Europska komisija sada već klasičnim metodama agendi i direktiva osigurava povoljne terene za što bezbolniju akumulaciju kapitala. Retoričke okosnice tih metoda uvijek su bili presudni odabiri između slobode i ne-slobode, transparentnosti i mraka. U slučaju regulacije telekomunikacijskog tržišta i interneta uzvišeni koncept autorstva dodatno zamućuje profitne kalkulacije. Kako se u tom procesu ideološki koristi autore i kakvi se pritom antagonizmi stvaraju? Kako se lokalne institucije za zaštitu autorskih prava prilagođavaju direktivama? I što na sve to kaže Gibonni?
Kako autorsko pravo, shvaćeno najprije kao sustav pravila i načela koja reguliraju prava koje zakon dodjeljuje autoru djela, funkcionira u digitalnom okruženju i kondiciji takozvane neutralnosti mreže (net neutrality)?
Sve bolje, hvala na pitanju. Gledajući terestrijalni legislativni teren Europske Unije i istovremeno, ovo prilikom, žmireći na “bauk amerikanizacije” u tom zanimljivom polju, fokus je najprije na strategiji ostvarenja takozvanog Povezanog kontinenta (Connected Continent), odnosno legislativnog paketa jedinstvenog europskog tržišta elektroničkih komunikacija (European single market for electronic communications). Početkom travnja ove godine u Europskom parlamentu izglasano je “ukidanje naknada za usluge u roamingu”, odluka bi trebala stupiti na snagu “do Božića 2015. godine”. Ta blagodat je u radosti trenutka toliko ujedinila sve građanke i građanine EU bez obzira na njihove tarifne disbalanse, da je rijetko tko pažnju obratio na napon teme većih razmjera koju je “besplatni roaming” pokrenuo – naime na stvarne izazove “neutralnosti mreže”.
Članovi Europske komisije zaduženi za Digitalnu agendu oštro su progovorili, čak su se strasno stilski založili u obranu otvorenog interneta i “prave”, a ne plagalne neutralnosti mreže.
“Internet je danas posljednja linija obrane slobode (…) Volim otvoreni internet jer ukida monopol. Nema više monopola na informacije. Nema više monopola na izražavanje. Sada svatko može dijeliti, sudjelovati, informirati, istraživati”, rekla je u jednom dahu briselskog govora 31. ožujka potpredsjednica Europske komisije zadužene za Digitalnu agendu Neelie Kroes. Prosječnog korisnika/cu interneta koji ga je dosad koristio/la jedino u smislu slobodâ informacija, ovaj je govor možda zbunio, kao da se gospođa potpredsjednica EK zaplela u logičkim greškama. Očekivano, govor visoke službenice osim političko dekorativne uloge, ima jasnu adresu. Namijenjen je prije svega predstavnicima “traffic managementa” (menadžmenta internetskog prometa), mladog marketinško tehnološkog zanimanja iz špice svjetske kreativne kaste koja se posljednje desetljeće sve agilnije bavi “preusmjeravanjem” online sadržaja i “optimizacijom online kampanja”, kraće kazano – puzajućim ograničavanjem slobode korisnika na internetu.
Medijska politika EU
Dakle, neoliberalna agenda medijskih politika EU u tehnološkoj suvremenosti funkcionira na simboličkoj razini tropa i figura “jedinstvenog tržišta”, “sprečavanja monopola” i “slobodnog protoka ideja”, diskurzivnoj razini “sukoba” s multi(tele)kompanijama (meta-sukob ili metaforičko “ozbiljno upozorenje”), ali i legislativnoj upornosti u dokazu intaktnosti autorskog prava – isključivo radi njegove naplate.
U tom smislu sinkronicitet usvajanja još jedne direktive EU nije posljedica mušičavog birokratskog kalendara nego sugerira svečani trenutak spoznaje velikih promjena. Europski parlament i Vijeće Europe u ožujku ove godine bez problema su usvojili Direktivu EU o kolektivnom ostvarivanju autorskih prava kao prvu tog tipa, pri čemu je za (manje napredne) države članice postavljen rok od dvije godine za “implementaciju u lokalno zakonodavstvo”. Potrebu za ovakvom direktivom u smjeru osjetljive prirode trgovinskih ugovora i/ili pitanja intelektualnog vlasništva EU-a s SAD-om ovom prilikom nećemo promatrati, zanimljivije su nam posljedice kišobranske legislative na život običnih korisnika (termin “građanin” odavno je ispao iz legislativnog vokabulara) i običnih autora u Hrvatskoj kao dijelu EU-e, ali i pripadnoj regiji.
Direktiva o kolektivnom ostvarivanju autorskih prava očito želi unijeti specifičnog reda u polje autorskih društava koje je posljednjih dvadeset godina u Europi naglo procvjetalo. Najprije se, naravno, želi urediti “transparentnost i dobro upravljanje” autorskim društvima, a zatim se predstavlja osnovna zadaća – “regulacija pitanja prekograničnog ostvarivanja autorskih prava u online okruženju”. Naslonjena na “uvjerenje” o neutralnosti internetske mreže – koje navodno ne kolidira s ekonomskom dogmom o jedinstvenosti EU tržišta – Direktiva EU o kolektivnim autorskim pravima od sada onemogućava lokalna autorska društva da na terenu vlastite države licenciraju strane autore i budu “posrednici” prema velikim pablišerima.
Novost je u Hrvatskoj, primjerice, značajna, jer donosi mogućnost da inozemna društva (PRS, GEMA i sl.) i inozemni pablišeri (Universal, Sony i sl.) direktno licenciraju svoja prava digitalnim glazbenim servisima koji posluju u RH što do sada nije bilo potrebno, jer je, primjerice, društvo za zaštitu autorskog prava HDS ZAMP odlično radilo taj posao. Od sada vrijedi i inverzna mogućnost, naime da HDS ZAMP licencira hrvatske autore digitalnim servisima u EU i šire, ali to sigurno nije isti financijski doživljaj.
Velikim pablišerima i pripadnim društvima za zaštitu autorskih prava prirodno je misliti u smjeru okrupnjavanja i unifikacije tržišta, zbog čega će mala i nesolidna (neuredno poslovanje, neusklađenost s Direktivom EU) društva autora otpadati kao suhi prištići na kozmetički tretiranom licu. Baš neugodna je ta slika, ali koga se ona tiče, osim autora? Utječe li vrlo izgledno okrupnjavanje inozemnih pablišera na EU tržištu (i širem od toga), na korisnike interneta?
Kraj neutralnosti mreže
Ako je to pitanje, uzvratimo istim retoričkim smjerom: je li, uz činjenicu ukidanja naknade roaminga u EU, realno očekivati strategiju jedinstvenog telekomunikacijskog tržišta, odnosno monopol na internetu – strateško okrupnjavanje telekompanija? Je li također logično, u žaru birokratske “borbe za slobodni internet”, očekivati aktivan odgovor traffic managementa i svake nove gremlinovske vrste provajderskih “usluga za sitan novac” (ISP, internet service providers) u smislu onemogućavanja besplatnog ili (radikalnog) usporavanja pristupa korisnicima?
Internetski provajderi uglavnom (još uvijek) nisu vlasnici većine sadržaja na internetu, pa ne mogu regulirati status intelektualnog vlasništva tog sadržaja. Mogu samo kerberovski pratiti internetski promet i maltretirati korisnike njegovom dinamikom. Ali ako se ostvari tržišna logika okrupnjavanja, monopolne telekompanije koje po defaultu tijesno surađuju s monopolnim pablišerima i autorskim društvima za kolektivnu zaštitu autorskih prava, naći će lahkog načina da se poslovno dogovore oko simbolične, uzmimo paušalne, naknade korisniku kojom bi se regulirala naknada za pristup internetu, naknada za “usmjeravanje i oblikovanje” sadržaja i naknada za autorska prava – jednom jednostavnom oligopolnom transakcijom. I bit će to brzi kraj flat (neograničenog pristupa) interneta – barem onakvog kakvog smo dosad poznavali.
Neosporno logički izgleda da čvrste premise novih medijskih i pravnoautorskih direktiva EU vode jedinoj, politički navodno zazornoj konkluziji: smrti neutralne mreže. Ali ono luđe, i analitički svakako zabavnije, događa se na mjestima neophodnih katalizatora i emulgatora tog procesa. Samoskrivljenom revnošću u borbi protiv piraterije na internetu kao borbe za zaštitu vlastitih prava na plaćeni rad (a ne, nažalost, donkihotovske kozerije u marketinške svrhe), autori su odlično poslužili kao budalasti glavni glumci u igri većih planova. U borbama za naknade autorskih prava u najvećoj mjeri sudjeluju glazbenici i filmski radnici, protagonisti audiovizualne industrije zbog očekivanog i uvriježenog stava da su “najviše oštećeni piraterijom online”.
Pod egidom “senzibilizacije društva na autorstvo kao prava na rad” europska autorska društva i cehovi održavaju konferencije, proizvode kampanje i festivale u sve gušćem ritmu, zbijaju redove u pokušajima komunikacije s velikim internetskim provajderima koji, zamislite, nikako ne pristaju na oblik paušalne naknade za korištenje autorskih prava online pri kojemu se ne bi ograničio pristup korisnicima. Autori uvijek imaju pravo, ali ako ih ne možeš slobodno dokučiti internetom: mrtvi su. Pogotovo “mali” autori iz “malih” zemalja.
Lokalna prilagođavanja
U domaćem, “malom” okruženju brige za zaštitu autorskih i srodnih prava prizor većeg opsega poput “pop-up alijansi” političko-ekonomskih subjekata u unifikaciji medijskog EU tržišta strašno je slab, blijedi zbog distorzije nevjerojatnih, lokalističkih signala čiju je frekvenciju moguće uhvatiti na nekoliko različitih razina – nikako istovremeno, ne daj bože unisono.
Najprije, HDS ZAMP kao stručna služba zaštite muzičkih autorskih prava (ZAMP) Hrvatskog društva skladatelja (HDS) u profesionalnom je smislu najuzornija autorska udruga u regiji, već i zbog toga što je zaštita autorskih prava zanemarena (ili nije rigorozno “pedantna” kao pod sistemom ZAMP-a) u zemljama bivše Jugoslavije (Srbija s netransparentnim, poluprofesionalnim poslovanjem SOKOJ-a, Bosna, Makedonija, Slovenija).
Nova Direktiva o kolektivnim pravima EU-a lako se i instantno ugradila u tkivo HDS ZAMP-a već i zato što vodeći ljudi te udruge dugi niz godina sudjeluju u radu vodećih europskih autorskih asocijacija. Iako u Hrvatskoj postoji čak osam udruga za kolektivno ostvarivanje autorskih prava (HDS ZAMP, HUZIP, ZAPRAF, DHFR, DHK, DZNAP, ZANA, Ars Croatica) koja osim muzičara štite i izvođače, književnike, filmske radnike, novinare i autore notne građe – partitura; sve ih logistički koordinira krovni HDS ZAMP. Točnije, HDS ZAMP je monopolist vrlo uglađenog, profesionalnog lika koji svoje softverske i infrastrukturne usluge (skupo) naplaćuje svim autorskim društvima u regiji – ili svima koji si to mogu priušiti: zauzvrat se nudi vrla stabilna i (financijski, legislativno, politički) otporna struktura.
Direktiva EU-a o kolektivnim pravima došla je HDS ZAMP-u kao sretna okolnost u nesigurnim vremenima, jer je podebljala namjere da se “digitalno tržište” na području bivše Jugoslavije uredi na način regulacije svih prava digitalnih servisa u regiji na istom, pogađate, zampovskom mjestu. Striming servisi poput Deezera i RDIA kojima se nastoji urediti legalno korištenje muzike na internetu, uključit će se u Hrvatskoj i gdjegod u regiji, a prava će licencirati HDS ZAMP, kao kralj zaštite autorskih prava u regiji.
Problem ustroja i komplicirane, ali očito legalne kombinacije sestrinskih tvrtki (ili podjele udjela i sadržaja poslovnih subjekata) u poslovanju HDS ZAMP-a medijski je pretresan u mnogo navrata, najviše zbog monopolističkog statusa društva EMPORION, glavnog partnera udruge HDS ZAMP, koji osigurava infrastrukturu za svaku udrugu u Hrvatskoj koja se bavi zaštitom autorskih prava, ali ima i nevjerojatan popis klijenata koji se može provjeriti na njihovoj mrežnoj stranici: adrese medijske kuće, bolnice, korporativnih agencija, trgovačkih lanaca, njihove su “profesionalne reference”.
“Autori čine svijet ljepšim”
Budući da je u pravnom oblikovanju udruga HDS ZAMP-a aktivno sudjelovao skladatelj i pravnik, danas predsjednik Hrvatske Ivo Josipović; a da je njegov (dokazano) dugogodišnji poslovni partner i prijatelj – poduzetnik Marko Vojković vlasnik društva EMPORION, ne manjka materijala za medijske spekulacije, ali i ozbiljnije analize koje bi išle u smjeru proklamirano europejskog tržišnog ferpleja. Ipak, HDS ZAMP je stekao širenarodnu nepopularnost kao da je posrijedi “zločinačka organizacija” zbog mnogo prozaičnijeg razloga – sistema naplate autorskih prava putem “prava javnog priopćavanja”, cjenikom određenih paušala koji se u kasu ZAMP-a prikupljaju putem radijskog i tv-emitiranja, kabelske retransmisije, koncerata i naknada za svaki ugostiteljski objekt, klub ili frizeraj: što nije iznimka u europskim praksama prikupljanja naknada za autorska prava. U recesiji prihodi HDS ZAMP-a rastu, što potvrđuje financijski izvještaj za 2013. godinu. Prihodi ugostitelja unatoč recesiji i (ili baš zbog) fiskalizaciji blagajni, koje je uveo bivši ministar financija Slavko Linić, također su radikalno (40%) porasli, zbog čega HDS ZAMP ne želi popustiti političkim pritiscima da smanji ili ukine “parafiskalni namet” hotelima i ugostiteljima. Autori u Hrvatskoj, a najviše muzičari, itekako su zadovoljni radom svog zaštitarskog društva. Od ukupnog prihoda HDS ZAMP-a za 2013. godinu, dakle od 104 milijuna i 580 tisuća kuna ( što predstavlja blagi rast od prošle godine) čak 93 milijuna i 309 tisuća kuna otpada na prihode “prava javnog priopćavanja”, a tek oko 6 milijuna kuna prihodilo se pravima mehaničke reprodukcije (klasična diskografija, melodije za mobitele, naknada za prazne medije ili “blank tape”). Klasična diskografija umire, prazne medije rijetko tko kupuje jer su prevladali striminzi i preuzimanja: pa kako onda razmišlja naš autor, regionalni i šire takav, u digitalnom dobu?
HDS ZAMP je u eto, baš u smjeru mišljenja “o autoru u novim okolnostima”, u suradnji s ostalim autorskim udrugama nedavno pokrenuo kampanju “Autori čine svijet ljepšim”. U korist “senzibilizacije” društva na činjenicu iznimnosti djela koje “stvara” autor i viška te spoznaje u činjenici da je, prosto kazano, riječ i o “radu koji treba biti plaćen”. Kako treba biti plaćen, ne kaže se u kampanji. U društvu vječnog postromantičkog razmišljanja o iznimnosti Autora, u kontekstu vječnog pretpolitičkog stanja domaćih autora, u statusu neuništive autotematizacije raznolikih domaćih umjetničkih struka, što biste onda rekli Gibonniju kad vam u spotu kampanje “Autori čine…” koji je režirao Dalibor Matanić, poruči: “Glazba je za mene farmacija… sirup protiv otvorenog prijeloma duše… Glazba je moja ljubav, moje zanimanje, moj hobi”? Ništa, naravno. Svakog će radnika ravnodušnim ostaviti i nastup Mare Milin, Mire Gavrana, Baneta Milenkovića, Tamare Obrovac i Krešimira Seletkovića: ekskluziva ugodnijeg, ljepšeg, produktivnijeg rada? Ali zašto sugerira dojam distinkcije, koja poštenom radniku uopće nije na pameti, kad brani osnovno pravo na rad? O tome očito nisu razmišljali kreativci kampanje. Jako im je daleko i pojam kondicije slobode online koja sluti na zlo, a kojoj su nesvjesno, sasvim marginalno, ali ipak – pridonijeli naizgled bezazlenom, politički priglupom kampanjom. Gibonni je, naposljetku, jedini rekao nešto zanimljivo i životno, što se dotiče i nas pješaka, i konjice inženjerije internetskog prometa: “Inspiracija nije u tvojoj moći”.