Nakon velikih iskušenja ekonomske i političke krize, transformacija odnosa snaga u slovenskoj parlamentarnoj politici “zapela” je negdje na pola puta. Gotovo pa polovica anketiranih birača je i dalje neodlučna, a većina njih spada u one koji su se razočarali u pobjednika prošlih izbora, Miru Cerara. Kao i u većini drugih europskih zemalja, glavnina kalkulacija odvija se na desnici: od borbe za monopol nad ksenofobnom i ultrakonzervativnom retorikom do njenog doziranja u svrhu približavanja centru.
Unatoč tome što vladi Mire Cerara od samog njenog nastanka prognoziraju skori pad, čini se malo vjerojatno da će se to uistinu i dogoditi. Kratak pregled parlamentarnih političkih aktera nam, naime, vrlo brzo otkriva da za takav rasplet nitko nema interesa. Zato s popriličnom sigurnošću možemo reći kako će idući parlamentarni izbori biti redovni te da će se održati ujesen 2018. godine. Do tada se pred svim parlamentarnim strankama nalazi sličan izazov – povećati svoju glasačku potporu – utoliko više što rezultati posljednjih istraživanja javnog mišljenja pokazuju kako je više od 43% anketiranih neopredijeljeno. U nastavku ćemo, stoga, razmotriti što po tom pitanju čine pojedine stranke.
Najdramatičniji pad potpore nesumnjivo je doživjela vladajuća SMC (isprva Stranka Mire Cerara, kasnije preimenovana u Stranku modernog centra). Cerar je svojedobno izveo nevjerojatan podvig, za minimalni politički program dobio je maksimalnu potporu birača. SMC je – uz potpuno neodređen izborni program i izdašno pozivanje na etiku i moral – osvojila 36 od mogućih 90 mandata u slovenskom parlamentu. Cerar je bio barem toliko, ako ne i više, privlačan zbog toga što – nije bio. U javnosti se prometnuo kako svojevrstan čisti etički rez, ugledan pravni stručnjak, ideološki neopterećen, itd. Činjenica je da su ga neki još za trajanja sveslovenskih narodnih ustanaka, u zimi 2012./2013., javno pozivali da postane novi premijer.
Kolaps “moralne” alternative
Nakon što je to i postao, dobrih godinu dana poslije, obećanje o etičkom preporodu se brzo rasplinulo i pokazalo onakvim kakvo je uistinu i bilo – neobvezujuća i isprazna, ali zato ništa manje privlačna retorika. Upravo je Cerarovu vladu potreslo više “etičkih skandala”, počevši od basnoslovnih autorskih ugovora kojima su dodatnu zaradu ostvarivali pojedini profesori, među njima i članovi njegove vlade. Rekorderka među njima, sada već bivša ministrica visokog obrazovanja, koja je javno propovijedala nužnost štednje i rezova u proračunima za obrazovanje, na taj je način zaradila dodatnih otprilike 700.000 eura.
Slična je bila i afera s dodacima za stalnu pripravnost, koja je u javnosti odjeknula pred nekoliko mjeseci. Radi se o dodacima u sustavu javnih službi, namijenjenih policajcima, vatrogascima, dakle onim zaposlenicima koji su zaista u stalnoj pripravnosti i moraju u svakom trenutku biti spremni odazvati se na službenu dužnost – čak i u svom slobodnom vremenu. Više fakulteta, a ponajviše Ekonomski fakultet u razdoblju u kojem je dekansku funkciju vršio aktualni ministar financija, Dušan Mramor, navedene je dodatke tumačilo na svoj način, te su njima nagrađivali svoje čelne ljude. Obrazloženja, koja su neki kasnije pružali javnosti, bila su potpuno bizarna. Naprimjer, kako su stvarno bili u “stalnoj pripravnosti” budući su ažurno odgovarali na elektronsku poštu studenata, iako su oni u tom trenutku studirali u nekoj drugoj vremenskoj zoni. O etici i moralu zato Cerar danas govori bitno rjeđe, odnosno ne govori uopće, a potpora javnosti mu je s gotovo 40% pala na 10%. Lavovski udio neopredijeljenih i razočaranih birača stoga dolazi baš iz redova glasača SMC-a.
I u sferi realne politike, kako unutarnje, tako i vanjske, kompletna Cerarova politika izrazito je tehnokratska i birokratska. Sadržajno gledano, mogli bi je nazvati njemačkom avangardnom politikom, u smislu da su Cerar i Mramor zapravo agresivni psi Angele Merkel. Posebno je to očito bilo prilikom beskompromisnog obračuna sa Sirizom, pri kojem su baš oni zauzeli najtvrđu “dogmatsku liniju” i otvoreno prijetili Grčkoj na sastancima eurogrupe. Merkel su se čak i otrgnuli s lanca, kada su pritiscima isposlovali zatvaranje grčko-makedonske granice, a time praktično i balkanske izbjegličke rute, a da niti ne spominjemo žilet-žicu koju je Cerarova vlada postavila na slovensko-hrvatskoj granici. Valja istaknuti kako se s takvim potezom nikako ne bi provukla najveća opozicijska stranka – Slovenska demokratska stranka (SDS) na čelu s Janezom Janšom. Baš kao što Slavoj Žižek ističe kako je samo konzervativni Richard Nixon mogao uspostaviti odnose s Mao Ce Tungom, tako je i samo Cerar mogao postaviti žilet-žicu.
Kalkulacije s retorikom
No to ne znači kako SDS nije politički kapitalizirala izbjegličku krizu. Pisali smo već o “traktorskoj demokraciji” i sve ekstremnije desnim stavovima koji svoje utočište pronalaze u toj stranci, iako su oduvijek bili barem latentno prisutni. Historijski revizionizam, rehabilitacija domobranstva (slično kao i ustaštva u Hrvatskoj te četništva u Srbiji) odvijaju se usporedno s porastom netrpeljivosti prema izbjeglicama i migrantima. SDS pritom prepredeno igra na realne egzistencijalne probleme ljudi (siromaštvo, nezaposlenost, besperspektivnost) te odgovornost i krivicu za njih svaljuje na priručne žrtvene jarce – izbjeglice.
Općenito politika Janeza Janše i dalje svira svoj provjereni vječni repertoar neprestane viktimizacije začinjene revanšizmom. Unatoč tome što trenutno SDS najbolje stoji, te bi u slučaju da se izbori održe sutra bili pobjednici, ta se stranka, kao i uvijek, nalazi u zoni svoje kvake 22. Ciljamo na to da SDS sa sigurnošću može računati na 15-20 postotnu glasačku potporu, koja se na izborima 2004. i 2008. godine približila čak brojci od 30%, no to su već glasovi uvijek iznova (ne)opredijeljenog centra, koji lelujaju s lijeva na desno, pa nazad. Kako bi SDS dobila udio tih glasača centra, svoj diskurs i politiku mora primiriti i učiniti prihvatljivima širem krugu ljudi. Takvim blažim stavom, pak, riskira izgubiti dio svojih “ortodoksnih” glasača.
Janšina “peta kolona”
Bez obzira na to, sudeći prema događajima u protekle dvije godine (prije svega Janšinoj zatvorskoj kazni), SDS je svjesno radila na radikalizaciji svojeg biračkog tijela, te očito odabrala drugačiju strategiju. Ona se očigledno temelji prvenstveno na konfiguraciji ostalih stranaka. Već neko vrijeme se u javnosti najavljuje skoro osnivanje stranke pod vodstvom Aleša Primca, glavnog organizatora prosvjeda potpore Janši za vrijeme njegovog izdržavanja zatvorske kazne, a kasnije vođe protivnika zakonskog izjednačavanja istospolnih i raznospolnih parova. U decembru prošle godine referendum je napokon i raspisan, a Primc je tokom kampanje dodatno ojačao svoju vidljivost i imidž u javnosti. Politički gledano, za očekivati je kako će ta nova stranka biti ekstremno konzervativna – u pitanje će dovoditi i pravo na abortus, protiviti se umjetnoj oplodnji žena bez partnera, itd.
S obzirom na očiglednu potporu iz tabora SDS-a, vrlo je vjerojatno kako će Primčeva stranka biti svojevrsna peta kolona Janšinog SDS-a. Pritom će, više nego u SDS-ovo, najvjerojatnije posezati prvenstveno u biračko tijelo demokršćanske Nove Slovenije (NSi). U njoj Janša očigledno ne vidi dovoljno pouzdanog, tj. poslušnog saveznika. Nakon izrazitog zaokreta NSi prema neoliberalizmu, kršćanski konzervatizam više nije toliko vidljiva, odnosno istaknuta odrednica te stranke. Dolazi, dakle, do otvaranja određene političke niše koju će Aleš Primc sigurno pokušati zauzeti svojom strankom. Naravno, ostaje tek vidjeti koliko će takva politička agenda biti uspješna, ali referendumska pobjeda je njegovim pristašama zasigurno dala krila.
Dinamika lijevo od centra
S druge strane, čini se kako se Ljudmili Novak, predsjednici NSi, u zadnje vrijeme isplatilo određeno distanciranje od Janše. Stranka sada bilježi znatno veću potporu nego na prošlim izborima, kada je gotovo ostala ispod izbornog praga. Točno to se i dogodilo Slovenskoj narodnoj stranci (Slovenska ljudska stranka), koja se tada također radikalizirala. U svojim izjavama za javnost otvoreno se obračunavaju s izbjeglicama i pozivaju vladajuću koaliciju da ih smjeste u svojim kućama i dvorištima. No, kao što smo već mogli vidjeti, ta je niša političkog prostora već zauzeta. Ksenofobiju, rasizam i gnjev nudi već dovoljan broj parlamentarnih stranaka. Iako je stranci umirovljenika (DeSUS) potpora od izbora poprilično opala, njezin se predsjednik, Karl Erjavec, gotovo sigurno može nadati ponovnom ulasku u parlament, a vjerojatno i sudjelovanju u novoj vladi, kakva god ona bila.
Ujedinjena ljevica (Združena levica), čija budućnost doduše uvelike ovisi o (ne)uspješnom rješavanju unutarnjih nesuglasica, baš kao i Socijalni demokrati, od vremena izbora poprilično su napredovali. I jedni i drugi, barem na osnovi trendova koje bilježe od izbora do sada, mogu računati na udvostručenje broja zastupničkih mandata. Prostor socijaldemokracije i demokratskog socijalizma se, stoga, čini poprilično čvrsto zauzet. Novosti se zato mogu dogoditi na polju liberalne demokracije, kojeg je dosada zauzimala SMC, ali joj je utjecaj znatno oslabio. Stoga je, kao i toliko puta do sada u proteklim godinama, sasvim opravdano očekivati kako će uoči sljedećih izbora nastati i nova lijevoliberalna stranka. Tako da se i na lijevoj i na desnoj strani političkog spektra vrlo vjerojatno može očekivati osnivanje po jedne nove stranke, koje bi mogle još znantno izmijeniti slovensku političku kartu.
S jedne strane će, dakle, u slovenski politički prostor ući iznimno konzervativna kršćanska stranka, koja će se zalagati za tradicionalnu obitelj, jačanje patrijarhata, ukidanje, odnosno ograničavanje prava na abortus, itd. Kakva bi mogla biti nova stranka lijevog centra, nešto je veća zagonetka, no sa popriličnom sigurnošću bismo je ipak mogli najaviti riječima – i nakon Cerara, Cerar.
Sa slovenskog preveo Goran Matić