Agencija za statistiku BiH konačno je, nakon dugog natezanja, objavila rezultate popisa stanovništva u toj zemlji odrađenog još davne 2013. godine, već tada s dvije godine kašnjenja u odnosu na predviđeni termin. Popis koji bi se po planu trebao obavljati svakih deset godina, kasni dakle ukupno pet godina, ili pola od predviđenog perioda između dvaju popisa. Stoga nas valjda ne bi trebalo previše ni čuditi da, nakon dugo očekivane objave rezultata, popis ne priznaje pola zemlje, odnosno entitet Republika Srpska. U tom je entitetu već duže vremena vladala panika oko popisa, prije svega jer se predviđalo kako bi broj Bošnjaka mogao preći 50%, čime bi najveći od tri konstitutivna naroda i službeno postao većina u zemlji. Takav se “odnos snaga” čini osobito nepovoljnim političarima u “Srpskoj” s obzirom na to da je cijela poslijeratna politička struktura BiH izgrađena na etničkom principu, koji bi načelno trebao slijediti nacionalnu sliku i predstavljati tri ravnopravna naroda.
Prema rezultatima, u BiH živi jedva nešto više od tri i pol milijuna ljudi, dakle gotovo 850 tisuća manje nego 1991. godine. Time se BiH – zajedno s Bugarskom, Litvom i Latvijom – svrstala među zemlje koje su izgubile petinu svoje predtranzicijske populacije, što predstavlja neke od najdramatičnijih demografskih padova od kad se popisi stanovništva uopće organizirano provode. Pri tome je u BiH riječ o brojci u koju su uključene i neke osobe koje zapravo većinu vremena uopće ne provode u zemlji, a kojih je (prema tvrdnjama iz RS-a) dodatnih dvjesto tisuća. Unatoč tim alarmantnim podacima, ključna politička vijest je dakako bio podatak kako je broj Bošnjaka za dlaku premašio polovicu ukupnog stanovništva i tako u budućnosti doista zakomplicirao političku situaciju u zemlji, unatoč tome što se postotak Srba i Hrvata zapravo neznatno smanjio. Ukupno je postotak Hrvata i Srba tek 2,4% manji nego 1991. godine, dok je istovremeno postotak Bošnjaka u ukupnom stanovništvu 6,6% viši.
No postoci su varljivi, jer je među svim etničkim zajednicama zabilježen pad broja stanovnika, a pogotovo onih koji se ranije nisu precizno nacionalno izjašnjavali. Posljedica je to ne samo rata, nego i političkog sustava temeljenog na etničkim odnosima. Među bizarnijim podacima ovog popisa nalazi se i onaj o općini Istočni Drvar, koja je pred kraj rata formirana od “srpskog” dijela bivše općine Drvar (u Federaciji), a koja danas ima svega 79 stanovnika. Zanimljivo je da je u toj općini za predstojeće lokalne izbore čak deset stranaka istaklo svoje kandidate, dakle po jedna stranka na manje od 8 stanovnika. No pored takvog prekrajanja granica općina valja primijetiti kako unatoč svim klanjima 1990-ih, tri bh. naroda i dalje žive relativno izmiješano i to često (iako u manjem postotku) u istim krajevima zemlje koji su i ranije bili vrlo miješani. Brojne ratne i ekonomske izbjeglice pak isto tako ponovno žive izmiješane, samo sve češće u Münchenu i drugim “krajevima dijaspore”.