Danas se u Grčkoj treba održati veliki prosvjed sa jednim jedinim zahtjevom – ostavkom vlade. Prema pisanjima brojnih medija, akciju neslužbeno organizira i podržava najveća opozicijska stranka, konzervativna Nova demokracija, koja je na vlasti bila neposredno uoči pobjede Sirize na izborima početkom prošle godine. “Podizanju temperature” uoči prosvjeda služe sada već redovite optužbe opozicije protiv vlade za “nedemokratsko” i “protuustavno” ponašanje te “autoritarizam”, čime se stvara dojam izvanrednog stanja i hitne potrebe “smjene režima”. Samouvjerenost opozicije proizlazi dobrim dijelom i iz sve izraženije prednosti koju ostvaruje prema većini anketa preferencija birača.
Zanimljivo, dokazi opozicije za rastuću “autoritarnost” vlasti svode se na kršenje marginalnih detalja parlamentarne procedure prilikom donošenja novih “mjera štednje” u dogovoru s vjerovnicima grčkog državnog duga. Dakako, Nova demokracija jako dobro zna da je riječ o mjerama koje su iz razumljivih i sasvim opravdanih razloga izrazito nepopularne među stanovništvom. Jedna od njih se naime odnosi na uvođenje “jedinstvene minimalne plaće”, čija se “jedinstvenost” sastoji od ukidanje obaveze poslodavca da zbog duljeg radnog staža povećava plaću radnika. Drugim riječima, radi se o nekoj vrsti utvrđivanja zakonskog minimalca kao standardne cjeloživotne plaće radnika.
Slabi temelji politizacije
To bi trajno snižavanje plaća trebalo biti izglasano u paketu s drugim mjerama “fleksibilizacije” radnog zakonodavstva, poput de facto ukidanja kolektivnog pregovaranja, zatim uvođenja radnih mjesta “na nula sati”, koja predviđaju obavezu radnika da se pojave na poslu na zahtjev poslodavca, ali bez obaveze poslodavca da osigura redoviti posao za radnika, te famozne “miniposlove” koji poslodavca oslobađaju poreza, ali radniku ne jamče prihod dovoljan za preživljavanje. Riječ je o mjerama koje su usvojene i u mnogim zemaljama zapadne Europe kako bi se (fiktivno) smanjila nezaposlenost “teško zapošljivih” skupina, poput mladih bez iskustva, žena ili starijih građana.
No, kako upozoravaju grčki sindikati, postoji jedna značajna razlika između “podzaposlenosti” na Zapadu i one koja se u Grčkoj novim mjerama želi poticati kao novi standard – naime zemlje poput Britanije i Njemačke, koje su ovdje služile kao uzor, još uvijek imaju relativno solidnu mrežu socijalne sigurnosti koja omogućava preživljavanje, ako već ne spašava od siromaštva. Primjerice, njemačka naknada za nezaposlenost tek je nešto manja od predviđene grčke minimalne (i standardne) plaće za puno radno vrijeme. Ne treba sumnjati, opozicija je itekako svjesna ovih detalja i implicitno podupire sve mjere koje teže rušenju cijene rada u Grčkoj.
Istodobno, ne propušta priliku da profitira od nezadovoljstva vladom, prešućujući konkretne mjere i inzistirajući samo na proceduralnim “problemima” vezanim uz njihovo donošenje. Činjenica da uz takvu strategiju uspijeva povećati svoju popularnost nam sugerira da nagla politizacija, odnosno svijest o važnosti alternative postojećem ekonomskom i socijalnom modelu, unatoč “nadi” koju je svojevremeno donijela (i odnijela) Siriza, nema tako snažne temelje.