Svu neobičnost, da upotrijebimo eufemizam, strukture i političkog poslanja trenutne hrvatske Vlade, možda najbolje predstavlja osebujan pristup jednom od osnovnih pravila bontona parlamentarnih demokracija: vlade imaju 100 dana poštede do prvih legitimnih kritika. Osim što su katastrofalna kadrovska rješenja odmah suspendirala bonton, čini se da su u Vladi to pravilo zamislili drukčije: prvo 100 dana ideološkog divljanja, a onda opća privatizacija.
Vlada do kraja mjeseca planira dostaviti Nacionalni program reformi Europskoj komisiji. Prema riječima premijera Oreškovića, vlada se trudila ravnopravno rasporediti teret reformi koje se “možda neće svidjeti svima, ali su fer”. Ne sumnjamo u to da su se u Vladi trudili, ali ako se program šalje na uvid Europskoj komisiji znamo kakvi su kriteriji poštenja u pitanju. A prvi konkretan korak u tom procesu objava je natječaja Državnog ureda za upravljanje državnom imovinom kojim se nastoje pronaći neovisni savjetnici za ocjenu portfelja 54 kompanije u državnom vlasništvu prije privatizacije.
Opcije ideoloških kamuflaža
Možda najbolje o dubini privatizacijskog zahvata govori činjenica da se otvoreno pobunio i Goran Vojković, kolumnist Indexa i gorljivi zagovaratelj slobodnog tržišta, naglasivši da se i u “kapitalističkijim” zemljama takva strateška poduzeća, poput nekih koji se nalaze na pladnju za procjenu savjetnicima, nalaze u državnom vlasništvu. Štoviše, cijeli aranžman proglasio je nacionalnom izdajom. Iako se radi o optužbi koja se lako poteže u raznim registrima, teško je reći da Vojković pretjeruje ako vidimo da su na listi poduzeća poput Hrvatske elektroprivrede, Hrvatskih cesta, Hrvatskih autocesta, Hrvatskih šuma, Hrvatskih željeznica, Jadrolinije…
Dakle, radi se o klasičnom potezu kratkotrajne sanacije rupa u proračuna prodajom strateških poduzeća uz vjeru (barem deklarativnu) da će strani investitori pospješiti upravljanje i osigurati bolju uslugu građanima. Investitori će sigurno pospješiti upravljanje, ali po sasvim drugim kriterijima koji s rastom kvalitete usluge nemaju baš puno veze, već isključivo s profitnim interesom. Također, kratka novčana injekcija će rezultirati dodatnom destabilizacijom proračuna na duži rok, što odljevom profita što povećanjem socijalnih troškova za sve otpuštene radnike u neminovnom procesu “racionalizacije”.
Uz privatizaciju, preostale najavljene reforme će se vjerojatno odnositi produljenje radnog dana, kao i dobne granice odlaska u mirovinu. Sindikati su već najavili otpor navedenim mjerama, a preostaje za vidjeti kako će se u Vladi snaći u kombinaciji “ideologije i ekonomije”. Kako će Karamarko “žestoko domoljublje” spojiti sa “željeznim zakonima” tržišta? Hoće li se u takvoj situaciji otvoriti prostor za opciju s desnice koja će nekako zanemariti antikomunističke dimenzije protržišnih reformi? Smeta li Boži Petrovu izdaja nacionalnih interesa ako je po diktatu Bruxellesa ili samo ako je uključen Karamarkov prijatelj? I, naposljetku, ima li u SDP-u barem malo pameti da se opali ovaj idealan volej? Vrlo teško.