Nedavni iznenadni diplomatski kontakti još su jednom komentatore podsjetili na to u kolikoj su mjeri međunarodni odnosi, osobito oni među velikim silama, podložni naglim i nepredvidivim promjenama. Tako se predviđa da bi – nakon izglasavanja izlaska Velike Britanije iz Europske unije – u kontinentalnom “savezu” mogla oslabiti “atlanticistička” orijentacija, a Njemačka, koja bi time uz ekonomski i politički zadobila i vojni primat u Uniji, mogla bi svoje “partnere” usmjeriti prema smirivanju napetosti i bližoj suradnji s Rusijom. S obzirom na oštru retoriku i dugotrajne sankcije, takvo se naglo zbližavanje ipak čini malo vjerojatnim, no da nije riječ o nemogućem obratu svjedoči neočekivano zatopljenje između Rusije i Turske.
Dvije su zemlje naime već sedam mjeseci u diplomatskom “hladnom ratu” zbog turskog rušenja ruskog aviona iznad Sirije krajem studenog prošle godine. Iako je turska strana incident odmah pokušala predstaviti kao splet nezgodnih okolnosti za koje je naposljetku Rusija sama kriva, prije je riječ o neminovnoj posljedici nepomirljivih proturječja između interesa dvaju zemalja u Siriji. Za tursku je vladu svaka islamistička opcija prihvatljivija od trenutne vlade u Damasku, čak i vehabijska džihadistička opcija, dok je Rusija s druge strane znatna sredstva uložila u opstanak režima. S obzirom na stupanj angažmana obje zemlje, njihov sukob bio je gotovo neizbježan i to unatoč tome što su nedugo prije toga izmjenjivale geste diplomatske bliskosti i najavljivale zajednički plinski projekt.
Puno potencijalnih prijatelja
Taj je plinski projekt nazvan Turski tok istovremeno bio turski udarac zapadnim partnerima koji su u tom trenutku bili osobito zainteresirani za izolaciju Rusije. No nakon rušenja ruskog aviona, a osobito s tzv. izbjegličkom krizom, Turska je privremeno poboljšala odnose sa zemljama Europske unije, kojima je svoj teritorij ponudila kao konc-logor za sirijske izbjeglice, uz brojne financijske i političke ustupke. U tom je trenutku Turska od EU dobila sve što je tražila, osobito šutnju oko ratnih zločina koje čini protiv vlastitog stanovništva u Sjevernom Kurdistanu. No čini se da su obećanja Unije, a osobito Njemačke, ipak bila vrlo neiskrena, pa je nedugo nakon uspostave mehanizama prisilnog zadržavanja ratnih izbjeglica u Turskoj došlo do novih napetosti između Zapada i Turske.
U toj je situaciji Turska naglo ponudila svoju ispriku Rusiji zbog aviona kojeg je srušila iako se svojevremeno tim potezom otvoreno hvalila. Gesta nije ostala neuzvraćena pa je Gazprom istog dana najavio mogućnost ponovne aktivacije projekta Turskog toka. U Turskoj su kritičari novu “poniznost” prema Rusiji prepoznali kao znak slabosti režima i njegovog priznanja da nije dorastao nositi se s ratom čak ni na vlastitom teritoriju, a kamoli onim u Siriji. No sposobnost Turske da mijenja partnere i sanira diplomatsku štetu koju čini svojim beskrupuloznom i pretjerano ambicioznom politikom (uključujući npr. i nedavnu obnovu savezništva s Izraelom) sugeriraju da je riječ o režimu koji ima instinkt za preživljavanje i – možda još važnije – da su za njegovo preživljavanje sve ostale sile također vrlo zainteresirane.