Povodom nedavnog Dana mrtvih, većina medija pažnju je posvetila obredima pijeteta prema preminulima te religijskim značenjima blagdana. Puno manje interesa posvećeno je pitanjima pokapanja i povezanih komercijalnih djelatnosti. Aktualna izložba posvećena smrti daje priliku da se te stvari još jednom promotre.
Na e-mail adrese niza povjesničara umjetnosti i kulturnih radnika u Hrvatskoj sredinom prošlog mjeseca stigao je neobičan poziv na – svetu misu. Euharistijsko slavlje posvećeno “plemenitoj profesiji, u spomen na sve kulturne djelatnike i povjesničare umjetnosti koji su nas napustili” – kako stoji u pozivu – organizirala je zagrebačka galerija Galerija Klovićevi dvori u suradnji s Akademskom crkvom sv. Katarine. Poziv je očekivano izazvao lavinu komentara i negodovanja. Misa održana na dan kada Rimokatolička Crkva slavi sv. Luku, zaštitnika slikara – prema predaji autora prve ikone koji je skončao u Tebi Betiotiskoj obješen na drvu masline – ujedno je bila i konzervativna marketinška kampanja Klovićevih dvora kojom se, doduše ne s puno uspjeha, promovirala izložba “Put u vječnost” posvećena fenomenu smrti.
Ideja za izložbu rodila se, saznajemo od organizatora, prije dvije godine u želji da se na reprezentativan način obilježi 85. godišnjica djelovanja udruge Posmrtna pripomoć. “Obljetnice djelovanja ranije smo obilježavali svečanim sjednicama ili koncertima, no ovog puta ostvarili smo uspješnu suradnju s reprezentativnom i uglednom ustanovom Klovićevi dvori i povjesničarem umjetnosti prof. Zvonkom Makovićem koji potpisuje selekciju radova na izložbi”, za Bilten pojašnjava predsjednik uprave udruge Posmrtna pripomoć Boris Kozjak. Ambiciozno zamišljena, izložba nastoji dati pregled modernih i suvremenih umjetničkih djela domaće provenijencije ostvarenih u različitim medijima (uglavnom slikarstvu, a zatim skulpturi, fotografiji, instalaciji) koja “na direktniji ili nešto skriveniji način govore o smrti i prolaznosti, o kraju, rasapu i nestajanju”.
Široka selekcija radova uglavnom muških autora donijela je i određenu konfuziju. Naime, period koji obuhvaća izložba izrazito je dug – od kraja 19. st. pa do suvremenog trenutka – a obilježen je usponima i raspadima četiri različite države. Državno-pravni diskontinuitet ide ruku pod ruku s diskontinuitetom kulturnih politika i domaće umjetničke produkcije 20. stoljeća unutar koje se na radikalni način mijenjala uloga umjetnosti u društvu, status umjetnika te naposljetku i njihova agenda bavljenja smrću.
Miješanje kostiju
Usporedimo nasumice izabrane primjere s izložbe: slika Mrtvačka straža (1896.) Bele Čikoša Sesije, slikara koji se od 1887. školuje u prijestolnici Dvojne monarhije, na Akademiji u Beču, a zatim i na nešto konzervativnijoj minhenskoj Akademiji, temi smrti prilazi u ključu simbolizma bliskog romantičarskoj tradiciji, isprepletenog seksualnošću i akademizmom, stoga savršeno odgovara ukusu liberalne buržoazije u nastajanju.1 Malo je tu dodirnih točaka s, primjerice, prikazom sirotinjskog umiranja i seoske bijede u tridesetim godinama 20. stoljeća na slici “Sprovod Štefa Halačeka” (1934.) Ivana Generalića, samoukog slikara-seljaka, nastalim u kontekstu zemljaške, socijalno angažirane umjetnosti koja se do policijske zabrane 1935. poprilično burno razvijala u Kraljevini Jugoslaviji.
S radovima nastalim nakon Drugog svjetskog rata stvar se još više usložnjava, pa tako primjerice poslijeratni enformel Ive Gattina ne možemo čitati isključivo kroz prizmu poslijeratnog beznađa prožetog egzistencijalističkom filozofijom ili nadrealizam Miljenka Stančića kao preokupaciju smrću slikarovog mlađeg brata već kao produkt specifičnih kulturnih politika koje, nakon rezolucije Informbiroa te razlaza Jugoslavije i Sovjetskog Saveza 1948. godine, levitiraju između Istoka i Zapada.
Konfuziji dodatno doprinose i predmeti koji se neočekivano pojavljuju u pojedinim sobama: relikvijari iz Riznice zagrebačke katedrale, marame i medaljoni (ženska oprema za sahrane iz Muzeja za umjetnost i obrt), Knjiga umrlih iz Islamskog centra, posmrtne maske, između ostalih i ona Alojzija Stepinca. Naposljetku tu su i skeleti dvaju novorođenčeta – relikvija nevinog betlehemskog djeteta položena u srebrni kovčežić posuđena iz riznice Katedrale – prema procjeni osiguravajućeg društva najskuplji artefakt izložbe – te posmrtni ostaci novorođenčeta iz 15./16. stoljeća koji su bili pronađeni prilikom rekonstrukcije Muzeja grada Zagreba, zanimljivo, nekadašnjeg samostana klarisa.
Smrt u potrošačkom društvu
Čitanje izložbe neupućenom gledatelju znatno bi olakšali uvodni tekstovi ili pak organizacija radova u tematske cjeline za čime se uspješno posegnulo u sobi posvećenoj smrti i ispraćaju hrvatskih uglednika te sobi – kako to obično ide s mecenama i naručiteljima – posvećenoj Posmrtnoj pripomoći.
“I život i smrt pojedinca u potrošačkom društvu danas ima svoju cijenu (…) A ona je sve samo ne mala”, stoji na stranicama udruge Posmrtna pripomoć osnovane u Zagrebu 1931. uslijed opće privredne krize, diktature Karađorđevića, razvoja perifernog kapitalizma te demografske eksplozije u svim većim gradovima novoosnovane Kraljevine. Samo u Zagrebu do početka 1930-ih godina broj stanovnika povećao se je za 71%, što je znatno opterećivalo zagrebačku općinu nesklonu kreiranju socijalno osjetljive komunalne politike. Nezaposleni radnici i gradska sirotinja ovisila je o dobrotvornim humanitarnim ustanovama buržujskog tipa, stoga ne čudi da je grupa entuzijasta, doduše uz podršku Crkve i Karitasa osnovala “Posmrtnu zadrugu sv. Josip”.
Od tada se gotovo ništa nije promijenilo: organizacija pogreba i dalje nije dio socijalnih politika grada te ovisi o karitativnom udruženju građana. Ono svojim članovima (koji redovno podmiruju članarine) osigurava dostojanstven pogreb što uključuje: lijes, garnituru za lijes, grobni znak (a ne spomenik), par pogrebnih papuča, ukrasni znak (nudi se križić), 20 osmrtnica, grobno mjesto u Mirnom gaju ili na groblju Markovo polje u Sesvetama, upotrebu hladnjaka na 24 sata, troškove ukopa, prijevoz pokojnika do groba, svećenika, misu zadušnicu, grobni vijenac te “Obavijest o smrti” u Jutarnjem listu.
Smrtno ozbiljan biznis
Članarine iznose 39 kuna ili 50 kuna mjesečno, a trebaju se plaćati 20 godina.2 Ipak, to podmiruje tek dio troškova pogreba: tu su još usluge oblačenja pokojnika (400 kuna, ukoliko je pokojnik umro kod kuće), podizanje nadgrobnog spomenika i klesarski radovi (od 8000 kuna na gore), limena glazba ili pjevanje (za tri pjesme od 1300 do 1600 kuna), te troškovi karmina koji mogu iznositi od 3000 do 5000 kuna. Cijena smrti u “potrošačkom društvu” u najjeftinijoj mogućoj varijanti iznosi, dakle, 24.700 kuna (oko 3330 eura).
Udruga Posmrtna pripomoć do sada je pokopala više od 130.000 članova, a živućih članova broji više od 248.000, što je svrstava zasigurno među bogatija udruženja građana. Ne treba stoga čuditi da je se krajem 1990-ih u udruzi odvija velika pronevjera novca: Franjo Valjak, sada bivši direktor Posmrtne pripomoći, s četvero pomagača udrugu je, prema optužnici, oštetio za više od dva milijuna kuna. Uz fiktivne ugovore, lažne putne naloge, davanje zajmova po vrlo povoljnim kamatama, aferu je posebno obilježilo izvlačenje novaca iz Štedionice Zlatica koju je osnovala Posmrtna pripomoć.
Šteta nastala u “aferi Posmrtna pripomoć” znatno je narušila ugled udruge, stoga ne iznenađuje da novi upravni odbor brižno radi na vraćanju ugleda afirmirajući se u javnosti kao štovatelj umjetnosti i promotor kulturnih zbivanja. Koliki je budžet ove izložbe, te da li se i koliko plaćala više mjesečna posudba radova javnim institucijama i privatnim kolekcionarima poput Marijana Hanžekovića, Josipa Kovačića, Tomislava Klička i Katoličke crkve – nismo uspjeli saznati, no od izložbe je zasigurno dobro profitiralo osiguravajuće društvo koje brine za sigurnost umjetnina.
U svakom slučaju, baš kao i organizacija izložbi, smrt ostaje neobičan biznis u kojem se javne institucije i komunalne obaveze elegantno miješaju s privatnim interesima uz visoku cijenu za “korisnike”.
- Ukus za likovno stvaralaštvo toga vremena nastoji usmjeravati Društvo likovnih umjetnika osnovano 1868., koje je posebno aktivno od 1878. zahvaljujući radu konzervativno nastrojenog Izidora Kršnjavija. Cilj udruženja je putem publikacija, izložbi i kritika odgajati duh mlade buržoazije te posredovati u kupoprodaji umjetninama. [↩]
- Član ima pravo na 100% troškova temeljnog ili posebnog pogrebnog standarda nakon 48 mjeseci proživljenog članstva. [↩]