Neproduživanje ugovora radnicama koje ostanu trudne široko je rasprostranjeni oblik diskriminacije po spolnoj osnovi. Kombinacija tradicionalističke (patrijarhalne) i neoliberalne državne politike rezultira višestruko štetnim socijalnim i ekonomskim posljedicama po žene. Ustupcima poslodavcima i ignoriranjem teme dvostruke opresije država izbjegava preuzimanje aktivne uloge u rješavanju ovog pitanja.
Gotovo jednako sablažnjiv kao i vijest o ciljanom protjerivanju deset trudnica 7. srpnja iz tvornice tekstila u Krivoj Palanci, gradu u sjeveroistočnoj Makedoniji, bio je i način na koji je ono prezentirano u medijima: “Trudnoća je protjerala deset radnica s radnih mjesta“, objavio je jedan od njih, u fokus stavljajući tijelo radnica i njihove reproduktivne mogućnosti, čime se fokus rasprave elegantno izmakao s odgovornosti poslodavaca i još jednom formirao oko ženskog tijela usmjeravajući javnu raspravu i mišljenje u smjeru privatnosti, umjesto makrodruštvenih odnosa, poput vladine strategije razvoja odnosa između poslodavaca i radnika.
Konkretno, u spomenutom primjeru, riječ je o tvornici tekstila “Veibo” – tursko-kineskom izravnom stranom ulaganju – privučenog vladinom politikom čiji je cilj od zemlje stvoriti okolinu pogodnu za biznis, kroz promjenu zakona o ulaganjima, radu i vlasničkim pravima, “svjetlom” primjeru vladine strategije koja je dovela do supereksploatacije radnica, u neoliberalnom diskursu opisanih kao “fleksibilna/elastična” radna snaga. Ta se fleksibilnost u makedonskom kontekstu odnosi na odredbe poput onih koje su stvorile pravni temelj za mjesečni minimalac u iznosu od 101 euro u proizvodnim industrijama kao što je tekstilna, gdje 96,8 posto od ukupnog broja zaposlenih čine žene. Obilježja ovih politika također su naporni i neplaćeni prekovremeni rad, zatim ekstremni radni uvjeti, neosigurana socijalna zaštita i spomenuto otpuštanje trudnih radnica. Sve ovo pred javnošću se pravda mehanizmima uštede, odnosno “mjerama štednje”.
Slučaj najnovijih otkaza u Krivoj Palanci nije jedinstven. Helsinški odbor za ljudska prava izvještava o čestoj praksi propitkivanja žena tijekom razgovora za posao o njihovim planovima vezanim uz zasnivanje obitelji i trudnoću. Ista pitanja postavljaju se ženama diljem svijeta na razgovorima za poslove u svim branšama, stoga ni ovaj primjer ne treba promatrati kao specifično makedonski, ili balkanski, fenomen.
Nepravedni pravni okvir
Uz to, lani su mnoge žene prijavile Makedonskom udruženju mladih odvjetnika (MSMP) kako su izgubile posao zbog trudnoće. To je, tehnički, omogućeno kroz jednostavno neproduljenje ugovora na određeno vrijeme (u trajanju od jednog do tri mjeseca), koji je učestali oblik zapošljavanja radnica. Naime, Zakon o radnim odnosima (Zakon za rabotni odnosi – ZRO), koji zabranjuje otpuštanje tijekom trudnoće (Čl. 101., str. 1 ZRO-a), ne odnosi se na slučajeve u kojima je ugovor o radu zaključen na određeno radno vrijeme, jer poslodavac jednostavno može čekati da ugovor istekne (Čl. 101., str. 3. ZRO-a), što automatski čini Zakon neprimjenjivim.
Međutim, 3. ožujka ove godine počela se ozbiljno propitivati zakonitost takvih postupaka nakon što je prvostupanjski, Osnovni sud Skopje 2 po prvi put donio presudu u korist radnice, smatrajući da je do prestanka radnog odnosa trudnice došlo zbog “diskriminacije i nejednakog tretmana s obzirom na osobni status, obitelj, bračni status ili trudnoću”. Presudom je utvrđeno da je neproduženje ugovora bilo ekvivalent namjernom protjerivanju zbog trudnoće, jer je utvrđeno da je u tvrtki, prije no što se saznalo za trudnoću, postojala namjera da se radnicu zadrži na dulji vremenski period te da financijski uvjeti unutar tvrtke nisu tome predstavljali prepreku. Sudsko rješenje pozvalo se na Čl. 14. Europske konvencije o ljudskim pravima, na Protokol 12. iz Konvencije te na Zakon o prevenciji i zaštiti od diskriminacije.
Ne čudi da se ovo smatra presudom od velikog značaja. Odvjetnica Sofija Bojkovska, koja je vodila pobjednički slučaj, u ožujku je bila optimistična, vjerujući da će presuda donijeti dvije ključne, velike promjene: prvo, da će odvratiti ili spriječiti poslodavce da otpuštaju trudnice iz straha da se protiv njih ne podignu optužnice. Drugo, da će potaknuti radnice da i same poduzmu pravne korake te da se ne boje imati djecu zbog potencijalnog gubitka posla. Kao prvi slučaj u Makedoniji u kojem je presuđena diskriminacija na temelju trudnoće, on nedvojbeno predstavlja pozitivan pomak u borbi protiv jednog od aspekata rodne diskriminacije i iskorištavanja na radnom mjestu. Međutim, realnost neoliberalnog socioekonomskog konteksta čini malo vjerojatnim da će slučaj izazvati radikalnu promjenu statusa quo.
Izgledi za uspjeh na strani poslodavaca
Doista, zadnjih deset otkaza u “Veibu” u Krivoj Palanci pokazuju da jedan uspješan slučaj nije dovoljan da zastraši poslodavce koji nakon što odvagnu stvari mogu otkriti da im je “isplativije” nastaviti s ovom praksom. Jer, riječ je o kontekstu u kojem je prioritet izvlačenje maksimalne dobiti te će u praksi doći do promjene samo ako kapitalistima postane skuplje otpustiti radnicu nego joj platiti porodiljni dopust. Međutim, u ovom trenutku je nezamislivo da će broj slučajeva koji će biti podignut protiv poslodavaca rezultirati jednakim ishodom. Ostaje nam vidjeti što će otpuštene radnice iz “Veiba” učiniti ili što neće učiniti, no šanse su na strani poslodavca.
Teško da se iza izgledne inercije skriva samo nedostatak znanja o njihovim zakonskim pravima. Naime, posljednji dostupni podaci iz studije koju je 2010. proveo Reaktor, skopjanski think-tank čiji je rad usmjeren na društvena istraživanja i javne politike s ciljem olakšanja i ubrzanja procesa makedonskog pridruživanja Europskoj uniji, pokazali su kako je oko pola ispitanica odgovorilo da su upoznate s pravima trudnih radnica. Pokazalo se kako u odvraćanju žena od mogućeg pravnog djelovanja važniju ulogu imaju kombinacija socioekonomskih uvjeta i pomanjkanje institucionalne i pravne zaštite te zaštite prava radnika.
U prvom redu, radnicima nije dostupna adekvatna pravna podrška, ne postoje učinkoviti pravni mehanizmi za zaštitu njihovih radnih prava, niti bi takvi mehanizmi, zbog načina na koji je postavljen pravni okvir, uopće mogli adekvatno odgovoriti na velik broj prijestupa. Naime, čak i kada se radnici odluče upustiti u pravni postupak, naknadno se suočavaju s brojnim posljedicama, poput nespremnosti drugih poslodavaca da ih zaposle (u kontekstu malog tržišta rada, na kojem se radnici često prebacuju između vrlo ograničenog broja radnih mjesta, takvo bojkotiranje je vrlo izgledno). Doista, nakon otkaza u Krivoj Palanci, radnice su se bojale razgovarati s aktivistima i davati izjave za javnost, navodeći kao jedan od razloga činjenicu da u gradu postoje samo dvije tvornice (jedna je Veibo, druga je talijanska tvornica cipela), a otpušteni iz jedne često traže posao u drugoj, pri čemu je velik broj njih napravio tu rotaciju barem jednom. Podizanje tužbe protiv jednog poslodavca može eliminirati šanse za zaposlenje kod drugog.
Neuspjeh sindikalnog organiziranja
Strah je razumljiv u zemlji u kojoj službena stopa nezaposlenosti u iznosi 29,9 posto (od čega su 61,4 posto muškarci, a 38,6 posto žene), dok su neslužbene brojke vrlo vjerojatno više. Kao što se vidi u dokumentarcu “Švelje”, koji se bavi tekstilnim radnicima u gradu Štip, “Naročito žene izbjegavaju sve što bi im moglo ugroziti posao jer opstanak njihove obitelji ovisi o njihovoj zaradi”. Naposljetku, sindikalna zaštita žena i njihovo sudjelovanje u sindikatima (pri čemu u tekstilnoj i kožnoj industriji nema isključivo ženskih sindikata) daleko je niža od prosjeka u kontekstu već slabe aktivnosti radničkog pokreta u kojem se sindikalno vodstvo percipira kao korumpirano, zaokupljeno osobnim interesima i pod političkim utjecajem. Štoviše, iz organizacije “Glasno“, iz Štipa, koja djeluje s ciljem obrane radničkih prava u tekstilnoj i kožnoj industriji, kažu da sindikalno članstvo, tamo gdje postoji, služi samo u svrhu prikupljanja članarine.
K tome, iz Glasno potvrđuju da “među tekstilnim i kožarskim radnicima strah predstavlja najveću prepreku bilo kakvom sindikalnom organiziranju”. Uz to dodaju da “interes svakako postoji, s obzirom na razinu i dubinu eksploatacije, no postoji i visoka razina nepovjerenja prema svakome tko navodno podržava i brani njihova prava, što je sasvim razumljivo, jer u 25 godina nitko nije iznio javnosti što se događa u tvornicama, u kakvim uvjetima rade radnici, kolike su im im plaće, itd.” U Glasnom novu šansu za popravljanje situacije vide u nedavno usvojenom Zakonu o zaštiti zviždača, koji je stupio na snagu u ožujku 2016., s ciljem “informiranja radnika o tom zakonu te praćenje njegove provedbe”, što i nije zapravo neka nada.
Međutim, ovi pristupi u isto vrijeme pokazuju kako je borba za radnička prava zbijena u ograničen prostor. Sâmo postojanje zakona nije dovoljno za obnovu ravnoteže između zajedničkih snaga eksploatatorskog kapitala i države s jedne strane te prekarnih radnika u kontekstu socioekonomske degradacije i lošeg stanja sindikalne zaštite s druge strane. Štoviše, uz reakcionarne pravne odgovore na slučajeve poput otpuštanja deset žena u Krivoj Palanci, odgovor se mora pozabaviti dubljim preduvjetima situacije u kojoj se nalaze radnice u Makedoniji. To, pak, zahtijeva odgovor koji se, paralelno s rješavanjem ofenzive kapitala (slabljenje pozicije radništva) na radnom mjestu, bavi također dvostrukom opresijom žena na radnom mjestu i u obitelji. Željeni odgovor međutim izostaje.
Spolno autsorsanje skrbi i pasivna država
Ova praksa, u kojoj periferna, neoliberalna država postavljajući se tek kao servis međunarodnog poslovanja privatnog sektora, onemogućuje reprodukcijske slobode te otkriva ne samo jedan od oblika kapitalističkog izrabljivanja, već i jednu od kontradikcija specifičnih za kapitalističke proizvodne odnose. Naime, kako ističe većina marksističkih teoretičara roda/spola: “kapitalizam treba žene i kao radnice i kao kućanice koje reproduciraju novu radnu snagu”, ali na kapitalističkoj periferiji, gdje je sloboda kapitala dovedena do neoliberalnih ekstrema, on ograničava ili uništava slobodu i materijalne uvjete koji ženama omogućuju stvaranje novih radnika. Štoviše, u slučaju Makedonije, ona otkriva velik raskol između neoliberalnih praksi s jedne strane i nacionalističke/tradicionalističke/patrijarhalne retorike usmjerene na natalitet kojoj je cilj jačanje “domovine” kroz reprodukciju njezinih podanika, s druge.
DPMNE-ov tradicionalistički i navodno “pro-life” pristup rezultirao je vladinim kampanjama protiv pobačaja, restrikcijama Zakona o pobačaju u 2013. i naposljetku financijskom potporom za treće i četvrto dijete. U stvarnosti mnoge obitelji imaju troje ili četvero djece jednostavno kako bi se kvalificirale za financijsku pomoć, jer rijetko imaju pristup bilo kakvim drugim sredstvima za preživljavanje. Proturječnost između onoga što Vlada govori i onoga što radi najbolje ćemo istaknuti ako ukažemo na činjenicu da je upravo u razdoblju u kojem je implementirana Strategija za sigurno majčinstvo (2010.-2015.) smrtnost novorođenčadi povećana sa 7,5 posto u 2011. na 9,9 posto u 2014. Pritom je samo u 2012. godini broj umrle novorođenčadi porastao za 25,2 posto u odnosu na prethodnu godinu. Očekivano, premda zabilježena u svim etnicitetima, smrtnost novorođenčadi u tom je periodu najviše povećana među romskom i albanskom populacijom.
Sve to rezultiralo je ekonomskom neaktivnošću 61.184 žena, koje nisu zaposlene niti aktivno traže posao. Uz to, Reaktorova studija otkrila je kako 42,3 posto ispitanika smatra da se, ako u obitelji ima djece ili uzdržavanih, starijih članova, ne isplati da majka radi, jer bi bilo skuplje plaćati njihovu njegu nego je prepustiti majci koja ostaje kod kuće. Nedostatak rasprava na ovu temu čini problem nevidljivim, i uvijek se generacijama iznova prepušta svakoj pojedinoj ženi na rješavanje prema vlastitim sposobnostima, umjesto adekvatnom državnim politikama (javnim vrtićima, javnim školstvom, javnim zdravstvom, javnom skrbi za starije i jednakom plaćom za jednaki rad). Stoga možemo postaviti pitanje kolika je uloga države u podržavanju dvostruke opresije žena već samim njenim nedjelovanjem. Nadalje, problem je veći ako u obzir uzmemo da dvostruka opresija i njena perpetuacija najveći danak uzimaju od najranjivijih žena – onih koje dolaze iz najnesigurnijih dijelova radničke klase. Naime, kada je država ograničila zdravstvenu, obrazovnu i socijalnu skrb koju pruža, većina posla oko skrbi i njege pala je na ženska pleća.
S engleskoga prevela Sana Perić