Povijest i društvenu ulogu dizajna nemoguće je tretirati odvojeno od ekonomskih procesa i političkih programa kojih je bio integralni dio. Tako su i suvremeni trendovi zamišljanja njegove uloge prikladan okvir za razumijevanje dizajna društvenih podjela. Par nedavnih zagrebačkih primjera u tom su smislu vrlo indikativni.
Zagrebačka koncertna dvorana Vatroslav Lisinski trijumfalno je najavila novu sezonu plakatnom kampanjom uz slogan “Živio lisinskizam”. Crveno-crni plakati prikazuju mušku i žensku figuru koji u herojskoj gesti, s notom u ruci, pozivaju na juriš. Pored ovog vizualnog rješenja, u marketinške svrhe skovan je i neologizam – lisinskizam, koji je ušao u projekt rječnika neologizama Zavoda za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pod sljedećom definicijom: “lisinskizam, im. m – koji se odnosi na ljubav prema glazbi; prema imenu koncertne dvorane Vatroslav Lisinski”. Ravnatelj Dražen Siriščević je na konferenciji za novinare razložio svoju programsko-institucionalnu politiku sljedećim riječima: “Mi ‘lisinskisti’ […], stvaramo zajedništvo i prevladavamo podjele”, dodavši kako “‘lisinskisti’ nisu ni lijevo ni desno jer su, kao i grad Zagreb, otvoreni za sve ljude dobre volje.”
Vizualni identitet na koji se plakati pozivaju prisvaja jezik umjetnosti koja se jasno svrstavala uz socijalističku revoluciju. Njezin je credo praktičnost i svrhovitost umjetničkih oblika, negiranje umjetničkog nadahnuća i hvatanje koraka s razvojem tehnologije i industrije. Dizajn i arhitektura, kao primijenjene umjetnosti, u toj su konstelaciji zauzeli središnje mjesto. Deklarativna neutralnost aktualne kampanje, u vrijeme u kojem su javne umjetničke institucije, pa tako i koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, pritisnute komercijalizacijom, stoji na dijametralno suprotnim pozicijama od projekta u kojem i umjetnost ima ulogu u izgradnji pravednijeg društva. Itekako svjestan u koji tonalitet dira, Siriščević mu izbija njegov utemeljujući element: lijevo političko opredjeljenje. I, da bi bio posve siguran da nećemo upasti u zamku totalitarnih vrijednosti, zakucao nas je zaključnom parafrazom: “Radost Lisinskizma kruži svijetom!”
Dizajn van konteksta
Ova epizoda događa se južno od željezničke pruge, u predjelu Zagreba koji se urbanizirao modernizacijskim jurišem nakon 2. svjetskog rata, u vrijeme kad je dizajn zbog povezanosti s industrijskom proizvodnjom dopirao u svako kućanstvo – preko kućanskih aparata, amabalaža za proizvode ili omota za knjige. Oni luksuzniji komadi namještaja koji nisu bili dostupni radničkom standardu krasili su javne institucije: škole, biblioteke, bolnice. Povezan s proizvodnjom, dizajn kao primijenjena umjetnost doživio je procvat, kao i umjetnost općenito jer su stvoreni konkretni materijalni uvjeti za njezinu progresivniju poziciju u društvenoj strukturi.
Danas s druge strane pruge možemo pratiti što se događa s dizajnom u okolnostima u kojima su materijalni uvjeti za njegov razvoj doslovno sasječeni. Tome najbolje svjedoči pokušaj festivalizacije dizajna, manifestacija pod nazivom Design District Zagreb koja se od 19. do 22. lipnja odvijala u zoni oko Martićeve ulice u središtu grada. Već sam naziv nagovještava dva odlučujuća smjera njegovih ambicija: kao prvo onu da dizajn veže za mjesto i kao drugu, a čitljivu u odabiru engleskog jezika, onu da se obraća turistima, ali – i ne manje važno – univerzalnoj klasi kreativaca. Da bismo ove dvije ambicije napeli do momenta tenzije valja Design District Zagreb promotriti na podlozi (društveno)prostornih transformacija Zagreba, ali i globalnih urbanih transformacija i posebno uloge kulture (i dizajna) u tim procesima.
To da se ovaj se festival kreativnosti svrstava u projekte kulturom vođene urbane regeneracije otvoreno se ističe na web stranicama: “Ovaj višeslojan multidisciplinarni projekt ukazuje na potencijal četvrti da u savezu s kreativnim i odgovornim poduzetničkim pothvatima afirmira proizvodnju kulture i turizma kao pogonskog goriva razvoja grada te zagovara dizajn i sve ostale stvaralačke djelatnosti kao one koje potiču strukturalne promjene korisne za razvoj kulturne, obrtničke i manufakturne proizvodnje te pomažu tranziciji iz tradicionalne ekonomije prema kreativnoj, održivoj i inovativnoj ekonomiji.” Kulturom vođena urbana regeneracija nametnula se kao odgovor na procese rastakanja gradova upogonjene deindustrijalizacijom. Kratko i jasno: gradovi se nanovo podižu iz pepela, ovaj put uz obavezno klasno čišćenje siromašnijeg stanovništva.
Bauk konfekcijske ponude
U slučaju zone oko Martićeve situacija je naoko ponešto drugačija. (Još) ne možemo govoriti o gentrifikaciji, ali ne možemo ni zaobići kontekst deindustrijalizacije i srednjoklasnu ideologiju. Promotrimo pobliže samu lokaciju: radi se o središnjoj zoni, no za razliku od historijskog centra, koji je posljednjih godina doživio ozbiljne transformacije u smjeru podređivanja turističkom boom-u kroz koji prolazi, kvart oko Martićeve je, kako piše jedan portal, “po mnogima najurbanija zona grada”. I upravo tu smjestio se Design District Zagreb kako bi proizvodnjom lijepih slika te najurbanije zone pokrenuo njezinu urbanu regeneraciju. No, za razliku od brutalnijih procesa regeneracije bivših industrijskih zona i radničkih četvrti diljem “postindustrijskog” svijeta, ovdje imamo posla s mekšom varijantom. Regeneraciju zone oko Martićeve valja svrstati u procese proizvodnje središnjih urbanih zona poduprtih antisocijalnom politikom koja rezultira dominacijom srednje klase i istiskivanjem sve siromašnijeg stanovništva na periferiju.
To je vjerojatno najeksplicitnije prisutno, mada posve neosvješteno, u iskazu koji se provlači kroz većinu javnih istupanja organizatora i stanara kvarta, a u kojem se kao mantra ponavlja priča o “spontanoj” transformaciji koja je rezultirala procvatom. Četvrt nekad poznata po brojnim trgovinama autodijelova i salonima automobila, konačno je povratila svoj urbani identitet, sve zahvaljujući brojnim kreativnim inicijativama. Kreativna direktorica Ira Payer u popratnom Vodiču kroz kvart, koji za 180 kn donosi lijepe slike ljudi i građevina te “pregršt intervjua s renomiranim imenima arhitehture i dizajna, kao i lokalnim akterima kulturne scene koji žive i/ili rade na području Design Districta Zagreb”, kaže: “Dugo je trajao miroljubivi suživot (!) stanovnika s trgovinama autodijelova, no danas ih je zamijenila kreativna zajednica na biciklima.” Na mjestima nekadašnjih automehaničarskih radionica i sitnih trgovina te jednog propalog trgovačkog lanca koji su, prema uvjerenjima organizatora, kvarili “moderni kozmpolitski duh” kojim kvart oduvijek odiše, danas stasaju saloni dizajnerskog namještaja, galerije, antikvarijati, trgovine zdravom hranom, vinoteke, restorani, hosteli… Nije bitno što nude, već da se izdvajaju nekonfekcijskom ponudom.
Taj moderni kozmopolitski duh proizlazi iz autentičnosti lokacije, njezine modernističke arhitekture podignute u razdoblju između dva svjetska rata. To je vrijeme ubrzane industrijalizacije Zagreba, ali i promjene njegove pozicije na karti Europe, od austrougarske provincije do industrijskog i bankarskog središta Kraljevine SHS. Grad se širi na istok i sjever gdje vrhunski arhitekti projektiraju vile i najamne zgrade za činovnike koje naručuju bogati trgovci i industrijalci te na jug (mjesto s kojeg smo krenuli) gdje stasaju “divlji” radnički slamovi: radništvo od otpada gradi nastambe na poljoprivrednim zemljištima. Moderna arhitektura na kojoj se gradi jedinstvenost i neponovljivost zone oko Martićeve počiva na strahovitoj nejednakosti koju tadašnji kapitalistički razvoj grada proizvodi. Dodatnu auru Martićevoj daje i činjenica da su se upravo na toj lokaciji početkom stoljeća održavale velike privredne izložbe: prvi međunarodni Zbor održan je 1909. godine i, uz pauzu za vrijeme Prvog svjetskog rata, sajamske su se priredbe održavale do 1936. kad se iz Martićeve ulice sele u Savsku cestu, kod današnjeg Studentskog centra.
Vapaj za profiliranom klijentelom
Dakako, kontinuitet s kapitalističkim razvojem zacrtanim u međuratnom razdoblju nije pravolinijski, ali indikativno jest da se jedinstvenost mjesta kao zalog kreativnosti veže uz modernističku arhitekturu međuratnog razdoblja (uz dvije iznimke: Vitićev i Iblerov neboder, popularno zvan Drvoder) uz zaobilaženje socijalne i kulturne politike socijalističkog razdoblja, čija se dostignuća valoriziraju samo na estetskoj razini. Pravilo, dakako, potvrđuje iznimka – projekt Privremeni muzej dizajna kustosice Koraljke Vlajo koji u napuštenim izlozima nekadašnjih trgovina predstavlja pregled četiri desetljeća hrvatskog dizajnerskog nasljeđa iz vremena SFRJ (od 1950-ih do 1980-ih). Izbor objekata uz svako desetljeće prati tekst koji (konačno) dizajnerska postignuća smješta u njihov proizvodni i društveno-politički kontekst. Ironija je ipak u tome da predmeti koji su nekad bili dostupni svima (kućanski aparati, ambalaže, plakati i sl.) postaju (para)muzejski artefakt bez upotrebne vrijednosti. Da ne zapadnemo u antikvarnu zamku: nije nam stalo do predmeta kao takvih, ali ne možemo ne primijetiti tadašnji standard i dizajnerske inovacije koje je mogla poduprijeti samo razvijena industrijska proizvodnja.
Kao klasici modernog dizajna ovi objekti nastavili su život u novim proizvodnim odnosima. Za razliku od njihove nekadašnje povezanosti s masovnom industrijskom proizvodnjom, danas su oni proizvod manufukturnog načina proizvodnje, dakle luksuzni proizvodi dostupni samo imućnima. Nekoliko showroom-ova i galerija namještaja, kako se trgovine namještajem danas kreativno zovu, koji su se smjestili u kvartu sudjeluje u Design Districtu, a njihovi vlasnici predstavljeni u intervjuima u Vodiču ne skrivaju svoje usmjerenje: “Radimo s takvom vrstom namještaja da ne računamo na kupce ‘s ceste’. Poznato je da su naši proizvodi skupi i na neki način ekskluzivni, bojim se da je to – to.” Štoviše, mnogi od sugovornika otvoreno žale što Zagreb nema više bogatih ljudi koji bi si mogli dopustiti takav luksuz.
U želji da se distanciraju od projekata urbane regeneracije gradova širom postindustrijskog svijeta, organizatori su odlučili naglasak staviti na lokalnu zajednicu. Njihova vizija regeneracije utemeljena je u jedinstvenosti lokacije i razvija se organski: “U kontekstu postindustrijske preobrazbe zagrebačkog urbanog okoliša, cilj je također pružiti novu vrijednost i smisao toj karakterističnoj četvrti, i to tako da te vrijednosti organski dolaze odozdo, uz inicijativu i sudjelovanje samih građana, povezanih metodama nezavisne kulturne scene i kreativnim poslovanjem malih poduzetnika.” I sam termin regeneracija ima ideološki učinak naturalizacije, u smislu da proces transformacije prirodno izrasta iz same lokacije i njezine posebnosti. I to nije slučajno, on je tu upravo da zakrije pozadinu procesa i činjenicu da se radi o socijalnoj, ili preciznije – antisocijalnoj politici.
U službi atrakcije
Ideja zajedništva kakva se u ovom projektu promovira zapravo je sinergija privatnih interesa, i to u trenutku kad su materijalni temelji društvenog zajedništva uništeni – privatizacijom, komodifikacijom i izvlašćivanjem. Zanimljvo je u tom kontekstu uočiti kako je kreativna zajednica Districta hladno zaobišla tri do četiri javne knjižnice u kvartu.
Kakve će konkretne učinke Design District Zagreb imati, hoće li vrijednost nekretnina porasti uvećana kulturnim kapitalom i hoće li turizam napokon dovesti one željene kozmopolite dubljih džepova koji će kupovati skupe dizajnerske proizvode u ekskluzivnim dućanima, teško je reći. Hoće li se Zagreb bolje pozicionirati na karti svijeta i u industriji turizma koja je ionako hirovita i nepredvidiva, ne znamo. Ono što već sad možemo zaključiti jest da ovakve agende pomažu širenju nejednakosti u gradu, i to kroz retoriku otvorenosti i zajedništva. Zanimljivo je u tom pogledu da se Kampanja Zagreb – otvoreni grad? saveza udruga Operacija:grad uključila u program Design Districta. Savez je oformljen tijekom istoimene manifestacije u tvorničkom kompleksu Badel-Gorica sad već davne 2005. godine, a iz njega je, nakon razočaranja neuspješnom suradnjom s gradskim vlastima, proizašao antigentrifikacijski pokret Pravo na grad. Što će u kontekstu kvartovskog “aktivizma” s funkcijom klasne dekontaminacije otvorenost i zajedništvo zapravo značiti, preostaje vidjeti.
Da ponovimo, konkretne učinke Design Districta još ne možemo znati, kao ni njegovu sudbinu nakon ovogodišnjeg pilot-izdanja. Ali jedno je sigurno: uključivanje dizajna i kulture u proizvodnju imidža (dijela) grada kao turističke atrakcije i artikulacija njegove jedinstvenosti kao kulturne činjenice temeljito mijenja naš odnos prema značenju dizajna i kulture kao javnog interesa.