Europski odgovori na recesiju bili su posvuda razmjerno slični. Dapače, snažni rezovi potrošnje radi smanjenja deficita dignuti su na razinu obavezne politike za sve zemlje koje žele ostati respektabilni europski partneri. No jedna je zemlja sasvim neočekivano blago odstupila od propisanog recepta i postigla izrazito visoke stope rasta. Ovaj “rumunjski model rasta” ostaje, međutim, ograničen diktatima Unije i proturječjima razvoja na europskoj periferiji.
Čini se da je Rumunjska – koja se može pohvaliti najvećom stopom rasta u Europi (impresivnih 6,2% ove godine), zavidno niskim proračunskim deficitom, porastom izvoza i stabilnim bankarskim sektorom – nakon nekoliko stotina godina samopreispitivanja napokon pronašla svoj razvojni put. Unatoč upozorenjima Međunarodnog monetarnog fonda i Europske unije, ponavljanim tijekom prošle godine, da će fiskalni rezovi i povećanje plaća dovesti do nestabilnosti tekućeg računa platne bilance i velikog proračunskog deficita, 2016. nije donijela ništa od toga. Upravo suprotno: proračunski deficit još uvijek je pod kontrolom, a deficit tekućeg računa je nizak; došlo je do impresivnog rasta izvoza te se čini da je većinu domaće potražnje, potaknute rastom plaća, zadovoljila domaća proizvodnja.
Uz to, opće razine investicija pokazuju nevjerojatan porast od čak 6,5% tijekom prošle godine; stope zaposlenosti rastu i, kombinacijom rasta BDP-a i smanjenja deficita platne bilance, Rumunjska je čak popravila svoj položaj u pogledu direktnih stranih investicija u zemlju. U izvještaju objavljenom ove godine, čak je i Europska komisija imala riječi hvale, doduše uz tradicionalna i uobičajena upozorenja. Iako se inače ustručavaju preuzeti bilo kakvu odgovornost za ekonomske politike, rumunjske se političke stranke sada trgaju kako bi sebe proglasile zaslužnima za ovaj prilično impresivan podvig. Dok u Bruxellesu ministri financija još uvijek raspravljaju o tome imaju li fiskalni poticaji ikakvog efekta, pri čemu na jasno sagledavanje ovog pitanja snažno utječe protivljenje Njemačke, čini se da je Rumunjska otkrila drugačije rješenje. Ipak, ne radi se o iznimci.
Zemlja se jednostavno pridružila većini istočnoeuropskih država u uzlaznom trendu koji je pogurao njihove ekonomije nakon velike recesije. I kao u većini tih zemalja, pokretači rasta bili su smanjenje poreza i domaća potražnja koju je najviše potaknuo oporavak razine plaća. Čak i zemlje tradicionalno ovisne o izvozu, poput Češke ili Mađarske, više su se oslanjale na domaću potrošnju nego izvoz kako bi ojačale svoj BDP. Neosporno, jedan je od najimpresivnijih pothvata bio onaj Mađarske koja je posljednjih godina uspjela izaći na kraj s najvećim javnim dugom u regiji uz povećanje razina potrošnje. U ovom općem kontekstu, jedini neočekivani aspekt rumunjskog rasta bila je njegova neuobičajeno visoka stopa; anomalija koju mogu objasniti ovogodišnja drastična smanjenja stope PDV-a i drugih poreza te impresivni porast iznosa minimalne plaće.
Žrtvovanje socijalne države
Opća stopa PDV-a ove je godine smanjena s 25% na 20%, dok je za neke proizvode i usluge predviđena još niža porezna stopa. U međuvremenu, iznos minimalne plaće u posljednjim se godinama gotovo udvostručio. Unatoč početnom protivljenju vlade, ove je godine izglasano i dodatno povećanje, tako da je trenutni bruto iznos minimalne plaće dosegao 275 eura (za usporedbu, 2009. je godine iznosio 142 eura). Ovo je dovelo do neizbježnog porasta domaće potrošnje, koji gotovo podsjeća na zlatne godine prvog desetljeća 21. stoljeća. Ova se ekonomska strategija, koju je posljednjih godina vodila socijaldemokratska vlada, značajno razlikovala od politike štednje iz razdoblja 2009.-2011. godine, te se našla na udaru oštrih kritika kako opozicije, tako i međunarodnih organizacija, koje su u fiskalnim poticajima vidjele izvor budućeg disbalansa tekućeg računa platne bilance. Iako takva upozorenja slušamo od 2013. godine, još uvijek čekamo da se pokaže loša strana ovog zamaha rasta, kako u Rumunjskoj, tako i u drugim istočnoeuropskim zemljama.
Postoje dva važna aspekta strategije rasta koja je usvojena u posljednjim godinama i koja se, nakon ovogodišnjih izbora, čini kao mnogo više od privremeno sklepanog rješenja. Jedan se aspekt odnosi na njene društvene posljedice, dok se drugi odnosi na međunarodna ograničenja s kojima bi se strategija mogla suočiti; ograničenjima koja bi je, dugoročno, mogla učiniti neugodnom politikom. Kao prvo, lako bi se moglo ustvrditi da je njezin veliki dobitnik, nakon serije poreznih “rezanja” koja su bila dijelom fiskalnih poticaja, bio kapital. Vlada je poduzela snažne napore kako bi umirila poslodavce. Posljedično, iako je minimalna plaća rasla, petpostotni rez u poreznom opterećenju poslodavaca uspio je nadoknaditi gubitke kapitala (uz profite stečene povećanim volumenom prodaje). Kao što se moglo i očekivati, taj je porezni rez imao nepovoljan utjecaj na prihode države, a slično se može reći i za većinu poreznih rezova provedenih u posljednjim godinama: čak i kada su omogućili veću kupovnu moć, imali su snažan negativni utjecaj na državni proračun.
Posljedično, kako bi se izašlo na kraj s državnim financijama, socijalni troškovi bili su uobičajeno žrtveno janje, unatoč nekim simboličnom ustupcima koji se povremeno nude najsiromašnijima. Stoga, unatoč impresivnom rastu posljednjih godina, socijalna potrošnja ostaje na rekordno niskim razinama unutar Europske unije, pri čemu u ovom pogledu lošije stoji samo Bugarska. A za državu s drugom najvišom stopom siromaštva unutar EU, ovo je daleko od dobrih vijesti, a kamoli obećavajuće politike za budućnost: stopa siromaštva i socijalne isključenosti ostaje oko zapanjujućih 40%, dok se u toj poziciji nalazi i 19,6% zaposlenih (za usporedbu, unatoč dugotrajnoj krizi, u Hrvatskoj je postotak ljudi suočenih s rizikom socijalne isključenosti 29,3%, dok se samo 5,7% zaposlenih nalazi u toj sumornoj situaciji).
Zaboravljena populacija
Stagnacija izdvajanja za socijalu, u kontekstu već zaprepašćujuće niske razine socijalne zaštite, daje posebnu karakteristiku ovakvom tipu rasta, koji politike preraspodjele bogatstva čini samo sporednim pitanjima dinamike tržišta rada; odnosno socijalne politike temelje se isključivo na mogućim prihodima od plaćenog rada. To je nešto što, unatoč rastu plaća posljednjih godina, teško može pružiti razloga za optimizam. Kao prvo, većina rumunjske zaposlene sirotinje ovisi o poljoprivrednom radu i, posljedično, teško da ikako profitiraju od prosječnog rasta plaća, kamoli porasta minimalne plaće. Uz više od 40% stanovništva koje živi u ruralnim područjima, ogroman broj ljudi nalazi se izvan tržišta rada, u područjima koja nalaze u osobito nepovoljnoj situaciji budući da su isključena iz bilo kakve strategije ulaganja.
Šezdeset posto zaposlenja u ruralnim područjima otpada na samozapošljavanja i rad bez naknade unutar obitelji, dok ostalo uključuje ugovore na pola radnog vremena i sheme privremenog zapošljavanja. Na neki način, ovaj dio populacije, napušten na ničijoj zemlji bez prilika da prime investicije i s infrastrukturom koja je u stanju propadanja, predstavlja najtežu prepreku za rumunjske razvojne strategije. Osim toga, shvaćanje preraspodjele bogatstva samo kao funkcije tržišta rada je samo po sebi vrlo problematično ako u obzir uzmemo situaciju u kojoj se tržište rada našlo nakon krize. Velika recesija pružila je priliku za uništavanje temeljnih posredničkih institucija između kapitala i rada. Posljedično, radnici trenutno na raspolaganju imaju majušan broj instrumenata reprezentacije koji mogu funkcionirati kao pregovaračka sredstva.
Zakon o radu iz 2011. godine rumunjskim je radnicima nanio golem udarac te doveo do rekordnog pada u sindikalnoj zastupljenosti jer je znatno otežano sindikalno udruživanje i pregovaranje. Temeljna je predrecesijska institucija tržišta rada nestala kada je 2010. godine potpisan posljednji nacionalni kolektivni ugovor. Daljnja decentralizacija mehanizama za rješavanje radnih sporova dovela je do toga da su radnici u položaju slabijom čak i od onog u prvom desetljeću 21. stoljeća. U tom kontekstu, ne čudi da je 44% svih radnika zaposleno na minimalcu, dok 28% radi za plaću manju od 380 eura. Budući da je kriza u osnovi uništila pregovaračku snagu radnika, snažno oslanjanje na tržište rada umjesto na prave socijalne politike može imati samo loše posljedice, osobito u kontekstu stagnirajućeg i zapuštenog sustava socijalne pomoći.
Granice poslušnosti
Ipak, postoji još jedna posljedica recesije koja utječe na ove ekonomske politike. Mjere štednje iz razdoblja 2009.-2011. godine osigurale su nevjerojatno niske stope javnog duga i vrlo malen proračunski deficit. Proračunski deficit Rumunjske 2015. je godine iznosio 1% BDP-a, daleko manje od 3% koliko zahtijeva Ugovor iz Maastrichta; slično, njen javni dug jedva da doseže 40% BDP-a. Stoga, unatoč opadanju prihoda države, jedva da je postojao razlog za paniku vjerovnika. Štoviše, unatoč strogim monetarističkim principima koji dominiraju Rumunjskom središnjom bankom, država ipak uživa neovisnu monetarnu politiku, što dalje ublažava makroekonomski utjecaj fiskalnih olakšica. Do određene mjere, Rumunjska zapravo može koristiti privilegiju fiskalnih poticaja, unatoč posljedicama koje bi one mogle imati po državni proračun. Ta je privilegija, slično kao u slučaju Poljske, stečena bespogovornim pristajanjem na imperativ rezova tijekom krize.
No oštra reakcija Europske komisije na planove Italije da poveća svoj deficit pokazuje koliko su ove privilegije ograničene. Pitanje koje se stoga javlja je koliko će dugo ove povlastica za pokorne i popustljive doista trajati? Teško je zamislivo da zemlje poput Rumunjske mogu izbjeći povećanje deficita ako se budu držale recentnih razvojnih obrazaca te da će se zadržati unutar uvjeta od 3% proračunskog deficita koji zahtijeva Europska unija ako budu slijedile sličan put. A u slučaju da se ne budu pridržavale pravila, suočit će se s ozbiljnim ukorima vjerovnika, investitora ili institucija Europske unije. Može li se ili ne Rumunjska suočiti s tim posljedicama prije svega je političko pitanje, koje ovisi o pregovaračkim strategijama vlade, ali i o promjenama na europskoj razini. Opušteniji stav prema proračunskom deficitu ipak je prilično nevjerojatan, uzimajući u obzir njemački stav po tom pitanju. Štoviše, čini se da Rumunjska ima vrlo malo aseva u rukavu ako bi stvarno došlo do sukoba oko razine deficita.
S engleskog prevela Lahorka Nikolovski