Na prošlotjednom sastanku sa pristalicama u Ankari, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan je, govoreći o neuspješnom puču ovog ljeta, ničim izazvan izjavio: “neki su nas pokušali prevariti predstavljajući Sporazum iz Lausanne kao pobjedu”. Sporazum koji je spomenuo zapravo je onaj kojim je i službeno završen Prvi svjetski rat. Njime je Turska potpisala konačan mir s Italijom, Francuskom i Britanijom, a te su sile istodobno odustale od svog ranijeg plana podjele današnje Turske na svoje kolonije i “sfere utjecaja”. Zbog toga je Sporazum u Lausanni dugo slavljen kao svojevrsni rođendan Turske Republike izgrađene na ruševinama Osmanskog Carstva.
Od svog osnivanja 1923. godine, Turska je gradila snažan kult ličnosti oko svog osnivača Mustafe Kemala i njegovih velikih pobjeda, među kojima je istaknuto mjesto imao Sporazum iz Lausanne. Taj kult nije nastao spontano, on je još uvijek zakonom propisan kao obaveza. “Atatürkov” lik nalazi se na svim novčanicama turske lire, u svakoj školskoj učionici i javnoj ustanovi u zemlji, a njihovo uništavanje ili pak verbalno kritiziranje “oca nacije” kažnjivo je kaznom zatvora. Erdoğan je prošlog tjedna bez sumnje namjerno prekršio taj zakon, nazivajući Kemalovu najveću pobjedu porazom. Dio je to njegovih dugotrajnih pokušaja da rehabilitira nasljeđe Osmanskog Carstva koje je Kemal srušio proglašenjem republike.
Ne tako povijesni motivi
Ovaj ideološki zaokret od gotovo stogodišnje tradicije slavljenja utemeljenja republike nije dakako prošao bez protivljenja. Turska nacionalistička oporba je reagirala, ali s obzirom na njihovo nedavno približavanje Erdoğanu, koje je garantiralo da će ih val represije nakon neuspješnog puča u najvećoj mjeri preskočiti, reakcije su bile vrlo mlake. Lider Stranke nacionalističkog pokreta Devlet Bahçeli, čiji je opstanak na čelu stranke upitnim odlukama omogućila upravo Erdoğanova administracija, tako je mudro predložio tek da se “povijest prepusti povjesničarima”. Kanoniziranog Kemala izgleda više nema tko da brani, a Erdoğan može slobodno napadati istodobno i kemaliste i guleniste i Kurde kao neprijatelje države u krizi identiteta.
Da bi polemika dobila međunarodnu dimenziju pobrinuo se gradonačelnik Ankare Melih Gökçek, koji je braneći svog predsjednika objavio turističku kartu Jonskih otoka, tvrdeći da je Sporazum u Lausanni Turskoj “oteo” cijeli arhipelag. Osim što je izazvao malu diplomatsku krizu s Grčkom, Gökçek je time razotkrio dodatni motiv za osporavanje mirovnog sporazuma koji je osnovao državu čiji je dužnosnik. Naime, jonsko je podmorje od nedavno postalo puno zanimljivije zbog pretpostavke da bi se tamo mogle nalaziti znatne zalihe plina iz škriljca kojem Turska neće imati pristupa zbog svojeg izrazito ograničenog pomorskog pojasa.