Krajem prošlog tjedna u Podgorici je svečano otvoreno “groblje njemačkih vojnika”, odnosno spomenik pripadnicima nacističkih vojnih jedinica poginulima tijekom okupacije Crne Gore 1941.-1945. Izgradnja spomenika dio je međunarodnog ugovora između dvije države potpisanog 2011. godine, a kao lokacija odabran je vojni aerodrom u Golubovcima. Prema riječima predstavnice organizacije Volksbund Deutsche Kriegsgräberfürsorge, zadužene od strane SR Njemačke za pokapanje nacističkih vojnika u Istočnoj Europi, spomenik bi trebao biti “mjesto žalosti, ali i poziv na razumijevanje”. No ni spomenik ni ceremonija ničim ne demonstriraju razumijevanje karaktera nacističke okupacije Crne Gore.
Dapače, decentno ukrašeno mjesto sa popisom imena “žrtava” iznad kojeg se vijori zastava suvremene Njemačke jasno sugerira namjeru normalizacije okupacije, ali i izjednačavanja žrtava. Vojnici okupatora svjesno su predstavljeni kao još jedne žrtve općeg bezumlja kojem se ne daje ni pravo ime. To je potvrdio i novi njemački ambasador u Podgorici Hans Günther Mattern koji je iskoristio priliku da se požali na sudbinu svog strica koji je poginuo “boreći se na strani Wehrmachta (sic!) u Bjelorusiji”. Na namjernu ambivalentnost spomenika naposljetku je upozorilo i desetak prosvjednika, uglavnom starije dobi, koji su izjavili da nemaju ništa protiv pokapanja bilo koga, pa ni nacističkih vojnika, ali ne pod spomenikom izgrađenim za njih u zemlji koju su okupirali i uz svečanu ceremoniju kojom im se odaje počast.
Tko je dobio rat?
Lokacija vojnog aerodroma sugerira da ni sami inicijatori ove počasti nisu sasvim sigurni u moguće interpretacije spomenika od strane lokalnog stanovništva. On će naime biti pod stalnom zaštitom vojske. Protivljenje spomeniku tako je izrazio i oporbeni Demokratski front koji se smatra “proruskom” i “prosrpskom”, pa onda logično i “antinjemačkom” strankom. Njihovo je priopćenje osobito zanimljivo: podizanje spomenika nazvali su potezom “marionetskog režima” koji slavi okupatore te predložili da se umjesto toga spomenik podigne “sunarodnjacima koji su poginuli od crkve sv. Đorđa u Podgorici do Kočevskog roga u Sloveniji”. Drugim riječima, umjesto nacistima, DF predlaže spomenik žrtvama Saveznika i lokalnim kolaboracionistima.
Iz vladajuće stranke odmah su reagirali podsjećajući kako “četnički vojvode ne mogu braniti antifašizam”, aludirajući na činjenicu da je jedan od lidera DF-a, Andrija Mandić, dobio tu “titulu” još 2007. godine. Između Volksbundovih poziva na “mir” odavanjem počasti okupatoru, preko četničkog “slobodarstva” Andrije Mandića do antifašizma vlasti koje otvaraju okupatorska groblja jasno je da postoji samo jedna zajednička linija – žestoki antikomunizam. U njemu mjesta nema samo za one koji su zapravo zaslužni za prekid tog rata i oslobođenje Crne Gore.