politika
Hrvatska
tema

Vječna enigma “pravog” lica HDZ-a

Foto: HINA / Lana Slivar Dominić

Nedavno postavljanje Andreja Plenkovića na mjesto predsjednika Hrvatske demokratske zajednice brojnim je komentatorima olakšalo posao: na čelu HDZ-a se redovito izmjenjuju sirovi nacionalisti i uglađeni evropejci, s tim da ovi potonji služe samo kao krinka. Ta se teza prilično urušava već na usporedbi Sanadera i Plenkovića, dok je krajnje neodrživom čine zanemareni kontinuiteti.

Netko se grubo šali s hrvatskim glasačima. Prije samo dva mjeseca – dok je državom još uvijek vladala kleronacionalistička koalicija predvođena pobješnjelo podešnjelim HDZ-om – činilo se da smo zauvijek završili popularnu priču prema kojoj su liberalni SDP i konzervativni HDZ dvije strane istog potrošenog novčića: stranački mastodonti razdvojeni doduše sitnim svjetonazorskim distinkcijama, ali zato povezani krupnim klijentelističkim interesima, neizlječivim proračunskim parazitizmom, inertnom ekonomskom politikom… S tom smo pričom, naravno, završili zato što je HDZ napokon pokazao svoje “pravo lice”: iskeženu grimasu radikalne desnice.

Godinama prikrivani ustašluk, s mukom potiskivani antikomunizam, revizionistička opsesija avetima Jugoslavije i ostale fekalije: sve je to isplivalo na površinu nošeno podzemnim valom tzv. konzervativne revolucije. Niti dva mjeseca kasnije, međutim, tek što je pomahnitala rekonkvista kleronacionalista utihnula, u televizijskom sučeljavanju SDP-ovog Zorana Milanovića s novim predsjednikom HDZ-a Andrejem Plenkovićem opet promatramo staru igru klonova. Netko se, rekli smo, grubo šali s hrvatskim biračima: pouka o tome koliko je pogrešno i opasno izjednačavati dvije najveće hrvatske stranke netom je apsolvirana, formula prema kojoj su “svi oni ionako isti” pospremljena je u prostranu arhivu ovdašnjih glasačkih zabluda, a na čelu partija već su, evo, svejednojajčani politički blizanci.

Teza o Plenkoviću

Nekadašnji kolege, dva perspektivna službenička kadra iz Ministarstva vanjskih poslova: obojica sabrani, pristojni i uglađeni, slično počešljani, slično odjeveni. Jedan je nešto suzdržaniji, drugi mrvicu arogantniji, jedan ima naočale, drugi ih ne nosi, jedan bira kravatu tamnoplave boje, drugi preferira svjetliju nijansu: tu, otprilike, završavaju razlike. Najmasovnija hrvatska stranka prešla je tako u samo nekoliko tjedana epohalni put od Karamarkovog poraza do Milanovićevog zrcalnog odraza: čak se i Plenkovićev predizborni program u osnovnim crtama lijepo preklapa s programom SDP-ove Narodne koalicije. I što da radimo sada? S jedne strane, još uvijek živimo posljedice nacionalističkog divljanja iz prethodnog HDZ-ovog mandata; s druge vidimo uzornog briselskog birokrata. Koje je “pravo lice” stranke? Gdje joj je naličje? Je li Plenkovićev predizborni program samo prozirni celofan u koji će privremeno zapakirati sirovo glasačko tijelo? Ili zbilja postavlja putokaz za povratak u okrilje odmjerenih, centristički stabilnih evropskih demokršćana?

Ako je vjerovati većini komentara iz medijskog mainstreama i lijevo od njega, odgovor je nedvosmislen: Andrej Plenković postavljen je na mjesto stranačkog predsjednika samo zato da nakratko zamete nacionalističke tragove svoga prethodnika i još jednom zavara birače iluzijom uljuđenog, civiliziranog HDZ-a. On je taktička varka nakon Karamarka. Stranačka baza – sastavljena mahom od neobrazovanih i zatucanih šovinista, ksenofoba, homofoba – glasat će doduše za njega čeličnom disciplinom praznoglave servilnosti, ali će pritom strpljivo čekati novu priliku da partiju preuzme netko s kim doista dijele planove i stavove.

Zanimljiva je preciznost kojom ovakvo tumačenje reprizira proces što se u HDZ-u već jednom bio odigrao: kao što je početkom tranzicijskih nultih godina neostvarenog diktatora Franju Tuđmana zamijenio šarmantni Ivo Sanader kako bi “pred Evropom” odigrao liberalnu političku predstavu i državu uveo u Uniju, tako sada neostvarenog premijera Tomislava Karamarka mijenja Andrej Plenković da oprobanim trikovima još jednom zavara naivnu publiku. Tuđmanova i Karamarkova politika bila je pritom izraz stvarne volje HDZ-ovih glasača; Sanaderova i Plenkovićeva, igra skrivača.

Prevara “iskrenog” birača

Ovakva interpretacija, koja povijest HDZ-a vidi kao pravilnu izmjenu epizoda “autentične” političke sirovosti i lukave opsjene kojom se sanira u međuvremenu počinjena šteta, na prvi je pogled uvjerljiva. Tuđman i Karamarko doista jesu figure iz registra političke groteske, sa samog ruba komedije i tragedije: podkapacitirani autokrati megalomanskih pretenzija. Sanader i Plenković, s druge strane, dopadljivi su diplomati, obrazovani poligloti, građanski intelektualci verzirani u međunarodnim konstelacijama. Nije li uostalom Karamarkov program deklarativno počivao na oživljavanju Tuđmanovog nasljeđa i nisu li ga kritičari odmah žestoko napali kao “povratak u devedesete”? Nije li već pri kandidaturi Plenkovića za predsjednika stranke baš Sanader bio prva, neizbježna asocijacija?

Pa ipak, postoji jedno značajno pitanje na koje ova intuitivno prihvatljiva i lako probavljiva teorija nema odgovor: ako je Sanader svoju političku predstavu odigrao isključivo “za Evropu”, ne bi li zadovoljio stroge standarde Unije i okončao dugotrajni pristupni proces – nakon čega je, prema konsenzualnom stavu komentatora, Evropa prestala obraćati pažnju na Hrvatsku pa su se na scenu mogli vratiti “pravi” HDZ-ovci, šovinisti i nacionalisti – pred kim onda svoju ulogu igra Plenković? Koga pokušava zavarati ako Evropi više nije osobito stalo do nas, a “prosječni” hrvatski glasač ionako podržava “iskreni”, prijesni, hardcore HDZ? Pošto za ovu enigmu nema rješenje, tezu o HDZ-ovom taktičkom klackanju između kvarljivog nacionalizma i varljivog oportunizma možda je bolje skloniti u stranu i posvetiti se – umjesto logici izmjene predsjedničkih kadrova – linijama kontinuiteta koje čvrsto povezuju raznolike stranačke paradigme.

Moralisti će naravno reći da osnovna linija kontinuiteta koja spaja Tuđmana i Sanadera (uz Jadranku Kosor kao finalnu egzekutoricu njegove “evropeizacijske” misije), a potom i Karamarska i Plenkovića, zapravo počiva na pukoj koristoljubivosti stranačke baze, zbroju sitnih materijalnih interesa koji od nebrojenih uhljeba i karijerističkih beskičmenjaka stvaraju pouzdan birački stroj: žanr superiorne ridikulizacije i diskvalifikacije zatucanih HDZ-ovih glasača jedan je od razvijenijih u domaćim medijima pa mu ovdje, na sreću, ne moramo nuditi nove priloge. Oprezniji će zaokružiti najmanji zajednički naziv HDZ-ovih politika od početka devedesetih naovamo: konzervativni svjetonazor, tradicionalizam, “državotvorni” pečat…

Zaboravljeni kontinuiteti

U trenutku izbora aktualnog evroparlamentarca, “briselskog đaka” Andreja Plenkovića za novog predsjednika stranke, međutim, jedan odgovor – naizgled očit do banalnosti – vrijedan je pažnje: riječ je o proevropskoj orijentaciji stranke. Postoje najmanje dva razloga zbog kojih ga je lako previdjeti. Prvi je taj što se HDZ-ova ekstatična evrofilija artikulirala sasvim različito u svakoj od četiri uzastopne “paradigme”. Devedesetih, priča o vjekovnoj pripadnosti Hrvatske evropskom civilizacijskom krugu funkcionirala je kao jedan od glavnih oslonaca Tuđmanovog nacionalizma, uspostavljajući liniju distinkcije spram balkanske civilizacijske kaljuže i perpetuirajući mit o “predziđu kršćanstva” kako bi proevropsku orijentaciju uparila s agresivnom klerikalizacijom društva.

U periodu Sanaderovog upravljanja strankom, “evropeizacija” Hrvatske premjestila se iz sfere domoljubnog mitotvorstva na kudikamo prozaičniju razinu predpristupnih procedura, otvaranja tržišta, liberalizacije javnog diskursa i svega onoga što je bilo prepoznato kao konačno “uređivanje” društva pod tutorskom paskom Unije. Najzanimljivija je bila artikulacija proevropske ideologije u kratkotrajnom Karamarkovom mandatu, dijelom i zbog toga što je većini kritičara njegove politike promaklo koliko su HDZ-ov nacionalizam, antikomunizam i revizionizam bili usklađeni s okvirom EU-a: ne samo stoga što radikalna desnica danas raste posvuda u Evropi, nego i zato što su najrazulareniji aspekti prethodne vlasti – poput kulturne politike – ostali ograničeni na suženo “domaće” proračunsko polje, dok je vanjska politika slijepo slijedila diktate Bruxellesa i “signale tržišta”, a potmula se revizionistička teza o “dva totalitarizma” primjerice izravno pozivala na Rezoluciju o evropskoj savjesti i totalitarizmu Evropskog parlamenta.

Iz ovakve perspektive, dolazak Andreja Plenkovića na mjesto predsjednika stranke najednom se više ne doima kao usputno odstupanje od čvrste stranačke linije. Naprotiv: ako tražimo “pravo lice” HDZ-a, onda je povratnik iz briselskog parlamenta – politički stasao tuđmanovskih devedesetih u glavnom institucionalnom kanalu proevropskih državnih težnji, Ministarstvu vanjskih poslova – možda i najbolji mogući kandidat da nam ga predstavi.

Pogled izvana kao diktat politike

Ali zašto nam se onda teza o Plenkoviću kao “pravom licu” HDZ-a već na prvi pogled čini tako pogrešnom i promašenom? Odgovor na to pitanje ujedno je i drugi razlog zbog kojeg smo skloni previdjeti proevropsku orijentaciju HDZ-a kao značajan faktor kontiuiteta stranke. Riječ je naprosto o tome da su priključenje Uniji, taj temeljni dvodecenijski državni projekt, nadstranačkim konsenzusom prihvatili svi relevantni parlamentarni i brojni izvanparlamentarni politički akteri, neovisno o tome što je on među biračima imao tek relativnu podršku. Građansko-liberalna opozicija HDZ-u tako se, znamo, još od devedesetih nipošto nije razvijala kroz osporavanje Tuđmanove evropske orijentacije, nego prokazivanjem nesposobnosti njegove stranke da dosegne svoj onošengenski cilj i isticanjem vlastitih kapaciteta da ga ostvari. Mi smo jedini legitimni zastupnici visokih evropskih vrijednosti – glasio je narativ ovdašnjih liberala – za razliku od zadriglih nacionalista, sirovih šovinista, musavih Hrvatina…

Odavde do provincijalnog autorasizma tek je mali korak; već idući vodi direktno prema konstrukciji mita o “autentičnom”, nepopravljivo primitivnom HDZ-u i njegovim ušminkanim, sanadersko-plenkovićevskim krinkama. Osnovni problem s ovakvom interpretacijskom matricom sastoji se u tome što ona nakon ulaska u Uniju više naprosto ne funkcionira, baš kao što se osnovni problem s dvadesetogodišnjom kolektivnom težnjom hrvatskih političkih elita prema ulasku u EU sastoji u tome što se naposljetku ostvarila. Pretpostavljena politička predstava kojom “glumimo civiliziranost” i skrivamo svoj urođeni primitivizam, naime, nema se više za koga igrati: odjednom se moramo suočiti sa spoznajom da je strogi tutorski pogled Unije skoro četvrt stoljeća funkcionirao uglavnom kao projekcija naših vlastitih autokolonijalnih fantazija, iluzija da “negdje tamo”, na Zapadu, postoji stabilna instanca sposobna službeno ovjeriti razinu civilizacijskog napretka.

Omerta o Evropi

Skoro četvrt stoljeća dinamiku ovdašnje stranačke scene diktirala je tako međusobna borba za titulu “pravog predstavnika” evropskih vrijednosti, zagovor priključenja označavao je neslužbeni prag legitimnog političkog djelovanja, ali sama Unija, njene perspektive i problemi, ostajali su izvan bilo kakve rasprave. Dolazak Andreja Plenkovića na mjesto predsjednika HDZ-a garancija je da će tako i ostati, da ćemo evropske iluzije nastaviti živjeti i nakon što smo se uvjerili kako stvarnost života u Evropskoj uniji čine i Tomislav Karamarko i povampireni ustašofili, i revizionisti i nacionalisti, i obiteljaši i šatoraši, i markićke i bujanci.

Baš zato ćemo i sada, u novoj predizbornoj kampanji, slušati o kalibriranju PDV-a, svjetonazorskim razmimoilaženjima i prepuštanju povijesti povjesničarima, ali nećemo čuti skoro ništa o migracijskim politikama Unije, odnosu spram Turske, vjerovničkom maltretiranju Grčke, krizi eurozone, demokratskom deficitu evropskih institucija, vladama Poljske i Mađarske, Brexitu, najavama novih izlazaka iz zajednice, predstojećim njemačkim i francuskim izborima… Postpristupni autizam ostavlja prostor tek za fantaziranje o evropskim fondovima kao rješenju svih ekonomskih problema. Ironija je pritom dvostruka. S jedne strane, nakon Karamarkove krahovlade plenkovićevsko-milanovićevska “evropeizacija” stranačke scene doživljava se kao elementarni higijenski pothvat, neophodno raskuživanje javnog prostora nakon kojeg se napokon nešto lakše diše, ali se pritom previđa da ista ona Evropa koja mu daje legitimitet upravo puca po šavovima u svojoj uvjerljivo najvećoj krizi do sada.

S druge strane, perpetuacija ovdašnje kolektivne nezainteresiranosti za činjenicu vlastitog sudjelovanja u evropskom projektu pada u zadatak jednom političaru koji je zapravo evroparlamentarni zastupnik i drugom kojeg oponenti zovu “briselski Zoka”. Dva stara znanca, politička blizanca: dovoljna garancija za normalizaciju političkog života u skladu s visokim evropskim standardima. I dovoljna garancija da nas još dugo nitko neće obavijestiti kako te standarde odavno ne ispunjava ni sama Evropa.