Više događaja i trendova, medijski predvođeni kontroverznom “suradnjom” Katoličko-bogoslovnog i Filozofskog fakultueta, vratili su u posljednje vrijeme visoko obrazovanje ponovno u pažnju hrvatske javnosti, ali i politike. Pritom valja podsjetiti da recentni oblici otpora shizofrenim i stihijskim, ali kontinuirano štetnim politikama u tom sektoru, ne bi smjeli zanemariti inicijalni zahtjev: potpuno javno financiranje visokog obrazovanja.
U nedjeljnom revijalnom izdanju Jutarnjeg lista, jer tako to obično jest u nedjeljnim revijalnim izdanjima gdje se vatikanske kanonizacije spajaju sa svemirskim programima, a pink feminizam s teorijama urote, imali smo priliku saznati da jedan lokalni ugostitelj i pustolov “sa 30-metarskim brodom planira oploviti pa valjda pola planeta, ukupno 14.000 nautičkih milja, odnosno 26.000 kilometara, i to od Vancouvera, preko Aljaske do Rusije i Europe, pa na kraju ponovno do Hrvatske. Prvim dijelom te rute dosad je u povijesti plovilo samo 200 ljudi, a cjelokupnom još uvijek nitko”.1 Za taj pothvat potrebno mu je “oko milijun eura, 30-metarska brodica i društvo devetorice na palubi”, što se u početku činilo gotovo nerješivim problemom, ali, gle vraga, ako se plovidba upakira kao znanstveno istraživanje i putopisna dokumentarna serija, možda bi ipak snovi zanesenjaka, uz pomoć zainteresiranih sponzora, mogli postati stvarnost.
Stoga je naš lokalni pustolov prvi korak u realizaciji svoga pothvata poduzeo zahvaljujući rektoru Sveučilišta u Zagrebu potpisavši, naime, u ime udruge Kulturni susreti kojoj je na čelu, ugovor o suradnji. Sveučilište se pojavljuje kao financijer odnosno, pretpostavljamo, jedan od financijera, u Jutarnjem stoji, “sponzor”, a za uzvrat stječe pravo na ukrcaj troje doktoranda koji bi putovanje iskoristili za znanstveno istraživanje, štoviše: “Hrvatski znanstvenici tako bi dobili priliku da izučavaju etnologiju, zaštitu okoliša, klimu, floru i faunu, a postoji opcija da im se pridruže još dva strana stručnjaka s drugih sveučilišta pa bi projekt imao međunarodni karakter.”
Zaobilaznice javnog interesa
Istodobno je to isto Sveučilište u Zagrebu ukinulo novčani iznos studentima dobitnicima Rektorove nagrade jer je, stoji u argumentaciji sveučilišnih vlasti, ta svota od 1.500 kuna navodno “smiješno malena”, osobito ako je nagrada zaslužena za skupni rad, pa se mora, je li, dijeliti na karikaturalnih par stotina kuna po nagrađenoj glavi. Stotinjak dobitnika godišnje puta 1.500 kuna, dakle, negdje oko stotinu pedeset tisuća kuna uštede, racionalizacije i obrane digniteta onih kojima bi od rektorskog kikirikija ionako preostale samo mrvice. Teško je pretpostaviti u kakvu je odnosu budžet Rektorove nagrade sa sponzorskim ulogom Zagrebačkog sveučilišta da troje hrvatskih doktoranada, zahvaljujući pustolovnom duhu lokalnog ugostitelja, dobije priliku istraživati “etnologiju, zaštitu okoliša, klimu, floru i faunu” na ruti kojom je dosad prošlo samo dvjestotinjak ljudi. To, naravno, nije neka tema za nedjeljna revijalna izdanja, jer nedjeljna izdanja preferiraju bizarnosti, ostavinske rasprave i ministarski kreacionistički argument.
Ovaj revijalni dramolet tek je ilustracija shizofrenosti u kojoj se nalazi kako sveučilišna tako i politika resornog ministarstva, slijepe ulice u koju je dospio sistem koji se raspada u svojoj javnoj ulozi jer nema minimum potrebne institucionalne samorefleksije o smjeru u kojem želi ići, unatoč svim općim strategijama i pojedinačnim misijama. Točnije: sistem ne pomišlja da je dio javne politike znanosti i visokog obrazovanja, da je javno dobro i da već ta činjenica određuje njegov smjer, što je posve vidljivo iz dezorijentiranih reakcija dežurnih čimbenika u javnim odjecima slučaja vezanog uz “suradnju” Katoličkoga bogoslovnog i Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Naime, ako se “suradnjom” naziva brutalni prodor interesa Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, dakle isključivo jednosmjerna korist u “partnerstvu” pravno nekompatibilinih institucija, pri čemu bi Filozofski fakultet trebao odraditi ugovor izravno u korist štete vlastitih studenata, onda smo prilično daleko od javnog interesa. Recentna zbivanja na Zagrebačkom sveučilištu potaknuta dvostrukim političkim pritiskom, kako KBF-a tako i nove nacionalne kulturne paradigme ministra Zlatka Hasanbegovića, pokazuju stanovit stupanj mobilizacije koja svjedoči da je višegodišnjem muku studenata izgleda napokon došao kraj.
Reartikulacija učinaka blokade
Studenti i nastavnici Akademije dramske umjetnosti organiziraju tjedne tribine pod nazivom “Politički leksikon – Širenje područja borbe”, Klub studenata Fakulteta političkih znanosti odgovara situaciji tribinom “Sekularnost i obrazovanje u Hrvatskoj”, a brojna studentska udruženja iskazuju solidarnost revitaliziranom Plenumu odnosno Studentskom zboru Filozofskog fakulteta koji je, jednako kao i Vijeće FF-a, zasad otklonio strukturne pritiske “vraga u institucijama“. Krilatica “Jedan svijet – jedna borba” iznova je živa u javnom prostoru, a nije tek podsjećanje na događaj koji je snagom svoga zahtjeva uvelike prelomio političku perspektivu hrvatske tranzicije. Radi se, naravno, blokadi 2009., o besplatnom obrazovanju, preciznije: o potpuno javno financiranom visokom školstvu.
Ne tako davno, upravo kao posljedica političkog učinka blokade, domaći su se političari natjecali u odgovoru kako zamišljaju besplatno visokoškolsko obrazovanje odnosno potpuno javno financirano visoko školstvo. Okvir rasprave se u međuvremenu promijenio, ideja je gotovo netragom nestala iz javnog prostora i političkog diskursa, a legislativno žongliranje kojim je SDP-ova vlast u znanosti i visokom obrazovanju odradila posao usred kojeg je pod pritiskom javnosti bila prekinuta HDZ-ova garnitura u MZOS-u, još je samo jedan dokaz u nizu praznine lokalnih sljedbenika Tonyja Blaira. Preostalo je tek priznati poraz i razmisliti o njegovim razlozima, osobito kad je riječ o nastavničkom dijelu akademske zajednice, što uvelike uključuje i razmatranje klasnih pozicija.
U međuvremenu, sveučilišta su razradila sustav školarina, razvila modele financijske penalizacije i naplatu ECTS-bodova po područjima, suptilnu parafrazu meritokratskog modela, jer kao novaca za besplatno nema, a niti je baš u redu da tako bude. Jednako su se tako sveučilišta nastavila umnožavati, pa je u međuvremenu i jedna visokoobrazovna inicijativa ishodišno utemeljena na privatnom interesu i navodno javnom partnerstvu završila isključivo na javnom novcu,2 a smjena vlasti i novi resorni proračun razotkrili su prije nekoliko mjeseci još barem dva bisera političke nesposobnosti kako starog tako i novog društva u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Naime, stari, posve pogubljeni, nisu potrošili predviđeno, a novi se, sasvim izgubljeni, nisu oduprli politici štednje. Prijedlozi MOST-a, posve u skladu s temeljnim usmjerenjem grupacije uopće ne dotiču problem besplatnog javnog visokoškolskog obrazovanja, ali zato dirigirani istraživački učinci nalaze hegemonijski nagnojeno plodno tlo.
Besplatno obrazovanje kao preduvjet
Na različite je načine, dakle, uspostavljena “normalizacija” plaćanja visokog školstva i gotovo da nema društvenog ili akademskog aktera koji na takvu normalizaciju u bezgraničnoj igri pristajanja i prinude nije odgovorio potvrdno, glasnije ili tiše izgovarajući sudbonosno “da”. Kad se hegemonijski rad prometne u “zdravorazumski” ishod, jer drukčije jednostavno ne može biti, najteže je skinuti koprenu s očiju. Slični se društveni procesi trenutno odvijaju u području javnog zdravstva, a izgleda da ni socijalna niti mirovinska politika ne izgleda ništa drukčije. Plaćati obrazovanje dvaput jednako je kao pristati na različite zdravstvene nadstandarde. Svaki manjak u sustavu, a politika rezova i štednje ne donosi ništa drugo doli manjak, što se vidi iz ovogodišnjeg proračuna MZOS-a, nadoknadit će se iz džepa zainteresiranih građana odnosno studenata.
S druge pak strane, besplatno visoko obrazovanje jedini je jamac kakve takve socijalne ravnopravnosti jer donekle amortizira klasno-obiteljsku startnu poziciju studenata. Socioekonomske tendencije ionako svjedoče o klasnoj reprodukciji unutar obrazovnog sistema. Osim toga, pred zahtjevom za besplatnim školstvom, vrijedi ponoviti, svaki politički, društveni ili akademski akter pokazuje svoje pravo lice – trgovac trgovačko, karijerist karijerno, a privatno-akademski poduzetnici u javnom visokom školstvu otkrivaju svoje naopake namjere. Novac, kao što smo mogli vidjeti, ostaje i curi, dakle ne ulazi u argumentaciju kao presudna činjenica. Gdje nema smjera i jasne putanje, najčešće se poteže financijski argument. U kapitalizmu poluperiferije taj se argument izvlači uvijek.
Stoga bi svaka revizija hrvatskoga visokoškolskog sistema, a izgleda da je prijeko potrebna, morala započeti i završiti idejom besplatnog visokog obrazovanja. Postojeća mobilizacija studenata iznimna je prilika da se važna pitanja politike obrazovanja vrate u javnu sferu. Tako bi napokon mogla profitirati čitava zajednica, a ne samo sociolozi koji će zahtjev za besplatnim obrazovanjem s lakoćom pretvoriti u i izmjeriti kao još jedan atavistički sloj “egalitarnog sindroma”.
- “Preplovit ću 26 tisuća kilometara rutom koju još nitko nije prošao”, Jutarnji list, 17. travnja 2016., str. 44-45. [↩]
- Usp. o tome i nešto raniji prilog. [↩]