza da je moguće prodati dio javnog poduzeća i ostatak sa sigurnošću zadržati u državnom portfelju, donekle možda vrijedi za ekonomski i politički jače zemlje, dok je za Hrvatsku sasvim neupotrebljiva. Ina je skončala u rukama druge kompanije čak i bez prodaje apsolutne većine dionica, a Končar je napušten – s pozicije minimalnog strateškog udjela – na prepad, obnoć, s prvim znacima života prošle vlade. Hrvatske autoceste, u sektoru koji je odranije liberaliziran pomoću koncesioniranja dijelova nekih prometnica, već u izgradnji, spašene su od faktične privatizacije sindikalnom i civilno-udrugaškom akcijom širokih razmjera, i nadomak referendumu.
Spomenimo još i da su Hrvatske željeznice izbjegle generalnu privatizaciju isključivo tako što državi nije valjano uspjela niti prodaja HŽ Carga kao njezina najisplativijeg segmenta. A filozofija Dereka Trottera funkcionira i na samo djelomično privatiziranom resursu: ako država smije prodati imalo svojih ekonomskih temelja – onoga što je ponajprije čini državom – time je opravdano baš svako daljnje reambalažiranje.
No vratimo se Hrvatskoj elektroprivredi; treba primijetiti da oko njezine sudbine danas i najveće domaće stranke odigravaju svoje već obavezne figure zaštite nacionalne ekonomije. Nije to samo Most, nego i značajan dio HDZ-a, naspram Plenkovića i potpredsjednice vlade te ministrice gospodarstva Martine Dalić, kao i još nekih istaknutijih pojedinaca. Buni se danas i SDP, dakako, ali u svakom od tih slučajeva, a u kontekstu stranačkih ekonomskih politika, biva očitim da je posrijedi vatrogasna intervencija, dakle, bez utemeljenja u strateškim prijedlozima i koracima, tj. u okviru krovnih programa, npr. monetarnih ili multisektorskih. I onda još treba da debatiramo o izdvajanju dijela HEP-ovih dionica za branitelje, valjda one iste koji su držali i dio Ine pa, očekivano, ostali bez njega.
Javnosti se nameće lažna dilema – usmjeriti dionice prema braniteljima ili mirovinskim fondovima, ili čak možda prema investicijskima. Branitelji ili ma koji drugi građani Hrvatske pojedinačno, ista je zabluda; u svakom je slučaju na stvari privatno vlasništvo koje teži daljnjoj preprodaji na burzi, a o mirovinskim fondovima u rukama banaka da ne govorimo.
Najvrednije poduzeće u Hrvatskoj
Sve te podteme nedvojbeno pomažu skretanju pažnje s osnovnog pitanja prodaje HEP-a, kao i s činjenice da se radi naprosto o nastavku stare kampanje licitiranja vlasništvom nad dotičnom firmom. Znači, o novom prepakiravanju iste davno privatizirane politike koja je – s njom i HEP u privatnim rukama – začeta još devedesetih godina 20. stoljeća, s načelnim prihvaćanjem neoliberalne agende prema Washingtonskom konsenzusu. Vraćali smo se na temu privatizacije HEP-a u nekoliko navrata, pa je u međuvremenu liberalizirano i samo hrvatsko tržište struje, a toj kompaniji je sistematično pričinjavana šteta na nekoliko načina. Izdvojit ćemo samo dva aspekta: njezina uprava i dio administracije služili su za periodično zbrinjavanje miljenika svake vlasti, a na koncu joj je zabranjeno širenje na rastuće područje obnovljivih izvora energije s povlaštenim otkupom.
Svemu usprkos, HEP je i dalje najjače i najvrednije poduzeće u Hrvatskoj, otkako je Ini drastično smanjena vrijednost nakon zapanjujućih gubitaka koncesija na inozemnim naftnim poljima (Sirija, Rusija, Angola). A jaka je u toj elektroenergetskoj kući i struja otpora prema neprijateljskim idejama o prodaji, sudimo li prema najavama koje dopiru iz sindikata. HEP-u stoga treba razvojna politika koja će definitivno naći mjesto u dugoročnoj državnoj strategiji, bez zadnjih primisli o štetnoj privatizaciji i strateškim partnerima, kao i novom liberalnom otvaranju tržišta elektroenergije u Hrvatskoj. S tim u vezi, uz pouku koju donosi sudbina Ine na svjetskom tržištu, nameće se i jedno važno pitanje o eventualnom širenju HEP-a izvan RH.
Zavedeni golemom dobiti Hrvatskog telekoma, firme koja je privatizirana početkom prošlog desetljeća, a što je izazvalo teške posljedice za njezino radništvo i ostatak Hrvatske, danas mnogi vide HEP u sličnoj ulozi. Kupovat će se manje i slabije elektroprivrede u susjednim zemljama, za početak u BiH i Crnoj Gori, pa će se dobit vući u Hrvatsku, točno onako kao što to čini njemački državni Deutsche Telekom u poslovanju s Hrvatskim telekomom, svojim politički ugrabljenim posjedom. No bez dileme je riječ o pristajanju na igru u kojoj Hrvatska ne može imati dovoljno prednosti. Nema toliko slabijih privreda na rubovima Europske unije, a jačih ima napretek, e da bi se mogla upuštati u brutalne osvajačke pothvate, sve i kad bismo odobravali samu političku i moralnu pozadinu sličnih praksi.
“Esso dovlači naftu iz arapskih zemalja i zatim je prodaje kao benzin. Sainsbury’s prodaje grah koji uopće nije sam uzgojio”, glasi završna doskočica direktora neregistrirane firme Trotters Independent Traders, te sukus začudnog mehanizma globalnog prepakiravanja. Pa, baš ovih dana su Bugari i Rumunji pokazali do kakvih sve posljedica i nužnih koraka to vodi u energetskoj politici. Prije negoli Hrvatska uznastoji prepakirati susjedima njihovu struju i uvaliti im je kao bolji produkt na slobodnom tržištu, sjetimo se da su Trotterovi ipak neslavno propali. U herojskom poduzetničkom iskoraku dotukli su i privatizirani javni sustav i ostatke netaknute prirode Peckhama, i tek onda uvidjeli da, eto, nemaju više otkud prelijevati niti iz šupljeg u prazno.