Novi zakon o koncesijama, koji je u Bugarskoj stupio na snagu početkom mjeseca, formalno je opravdan potrebom usklađivanja s europskom “Direktivom o koncesijama” (2014/23/EU). No, sudeći po izjavama predlagača, malo je razloga sumnjati da je zamjena “zastarjelog” zakona motivirana prije svega željom za olakšavanjem (“fleksibilizacijom”) koncesioniranja. Najveća promjena odnosi se na legalizaciju koncesija nad javnom infrastrukturom, što ranijim zakonom nije bilo dozvoljeno, te ukidanje ograničenja na trajanje koncesija, dok se ranijim zakonom predviđalo maksimalno trajanje od 35 godina uz eventualno jedno produženje od trećine vremenskog perioda originalne koncesije.
Također, umjesto ranijeg obaveznog javnog natječaja, odnosno otvorenog tendera, sada se način dodjele koncesije “obogaćuje” postupcima kao što je “natječajni dijalog”, odnosno zatvorena pogodba između vlade i koncesionara. Sve ove promjene nisu usmjerene samo općenitom olakšavanju koncesioniranja već imaju na umu vrlo konkretne “projekte”: prije svega koncesiju nad sofijskim aerodromom kao i sustavom grijanja u tom gradu. Prema pisanju bugarskog tiska, više je “važnih svjetskih tvrtki” pokazalo veliki interes za najveći bugarski aerodrom, što ne čudi s obzirom da je riječ o najprometnijem aerodromu na Balkanu, iza onih u Bukureštu i Beogradu.
Začarani krug
Osim četiri milijuna putnika i 45 tisuća letova, potencijalne koncesionare svako privlači i više puta javno ponovljen stav bugarske vlade kako je jedina svrha koncesija odmah prikupiti 300 milijuna eura, dok su ostali uvjeti manje važni. Taj je iznos naime nužan kako bi se sanirali gubici Bugarskih državnih željeznica pa je u tu svrhu vlada spremna prepustiti aerodrom čak i pod dugoročno vrlo nepovoljnim uvjetima. Dugovi bugarski željeznica su dakako nastali nakon što je vlada rascijepala tu državnu tvrtku u nadi da će privatizirati profitabilne djelatnosti dok bi država pokrivala gubitke manje profitabilnih djelatnosti, poput infrastrukture. Privatizacija nije uspjela, ali su dugovi ostali.
Činjenica da se aerodrom daje u koncesiju samo zbog privremenog krpanja rupa izazvala je dakako brojne prigovore u Bugarskoj. Jer, prema ranijoj odluci vlade, sve koncesije trebale bi služiti punjenju “srebrnog fonda”, koji bi trebao sanirati mirovinski sustav. Iako je fond još uvijek uglavnom prazan, njegovo je osnivanje bilo nužno zbog obaveze države da se suoči s velikim gubicima i skorim krahom mirovinskog sustava. Ti su gubici naravno nastali kada su mirovinskom reformom privatnim fondovima prepuštena sredstva uplaćena mirovinskom osiguranju, što država sada misli privremeno sanirati daljnjim privatizacijama i koncesioniranjima. U ovom začaranom krugu sanacija i privatizacija jedino pitanje ostaje što će uopće još ostati da se privatizira kada će se trebati sanirati državni gubici nastali koncesioniranjem aerodroma?