S obzirom na neke makroekonomske indikatore posljednjih godina može se učiniti da europska ekonomska politika zasnovana na naputku “morate svi biti kao Njemačka” daje, makar i minimalne, pozitivne rezultate. No, pored devastirajućih društvenih učinaka na radnike i nezaposlene, sasvim je izvjesno da se tako samo perpetuiraju obrasci koji su do krize ishodišno i doveli i koji prijete novom recesijskom spiralom.
Četiri godine nakon izbijanja krize javnog duga u eurozoni, stanje njemačke ekonomije čini se bolje nego ikad. Od 2011. do 2015. godine fiskalna ravnoteža se poboljšala – deficit od 1% pretvorio se u suficit od 0,6% BDP-a, dok je javni dug pao sa 78,3% na 71,2% BDP-a. Trgovinske performanse još su impresivnije – u 2015. suficit tekućeg računa platne bilance dosegnuo je nevjerojatnih 8,4% BDP-a. A čini se i da kretanje cijena na evropskom tržištu državnih obveznica u kontekstu trenutnog meteža izazvanog Brexitom potvrđuje da njemačka ekonomija, čak i u vremenima financijske nestabilnosti, predstavlja sigurno utočište unutar eurozone. Prošlog su mjeseca prinosi na njemačke desetogodišnje obveznice pali ispod nule, prvi put u povijesti. To znači da su investitori spremni platiti Njemačkoj da im “drži” novac na rok od 10 godina. Prema vodećim europskim političkim autoritetima, kontinuirani uspjesi njemačke ekonomije predstavljaju primjer koji bi svaka europska ekonomija trebala slijediti.
Čini se i da poneki makroekonomski indikatori sugeriraju kako konzistentno primjenjivanje njemačkih ekonomskih politika u perifernim zemljama može rezultirati nadilaženjem strukturnih asimetrija koje su mučile eurozonu od samog nastanka. Od 2012. godine prinosi na državne obveznice perifernih zemalja koje su implementirale brutalne politike štednje u postepenom su padu i konvergiraju s kamatnim stopama na obveznice u zemljama centra. Izgleda da je stabilizacija evropskog tržišta državnih obveznica, olakšana konvergencijom kamatnih stopa, rezultat umanjenih strukturnih neravnoteža eurozone. A čini se i da indikatori trgovinske ravnoteže u eurozoni navodno podržavaju ovu pretpostavku.
Nevjerojatni visoki trgovinski deficiti koje su periferne zemlje imale prije izbijanja krize javnog druga su ili značajno sniženi, kao na primjer u Grčkoj ili Španjolskoj, ili je došlo do potpunog zaokreta, kao u Italiji i Sloveniji koje su počele bilježiti viškove na tekućim računima platne bilance. Kao da se njemačka Sonderweg u dostizanju proračunskih i trgovinskih suficita može poopćiti na razini eurozone i tako učinkovito iskorijeniti trgovinske neravnoteže koje su bile jedan od primarnih uzroka krize javnog duga na periferiji. A i trendovi nakon 2012. godine – snižavanje prinosa na državne obveznice i smanjivanje trgovinskih deficita – ukazuju kako bi se nekad u budućnosti čak i slabe periferne zemlje mogle iskupiti za svoj grijeh nebivanja Njemačkom, sve dok budu ustrajale u dugom i bolnom procesu štednje i restrukturiranjem u izvozno orijentirane ekonomije.
Privremeno poništavanje neravnoteža
Ipak, situacija nije tako jednostavna niti optimistična. Kada ih se suoči s prigovorom da njemački suficiti, proračunski i onaj na tekućem računu platne bilance, potiču deflaciju u eurozoni i da će dugoročno rezultirati istim onim trgovinskim neravnotežama koje su eurozonu i gurnule u krizu 2011. i 2012. godine, mnogi njemački političari i kapitalisti odgovaraju da niti deflacija na periferiji niti akumulirani viškovi u centru ne predstavljaju problem. Oni tvrde da je deflacija na periferiji pozitivan signal jačanja konkurentnosti tih zemalja, a da su iznimni njemački postkrizni trgovački viškovi uglavnom zasnovani na izvozu u zemlje izvan eurozone, a ne na njenu periferiju kao što je to bio slučaj u predkriznom periodu. Ova linija argumentacije sugerira da trenutni njemački trgovinski viškovi ne mogu uzrokovati daljnje trgovinske neravnoteže u eurozoni, s obzirom na to da ne zavise od trgovinskih deficita na periferiji.
Točno je da njemači suficit na tekućem računu platne bilance u postkriznom periodu ne zavisi toliko o deficitima perifernih zemalja kao u godinama prije krize. Međutim, to uopće ne znači da su strukturne trgovinske neravnoteže nestale. Preusmjeravanje njemačkog izvoza u zemlje van eurozone, popraćeno simultanim smanjivanjem trgovinskog deficita na periferiji, nije rezultat rasta izvoza proizvoda perifernih zemalja u Njemačku, već nedostatka efektivne potražnje u zemljama periferije obilježenima depresijom. Nije se dogodila nikakva strukturna promjena u trgovini unutar eurozone. Njemačka nije povećala uvoz iz periferije, a ukupna trgovinska ravnoteža periferije nije se popravila zbog nekih snažnih izvoznih performansi, već zbog reduciranog priljeva uvoza iz drugih zemalja. S obzirom na to da je glavni razlog pada njemačkog izvoza na periferiju tamošnji nedostatak potražnje, uzrokovan dugogodišnjom recesijom i mjerama štednje, promjena je samo ciklička.
Ako nekim slučajem dođe do oporavka potražnje, neravnoteže će se samo iznova pojaviti. To znači da konvergencija kamatnih stopa na državne obveznice ne reflektira uravnoteženje ekonomije eurozone. Kao što je naznačio Janis Varufakis, konvergencija je primarno rezultat poteza Europske centralne banke (ECB): od Draghijeve najave programa Izravnih monetarnih transakcije (Outright monetary transactions) u ljeto 2012. do lansiranja Programa kupovine vrijednosnih papira (Asset purchase programmes) u ožujku prošle godine. Ovim potezima je ECB privremeno olakšala troškove refinanciranja dugova za periferne zemlje poput Španjolske, Italije i Irske, pokazujući spremnost da masovnijim otkupom njihovih dugova, ako bude potrebno, spusti visinu kamatnih stopa na njihove obveznice. Ipak, ECB se potrudila da isključi Grčku iz ovih akcija zbog očitih političkih razloga. ECB je tako uspjela privremeno stabilizirati evropsko tržište državnih obveznica bez da je pridonijela ikakvim strukturnim promjenama trgovinskih odnosa unutar eurozone.
Neučinkovitost poopćavanja njemačkog modela
Čini se da vodeći politički autoriteti u eurozoni misle da se scenarij ponovnog izbijanja trgovinskih neravnoteža može jednostavno izbjeći kontinuiranim deflatornim pritiskom na periferiju putem daljnjih politika štednje u godinama koje predstoje kako bi se navodno poboljšala njihova konkurentnost i time omogućilo učinkovito preusmjeravanje njihova izvoza na zemlje van eurozone. Bez obzira čak i na devastirajuće društvene učinke koje će ova politika imati na radnike, nezaposlene i siromašne, postoje minimalno dvije snažne prepreke koje ovaj scenarij čine dugoročno vrlo teško ostvarivim.
Valja primijetiti da su cijene roba u eurozoni 2015. godine već pale gotovo na razinu kojoj smo svjedočili 2009. godine u vrijeme globalne recesije. U ovakvim uvjetima poticanje dodatne deflacije može imati ozbiljne posljedice za europsku ekonomiju. Prvo, kako pojašnjava marksistički ekonomist Michael Roberts, inflacija cijena robe je donedavno predstavljala “kontratendenciju” trendu opadajuće profitabilnosti u korporativnom sektoru. Međutim, ako cijene prestanu rasti, ova kontratendencija koja je pomagala korporativnim sektorima vodećih svjetskih ekonomija, uključujući i eurozonu, da djelomično povrate svoje profite unatoč tromoj investicijskoj aktivnosti, bit će poništena. U situaciji kad “pada cijena sužava profitne margine, pritisak na profitabilnost svake nove tehnološke investicije bit će izraženiji”.
Drugo, deflacijski pritisci mogu dovesti i do onog što je Irving Fisher nazvao “dužničkom deflacijom”. Deflacija otežava refinanciranje dugova s obzirom na to da pad cijena povećava vrijednost duga u realnim terminima. Time će se povećati broj nevraćenih dugova u vidu obveznica i drugih oblika zajmova što vodi ka smanjivanju dohodaka i samim tim i potražnje. Rezultat je još više deflacije. Sve dok njemačka Sonderweg bude predstavljala primjer zdravog i čvrstog modela ekonomskog razvoja kojem svaka europska ekonomija mora težiti, samo je pitanje vremena kad će se eurozona opet početi tresti pod pritiskom upornih strukturnih neravnoteža i završiti ulovljena u recesijsko-deflacijskoj spirali.
S engleskog preveo Marko Kostanić