rad
Hrvatska
tema

Rod, rad i intima: novi “ženski val” hrvatske proze

Foto: STR / AFP

Ako sagledamo hrvatsku književnu produkciju u (post)kriznom periodu, vrlo precizno se daju ocrtati trendovi u fikcionalnim reakcijama na ekonomsku stvarnost. Onaj posljednji, u domeni književnih nagrada sustavno zanemaren, jest tzv. novi ženski val koji je obilježio književno polje u proteklih nešto više od godinu dana. Iako u postupku uglavnom ne dopire dalje od tretiranja ekonomske stvarnosti kao ambijenta, posrijedi je ozbiljan iskorak u odnosu na, mahom muške, prethodnike.

Ako se književnost mjeri sezonama, a sezone književnim nagradama, onda ova aktualna okončava uvjerljivim trijumfom Slobodana Šnajdera. Za roman “Doba mjedi” dobio je čak četiri međunarodna priznanja koja su zapravo domaća (regionalne nagrade Meša Selimović, Mirko Kovač, Radomir Konstantinović i Kočićevo pero), uz jedno domaće koje je zapravo strano: korporacijski sponzoriranu nagradu T-portala za hrvatski roman godine. Na pozadini tog skoro pa konsenzualno ovjerenog uspjeha, sezona na izmaku ostaje međutim obilježena i jednim minus-postupkom: prva ga je uočila novinarka i književnica Antonela Marušić, upozorivši još sredinom godine da žiriji biraju kandidate i proglašavaju laureate skoro isključivo među muškim autorima.

Od tada, situacija se samo pogoršala: svih pet mjesta u finalu već apostrofiranog Meše Selimovića u septembru su okupirala petorica pisaca, svih pet pozicija u najužem izboru T-portalovog priznanja u novembru opet petorica autora. Nagrada Vladimira Nazora je pripala Milku Valentu, nagrada K.S. Gjalskog Željku Ivankoviću, a jedina iznimka bio je Kamov Hrvatskog društva pisaca, kojeg je za zbirku priča “Tumačenje snova” dobila Ivana Rogar.

Rodni iskorak?

Prouče li se svjetski trendovi, situacija ne bi trebala čuditi; još manje nakon što iznova, nešto pažljivije, pročitamo imena po kojima se nagrade zovu. Ono što ipak ostaje neobično, činjenica je da sezonu na izmaku, prema općem sudu kritičarki i kritičara, zapravo dobrim dijelom obilježava val mlađih autorica: nerijetko debitantnica, uglavnom kratkopričašica. Sagledane u širem planu, stvari dakle brzo poprimaju stereotipne konture: autoricama minimalna vidljivost, poslovična stidljivost i kratka priča, muškarcima uži izbori, nagradni fondovi i dosezi romanesknih dimenzija. Stereotipan bi međutim bio i bilo kakav pokušaj mjerenja literarnih vrijednosti kriterijima rodne ravnopravnosti: upravo zato, vrijedi provjeriti što je zapravo u ovdašnje recepcijske plićake nanio taj “ženski val”, može li nam biti važan još po nečem osim što je naprosto “ženski”, mijenja li matrice naših čitanja i postavlja li nam nova pitanja.

Onoliko koliko je to uopće moguće u okvirima jedno(ipol)godišnje recepcije – koju uokviruju pobrojane nagrade – odgovor je prilično precizan: da, u zbirkama priča i kraćim romanima autorica kao što su Ivana Sajko, Olja Savičević Ivančević, Ivana Rogar, Iva Hlavač ili Jasna Jasna Žmak nalazimo na sasvim jasan pomak u artikulaciji svakodnevnog iskustva (post)krizne socijalne zadanosti, materijalne nesigurnosti, ekonomske ugroženosti. Iza roda, ukratko, brzo nailazimo na rad: to međutim nipošto ne znači da bi ove tekstove trebalo čitati nasilno, redukcionistički, opsesivno ih svodeći na socioekonomsku problematiku.

Naprotiv, u kontekstu recentne prozne produkcije njihov neočekivani učinak počiva upravo na tome što strategije kojima domaća književnost pokušava izići na kraj s iskustvom ekonomske krize i nagle problematizacije do jučer neupitnih vrijednosti kapitalizma širi, obogaćuje i suptilno “omekšava”. Da bi takav pomak bio jasniji, nije naodmet ukratko rekonstruirati kako su točno predkrizni i postkrizni društveni konteksti ostavljali tragove u tekstovima suvremene hrvatske književnosti.

Tipologija književnih “mikromenadžera”

Ovdašnje književno polje nakon raspada Jugoslavije ne može se svesti na nekoliko jednostavnih koordinata, ali ako tražimo osnovnu logiku koja upravlja pozicijama spisateljica i pisaca ona proizlazi iz šireg postjugoslavenskog urušavanja javne infrastrukture i srozavanja društvenog statusa književnosti. O “strategijama snalaženja” postsocijalističkih pisaca izručenih novim, oskudnijim materijalnim okolnostima zanimljivo je pisao američki slavist Andrew Baruch Wachtel, razvivši metodološki razbarušenu, ali korisnu tipologiju koja obuhvaća figure poput pisca-nacionalista, pisca-novinara, “tranzitologa” ili pop-pisca: u njoj relativno lako prepoznajemo odgovarajuće hrvatske primjere, a možemo je i priručno nadopuniti figurama poput profesionalnog nomada koji svoju karijeru menadžerira itinerarom stipendija i rezidencija, pisca “preprodavača” egzotičnog balkanskog imaginarija Zapadu ili, u novije vrijeme, pisca – scenarista televizijskih serija.

Poanta je pritom u tome da se spisateljski poziv u tranzicijskim uvjetima neizbježno oslanja na niz često neosviještenih individualnih “mikromenadžerskih” odluka – od izbora tema, preko spretnosti u medijskom plasiranju vlastitog autorskog lika, pa sve do lobiranja u raznoraznim vijećima i povjerenstvima – dok se najvažnija među tim odlukama sastoji u dobro izvedenom povezivanju književnog poziva s kongruentnim angažmanima i zanimanjima. Ponekad predavačkim, ponekad prevoditeljskim ili lektorskim, ali najčešće onim medijskim: novinarskim, uredničkim, kolumnističkim, komentatorskim, scenarističkim, kopirajterskim… Upravo su se mediji pritom u predkriznom “sanaderovskom” periodu izrazito okoristili kreditiranim ekonomskim uzletom; upravo su se oni nakon izbijanja krize strmoglavo survali.

Kada se sve zbroji, dominantna pozicija spisateljice ili pisca u postsocijalističkom književnom polju multisenzibilizirana je sonda spuštena duboko u društvenu zbilju: s jedne strane reproducira memoriju socijalizma kroz uspomenu na ne toliko davnu mogućnost vlastitog privilegiranog statusa; s druge strane raspolaže recentnim iskustvom naglog uspona i brutalnog pada karakterističnim za hirovite kapitalističke cikluse; s treće strane poznaje ambivalenciju javnog financiranja o koje se i dalje dobrim dijelom oslanja književna produkcija i “tržišnih izazova” kojima je svakodnevno izložena autorska egzistencija. Ukratko, suvremena hrvatska književnost u svojoj nam pozadini otkriva konfiguraciju jednog kulturnog polja kroz koje se svakodnevni ekonomski i politički procesi prelamaju na vrlo zanimljive načine, dok se konfiguracija toga polja povratno upisuje u književne tekstove: upravo zato vrijedi je čitati i onda kada nije naročito dobra, kao što najčešće nije.

Ciklusi književnih reakcija na krizu

Ideološki lom koji je nastupio s ekonomskom krizom 2008. u toj je književnosti preliminarne tragove ostavio u skladu s ciklusima literarnog stvaranja i njihovog javnog omogućavanja, nakon dvije do tri godine. Prva reakcija sastojala se u radikalnom žanrovskom zaokretu od dominantno mimetičkih modela prema distopiji. Cijeli niz pisaca, do jučer mahom orijentiranih šankerskoj škrtosti leksika i “tvrdoj” stvarnosti urbanih luzera, najednom konstruira svjetove iz bliže ili dalje budućnosti kako bi u njima razvukao nejednakost kapitalističkog sistema sve do njihovih posljednjih, poražavajućih konzekvenci: Edo Popović piše “Lomljenje vjetra” (2011.), Ivo Balenović “2084: Kuću Velikog Jada” (2012.), Josip Mlakić “Planet Friedman” (2012.), Velimir Grgić i Marko Mihalinec “Krizu” (2010.), a donekle se pritom izdvaja “Irbis” (2012.) žanrovski iskusnijeg Aleksandra Žiljka.

U prvoj reakciji stoga kao da smo dobili svojevrsnu parafrazu one antologijske pouke Fredrica Jamesona o kapitalizmu i kraju svijeta: da bi se kriza kapitalizma uopće mogla zamisliti književnim sredstvima, bila je neophodna radikalna žanrovska inverzija, izmišljanje posve novih svjetova. Onaj “stvarni svijet” čiju su površinu pisci opipavali mimetičkim postupcima, pokazalo se, bio je zapravo toliko “nestvaran”, do te mjere ideološki kodiran, da naprosto nije mogao apsorbirati događaj kao što je kriza kapitalizma.

U drugom koraku, “stvarnost” kao da je iznova uspostavljena, rekodirana, i to manifestnim “ušivanjem” figure radnika, te egzotične pojave do jučer posve nepoznate hrvatskom tranzicijskom imaginariju. Negdje na rubovima ovog trenda možemo čitati kratki roman Ivice Đikića “Ponavljanje” (2014.), osovljen oko sudbine otpuštenog novinara, a “ofanzivnije” likove radnika u domaću književnost uvode Goran Ferčec u izvedbenom tekstu “Radnice u gladovanju“”(2014.) i nekim od eseja okupljenih u zbirci “Priručnik za jučer” (2015.), Viktor Ivančić u zbirci priča “Radnici i seljaci” (2015.), a konačno i Robert Perišić, čiji roman “Područje bez signala” (2015.) donosi uvjerljivo najvažnije eksplanatorne pomake u književnim tretmanima društvene stvarnosti unutar (najmanje) desetak posljednjih godina hrvatske književnosti.

Kapitalizam kao ambijent

Ako je ovako skicirana putanja književnog hrvanja s (post)kriznim osipanjem tranzicijskih iluzija i novootkrivenom pozicijom radnika točna – barem onoliko koliko točne mogu biti generalizacije izvedene na suženom manevarskom prostoru lokalne literarne produkcije – onda s novim “ženskim valom” dobivamo konačno integriranje iskustava radničke nesigurnosti, materijalne ugroženosti i neizvjesnosti u rekodiranu društvenu stvarnost. Najčešće strategijom isprepletanja ekonomske dimenzije svakodnevnog života s onom intimnom – vibrirajuće erotskom, pulsirajuće ljubavnom ili zamorno rutinskom – ona je sada “normalizirana”: nije više izmještena u distopijsku budućnost, ne oslanja se na ofanzivno uvođenje lika radnika, nego je naprosto golem, važan, nezaobilazan dio “običnog života”.

U “Ljubavnom romanu” (2015.) Ivane Sajko još uvijek je doduše dobrim dijelom isturena u prvi plan: kronika propasti ljubavne veze nezaposlenog novinara i potplaćene glumice tu je eksplicitno ambijentirana neplaćenim računima, stanarinama, visokim kreditima, medijskim vijestima o grčkoj krizi, demonstracijama na našim ulicama:

Ekonomija klizi duž amplituda padova i rasta, sporo prema gore i munjevito nizbrdo, i ne postoji prečica između, tako joj je rekao, kao da govori glupači; ne gledaj prema dolje, zavrtjet će ti se. (…) pa je stisnula zube i napravila ono što svaka žena mora napraviti sama, disati, tiskati i izgurati, a kad je napokon bilo gotovo i kad je opet mogla vidjeti stopala, primijetila je rupu izrovanu pod nogama pa je, zanemarivši njegove upute, pogledala dolje, niz strminu, u dubinu, u budućnost, i tamo ugledala njegovo tijelo zapetljano u ekonomsku krivulju i svoje dijete obješeno kraj njegova trupla i njihovo doživotno sustanarstvo u tom čvoru i njihov rat, i zbilja joj se zavrtjelo (…)

I “Pjevač u noći” (2016.) Olje Savičević Ivančević svojevrstan je ljubavni roman, proširen metaliterarnom dimenzijom preispitivanja vlastitih žanrovskih kodova. Glavni lik Naranče Peović, autorice šund-ljubića koja traži svoga nekadašnjeg ljubavnika Slavuja, od početka je karakteriziran paralelizmom ekonomskog statusa i svojevrsne intimističke “dubine”:

Znači, zovem se Naranča Peović. Ja sam plava naranča, izvana. Imam silikonsku usnu, imam brazilsku frizuru, vozim kabriolet dvosjed Mazdu MX-5, zlatnu, ali ja sam crna naranča, iznutra. Puna crnog soka.

Ljubavnu potragu u romanu prati pripovijest o Narančinom karijernom uspjehu: od autorice ljubavnih kiosk-romana do scenaristice uspješnih sapunica,

pisanje mi je davalo osjećaj zaljubljenosti, mogla sam pisati satima kao što se zaljubljeni mogu seksati (…) Novac me uzbuđivao, s novcem u džepu mogla sam ostvariti snove, druge, koje nisam ni sanjala.” 

Naranča je, dakle, iznimka u ovoj galeriji ženskih likova utoliko što je (materijalno) uspješna u onome što radi; to međutim ne mijenja temeljnu operaciju svih ovdje okupljenih autorica, artikulacijski zahvat koji povezuje intimnu i ekonomsku sferu.

Fragmenti radnih iskustava

Slično kao u nekim pričama Ivane Rogar iz zbirke “Tumačenje snova” (2016.), uostalom. U uvodnoj “Prema središtu spirale” skica postupnog udaljavanja supružnika iz skučene rutine braka kontinuirano je osjenčena prijetnjom masovnih otkaza na Hrvatskoj radioteleviziji, gdje je žena zaposlena. U priči “Sućut simetrije” testiranje za novi posao postaje otponcem psihološke poljuljanosti i preispitivanja intimnih, obiteljskih odnosa glavnog ženskog lika. “Crvene kocke za krov” također se bave obiteljskim odnosima a radna iskustva rasuta su pričom fragmentarno, “Stanica na cesti” gradi se na aspiracijama iscrpljene konobarice koja u životu želi postići “nešto više”:

Kad dođe kući, strovalit će se u krevet i neće se dizati do šest. Ako joj pođe za rukom, sjest će za stol i učiti za završni ispit. Bio je za nekoliko mjeseci i imala je vremena još pet puta ponoviti financije. Pred ispit će ih nemilice iščitavati, a kada ga položi i postane dipl. oec., poslat će životopis na svaki oglas vezan uz financije. Imala je plan.

Zbirku konceptualno povezanih priča “Svi smo dobro” (2015.) Ive Hlavač – nezasluženo zanemaren naslov “novog ženskog vala” – otvara “Svi oni koji sam mogao biti”, ispovijest starijeg tvorničkog radnika koji s kolegama nervozno osluškuje glasine o prodaji firme stranim ulagačima, u stalnom strahu za vlastiti posao, da bi na kraju, ne izdržavši, upao u kancelariju direktoru:

Veći sam od njega, mnogo veći. Kažem mu šta si on umišlja tko je on i šta si misli tko smo mi svi. Dolazim do njega i uzimam ga za vrat tako da se ne može pomaknuti ni milimetar. Vučem ga do prozora i guram mu glavu dolje: – Eto, pička ti materina, to smo mi, tu dolje, nas si sjebo, i mene, i Mirka s petero djece, i Tomu koji živi s mamom, i Luku koji je sada završio srednju… Govorim još nešto i razmišljam, da je netko drugi na mome mjestu, neki malo veći luđak, već bi ga bacio s tog prozora. Ali ja nisam taj luđak, ja nisam ovaj šupak koji ne zna što ga je snašlo, ja sam ovaj što ga drži za šiju, ovaj koji će dobiti otkaz čim ovo završi, koji nema pojma što će biti dalje, ovaj koji sada ne želi biti nitko drugi.

U sljedećoj priči glavni lik postat će jedan od sporednih iz prethodne i tako dalje, sve do kraja zbirke: fokalizacijsko vrludanje stvara kaleidoskopski prikaz manjeg, neimenovanog, provincijskog hrvatskog grada, a među pričama o bračnim nevjerama, učmalim životima, širokom i uzbudljivom repertoaru seksualnosti, alkoholu i popalim nadama motivi rada vraćaju se povremeno, neizbježno. U jednoj priči susrećemo tako radnicu u lokalnom dućanu koja želi umaći rutini vlastitog života, u drugoj rezigniranu konobaricu, u trećoj njenu kći koja redovno – i uzaludno – obilazi zavod za zapošljavanje: klasna dimenzija među ključnima je u karakterizaciji likova iz zbirke.

Moja ti” (2015.) Jasne Jasne Žmak, zbirka metafikcionalnih zapisa koji se svojom osnovnom gestom upisuju u još uvijek relativno siromašnu queer tradiciju suvremene domaće književnosti, radu posvećuje samu jednu dionicu, tretirajući ga – u odnosu na ostale autorice – rubno, ali je vrijedi spomenuti utoliko što ipak sudjeluje u evidentnoj široj književnoj tendenciji križanja intimnih i ekonomskih iskustava:

I ti i ja radimo od doma. Naših četrdeset kvadrata istovremeno su i naša osobna i naša poslovna adresa, u njima se nalaze i naš neradni krevet i naša dva radna stola. I ponekad, kad stisnu rokovi, zna se dogoditi da danima ne vidimo ništa drugo osim svoja četiri zida. Iako smo tada obje stalno doma, doma smo tako da jedna od nas uvijek gleda u ekran kompjutera. Kažu da su naša zanimanja slobodna, ali ja mislim da je ta sloboda prilično uvjetna.

Ovisno o perspektivi

Skicozan prikaz pet novih knjiga pet domaćih autorica mnogo toga ostavlja previđenim: značajnu dimenziju međusobne antagonizacije radnika kod Ivane Sajko, primjerice, ili ekskurse o ulozi banaka i ruiniranoj tradiciji socijalističke splitske modernističke arhitekture kod Olje Savičević Ivančević. Neke eksponiranije kratkopričašice, poput Ružice Aščić ili Jelene Zlatar, pritom i nisu osobito zainteresirane za tematiziranje radnih odnosa i iskustava. Osnovna je tendencija međutim jasna: ako je, u kontekstu recentne putanje domaće proze, priručno opišemo kao svojevrsnu “normalizaciju” radnog iskustva njegovim uklapanjem u privatnu, intimnu sferu života, onda govorimo o postupku nalik onome za kojim poseže i Hana Jušić u svom prvom dugometražnom filmu “Ne gledaj mi u pijat” (2016.).

U oštroj suprotnosti s etabliranim sredovječnim muškim autorskim figurama poput Rajka Grlića, Ante Tomića ili Pave Marinkovića, koji u “Ustavu Republike Hrvatske” (2016.) i “Ministarstvu ljubavi” (2016.) političnost filma iscrpljuju impotentnim i neduhovitim pokušajima kritike državnog aparata – o čemu smo na Biltenu već pisali – kod Jušić su prijetnje otkazima, pritisak nezaposlenosti i ruinirane modernističke kulise suburbije povučeni u drugi plan, kao složena, upečatljiva, reljefna pozadina radnje. Takva “normalizacija nenormalnog” – bilo književna, bilo filmska – naposljetku je, dakako, ambivalentna. S jedne strane, napokon u suvremenu fikciju uvodi motivsku topiku koja je dugo bila skrivena ideološkim slijepim pjegama ovdašnjih pripovjedačica i pripovjedača. S druge strane, klasnu dinamiku najčešće ne prevodi u narativnu logiku, nego je uvažava kao neizbježnu dimenziju ambijentiranja radnje.

To može biti i puno i malo; ovisno o perspektivi. Mjerimo li domete domaće fikcije romanima Elene Ferrante ili filmom “Dva dana, jedna noć” (2014.) braće Dardenne – da skoro nasumično izdvojimo svježije primjere – jasno je kako se iskustvo rad(nic)a može znatno konzekventnije upisati u logiku priče; s druge strane, mjerimo li ih onim što je domaća fikcija postigla neposredno prije njih, vidimo ozbiljan, važan, ambiciozan iskorak. U oba slučaja, temeljna lekcija novog “ženskog vala” ostaje ista: kada govorimo o suvremenoj hrvatskoj prozi, neizbježno govorimo o rodu. A onda kada govorimo o rodu, već smo započeli priču o radu.