Netom završene Olimpijske igre prilika su da rekapituliramo njihovo društveno značenje, posebno u regionalnom kontekstu. Sami sportski rezultati i raspodjela medalja ponajviše govore o državnim sportskim politikama i uništenoj infrastrukturi, dok se medijsko praćenje Igara ponajviše svelo na šovinizam, mizoginiju, nacionalizme i političko parazitiranje na uspjesima sportaša. No, sve to ne znači da drukčiji sport nije moguć.
Završile su, kako to službeno stoji, tridesete i prve igre olimpijade u brazilskom Rio de Janeiru. Dva tjedna ljetnih olimpijskih igara obilježila su natjecanja zbog kojih su mnogi na ovim geografskim duljinama morali poremetiti svoj standardni bioritam da bi pratili natjecanja koja su se obično prenosila u kasnim noćnim satima po srednjoevropskom vremenu. Kako to obično biva u slučaju ovakvih manifestacija, jedino što je ostalo od njih u kratkoročnim pamćenjima, zapravo su brojevi osvojenih medalja, iako su socijalne i političke reperkusije po brazilsko društvo, međunarodne odnose i medijski jezik koji se stvorio oko igara, nešto što će dugoročno ostati amanet Rija 2016.
Ako ćemo se voditi kriterijima “kompetitivnosti” kao temelja olimpijskog koncepta, narušen je bioritam ne samo požrtvovnih gledatelja nego i onaj regionalnih sportskih “silica” koji se održavao još od vremena Hladnog rata. Drugim riječima, došlo je do svojevrsne promjene pozicija nekad najvećih skupljača medalja s Balkana – Bugarske i Rumunjske, s novim jahačima prema olimpijskim visinama – Hrvatskom i Srbijom koje su zajedno skupile 18 medalja od čega 7 zlatnih, dok su Bugarska i Rumunjska tek ostale na jednoj zlatnoj medalji (ukupno 8) – onoj rumunjske ženske ekipe u mačevanju. Bugarska je pak nastavila svoj negativni niz te nakon Pekinga i Londona završila još jedne igre bez zlatnog odličja.
Međutim, ti podaci nisu tek trivijalna statistika koja ostaje poslije svakih igara. Oni najplastičnije pokazuju do koje mjere je urušena sportska infrastruktura država koje su nekad bile vodeće “sile” u bazičnim sportovima poput gimnastike i atletike. Do koje mjere je loše stanje u sportu ovih dviju zemalja, osim broja osvojenih medalja pokazao je slučaj Rumunjske olimpijske reprezentacije i njihove nekvalitetne sportske opreme talijanskog proizvođača Kappe. Osim šta se odjeća s kojom su došli u Rio znala skupiti poslije prvog pranja, ostavljala je tragove boje po tijelima sportaša te se trošila i kidala tek nakon par nošenja. Zbog toga i najlošijeg nastupa na olimpijskim igrama u zadnjih 60-ak godina, predsjednik Rumunjskog sportskog i olimpijskog odbora Alin Petracha je zatražio istragu, a potom dao i ostavku na mjesto predsjednika Odbora. Taj čin je, pokazat će se kasnije, ostao i bez nekog većeg simboličkog učinka jer mu je ionako isticao mandat nakon igara.
Uništene sportske infrastrukture i povrijeđena politička ega
S druge strane, u Hrvatskoj i Srbiji, uspjeh olimpijskih nacionalnih timova punio je medijski prostor dva tjedna i bio povod za davno izdušena nadmetanja oko toga tko je najjača regionalna (sportska) sila. Puno važnije od toga je bilo na koji se način stvarao narativ o novim nacionalnim junacima kroz medije i što se dešavalo, odnosno otkrivalo, kad je taj narativ pucao ili bivao donekle narušen. To posebno vrijedi u slučaju igrača srpske vaterpolske reprezentacije Andrije Prlainovića koji je od nacionalnog junaka i osvajača svih velikih vaterpolskih odličja (europsko, svjetsko i olimpijsko zlato) postao meta orkestriranih medijskih napada.
A Prlainović je (samo) promišljeno iskoristio situaciju prvog intervjua poslije dodjele zlatne medalje na vaterpolskom turniru da upozori na loše stanje u sportu i loš odnos države prema vaterpolu, ne dopustivši joj, odnosno njenim političkim predstavnicima, da se poistovjeti s njegovom medaljom, odnosno medaljom srpske vaterpolske reprezentacije. To bi u normalnim okolnostima ostala tek jedna od milijun sličnih poslovičnih izjava kojima svjedočimo u ovakvim prilikama, da Srbijom ne vlada egomanija novog-starog predsjednika Vlade – Aleksandra Vučića koji se osjetio osobno prozvanim Prlainovićevom izjavom i to upravo u trenutku kada je držao svoje šestosatne govore u Narodnoj skupštini Srbija i bildao si kult-ličnosti koji malo tko može zaustaviti.
To su na svojoj koži osjetili upravo Prlainović i njegove kolege kada se upregnula Vučićeva propagandna mašinerija do te mjere da je protiv ovog vaterpolista angažirala i dvoje osvajača olimpijskih medalja: zlatnog hrvača Štefaneka i brončanu atletičarske Španović da se ne slože, odnosno demantiraju izjavu svoga kolege koji se usudio požaliti na sportsku politiku države, odnosno njen nedostatak. Olimpijske igre i diskurz koji se o njima stvarao, tako su još jednom postale vrlo jasan i transparentan indikator mnogih širih političkih i socijalnih pojava od samog natjecanja “na sportskim borilištima” (sic!) i brojanja medalja.
Regionalne sportske “strategije”
U slučaju Hrvatske, pak, to se najbolje pokazuje kroz dugu povijest uspjeha individualnih sportaša na olimpijskim igrama, pogotovo u dvijetisućitima: osvajači medalja u individualnim sportovima od Kostelića do današnjih “junaka”. To su mahom ljudi koji su živi dokaz kako država i sportska infrastruktura ne funkcioniraju, odnosno kako sportski uspjeh ovisi isključivo od obiteljskih i individualnih zalaganja (nekad i bolesnih ambicija i patologija, što se ne smije ignorirati) što je fina metafora rasapa socijalne države u Hrvatskoj posljednjih godina. Gotovo je logično da je obitelj ta koja jedina predstavlja infrastrukturu sportskog uspjeha i infrastrukturu preživljavanja, ako tu strukturu prebacimo na društvo uopće. Kad bismo bili do te mjere cinični rekli bismo, da onda nije ni čudo da se neki od spomenutih sportaša i sportašica naglo okreću bogu i obiteljskim vrijednostima.
Što se tiče ostalih zemalja regiona i njihovog općeg sportskog stanja i nastupa na Igrama, ono je ukratko ovakvo: Slovenija je održala svoj tonus mišića osvajanjem broja medalja sličnima ranijim igrama. To je država koja je svakako najsportskija u regiji, u praktičnom ne simboličko-navijačkom smislu. Slovenija posjeduje koherentnu politiku sporta i strateške dokumente poput Nacionalnog programa sporta (2000-2010) koji ne forsiraju individualizam i celebrity logiku sportskog rada i uspjeha, nego su mjerama usmjereni na što šire skupine građana iz kojih se onda iznjedre i neki od osvajača medalja u tzv. manjim sportovima (na ovim igrama: judo, kanu, jedrenje) što je potpuno promašena kategorizacija pogotovo ako uzmemo u obzir da je npr. u judu Slovenija osvojila od Pekinga 2008 do Rija 2016 četiri medalje – i to svaki put je neko od odličja nosila druga judašica koje vrijedi ovom prilikom i imenovati: Lucija Polavder, Urška Žolnir, Tina Trstenjak i Anamari Velenšek.
Bosna i Hercegovina je i dalje uz Albaniju jedina država s ovih prostora koja je i ove igre završila bez medalje. Razlozi su vrlo jasni: većina sportaša srpske i hrvatske nacionalnosti porijeklom iz BiH nastupa za spomenute države, a sportska infrastruktura za one preostale je gotovo nikakva. Iako se u Riju očekivao napad na medalju trkača na 800 m, Amela Tuke, to se nažalost nije desilo. Tuka je ostao i bez olimpijskog finala u svojoj disciplini. Igre su ovaj put bez odličja završile i Crna Gora i Makedonija, dok je Kosovo zlatnom medaljom mlade džudašice Majljinde Keljmendi, ovjenčao svoj prvi nastup na olimpijadama i u medijima stvorio dodatne hrpe tabloidnih fekalija o tome čije je Kosovo i čija je zapravo predstavnica Keljmendi.
Rodno opasne igre
Mlada Keljmendi tako je tek jedna u nizu žena na ovoj olimpijadi koje su morali trpjeti ogromnu količinu ignorancije i seksizma koju su plasirali, prije svega muški, novinari. Ove igre će zasigurno biti pamćene, uz sankcije Rusiji zbog sustavne politike dopingiranja, i po nevjerojatnoj količini seksizma i kolonijalne ignorancije koja se proizvela u dva tjedna Rija 2016. To se u medijima politički korektno kategorizira kao skandal, a zapravo pokazuje sve malignosti današnjeg svijeta i njegove manifestacije na jedno sportsko natjecanje koje je već odavno postalo isključivo događaj vođen komercijalnim interesima. Teško se na prste jedne ruke mogu nabrojati izvještavanja koja su prikazivale osvajačice medalja kao neimenovane pripadnice rase/ethnosa, medijsko sotoniziranje zbog neprihvaćanja/zaboravljanja suvišnih patriotskih rituala ili, po meni, vrhunac domaće sportsko-novinarske kanalizacije: rasistički, homofobni, seksistički članak o osvajačicama medalja na utrci 800m za žene.
Drugim riječima, Olimpijske igre u Riju su transparentnije nego ijedan događaj ikad prije pokazale što sve ne valja s ovim svijetom, a najviši obol u tome je dao američki plivač Ryan Lochte koji je pijan demolirao benzinsku u Riju i onda medijima pokušao prodati priču da je bio žrtva oružane pljačke ionako konstantno kriminaliziranih nižih klasa stanovnika Rija. Najgori primjer iskorištavanja takve demonizacije koju su mediji sustavno provodili posljednjih pola godine uz dodatak u obliku zika virusa koji je histeriju samo dodatno povećao.
Rio 2016, olimpijske igre su koje će se pamtiti jer su zbog različitih konstelacija: (geo)političkih (tihi državni udar u Brazilu, sankcije Rusiji), socijalnih (potpuna devastacija grada i izmještanje siromašnog stanovništva), medijskih (tehnološki napredak, nemogućnost skrivanja ijedne informacije), komercijalnih (termini natjecanja su “štelovani” prema zahtjevima američkog NBC-a), postale paradigmatske. U dva tjedna je transparentno prenošeno u što se sport zapravo pretvorio i kako je izgubio svaku vrstu emancipatornog potencijala koji ga je u nekim drugačijim konstelacijama krasio. Jer kako američki sociolog i bivši reprezentativac tzv. američkog olimpijskog nogometnog tima (reprezentacija U-23) Jules Boykoff u svojoj posljednjoj knjizi o političkoj povijesti olimpijskih igara veli – veze politike i sporta nisu nužno negativne jer sport može bit prostor emancipacije, strast koja ga prati, koja iz njega izvire i koje se medijacijom prenosi na narod, treba samo drugačije usmjeriti. Međutim, infrastruktura za takvo usmjeravanje kao i politički refleks je manji nego ikad ranije u povijesti olimpijskog pokreta i svih njegovih kontradikcija.