Nakon što je u srpnju ove godine dio turske vojske pokušao izvesti državni udar, vlada pod neformalnim rukovodstvom predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana upustila se u novi krug represije nad političkim protivnicima. Turska naime još uvijek nije predsjednička republika, no aktualni premijer Binali Yıldırım nestrpljiv je da samom sebi oduzme ovlasti u upravljanju države i preda ih predsjedniku. Kako bi se to postiglo, nužno je provesti izmjene Ustava za koje nije sigurno da postoji potrebna većina u parlamentu. Procesi promjene Ustava i kažnjavanja pučista naizgled nemaju ništa jedan s drugim. No samo naizgled, jer se progon navodnih urotnika nakon ljeta očigledno izravno koristi u promjeni političkog sustava.
Uspostava predsjedničkog sustava dio je Erdoğanovog dugotrajnog projekta “dirigirane demokracije”. U sklopu tog projekta, vladajući islamisti prvo su iskoristili savezništvo s paralelnim islamističkim pokretom Fethullaha Gülena bliskim Sjedinjenim Državama kako bi eliminirali dio vojnih struktura predanih ideologiji kemalizma. Za to je upotrebljena politička kontrola nad pravosudnim sustavom koji je pokrenuo niz hapšenja i suđenja oficirima. Nakon nedavnog neuspješnog puča, Erdoğan je ovaj postupak sasvim izokrenuo. Sada u savezu s lojalnim kemalističkim elementima provodi pravosudni progon gulenista koji su se u međuvremenu sasvim odmetnuli od vladajućih i koji su, s vrlo sumnjivim argumentima, optuženi za organizaciju puča.
Osiguravanje tišine
Unatoč ovim dramatičnim zaokretima, Erdoğanova politika ima i jednu konstantu: naime svi sukobi u vladajućim strukturama uključuju i obavezni progon socijalističke i kurdske opozicije. Narodna demokratska stranka (HDP), koja okuplja demokratsku opoziciju, tako se smatra ključnim “faktorom nestabilnosti” koji onemogućuje Erdoğanu da uspostavi apsolutnu kontrolu nad parlamentom. Prošle godine, Erdoğan je čak raspisao i prijevremene izbore kako bi pokušao tu stranku izbaciti iz parlamenta. To naposljetku nije uspjelo jer je unatoč represiji i izbornim mahinacijama HDP zadržao potporu kod birača. Sada, u kontekstu postpučističke panike, vlada nastoji kriminalizirati pojedine političare HDP-a kako bi ih izbacila iz političke utakmice.
Kao izgovor koriste se tužbe za “vrijeđanje vlade”, koje predviđaju (za Tursku) vrlo male zatvorske kazne, od šest mjeseci do dvije godine. To možda nije dovoljno da se sasvim ugasi HDP, ali moglo bi poslužiti svrsi ako se u periodu zatvaranja opozicije organiziraju još jedni izvanredni izbori. Prema napisima u turskim medijima zadnjih dana, upravo se takvi izbori ozbiljno razmatraju u vrhovima turske vlasti. Isto bi mogli sugerirati i nedavni pokušaji Turske da definitivno popravi odnose sa stranim silama. Ako u tome uspije, konačna uspostava otvorene diktature mogla bi proći sasvim bez kritika izvana. U svakom slučaju, to ovisi ne samo o namjerama Erdoğana, već i o odlučnosti oporbe. Koju do sad ni jedna mahinacija nije utišala.