Projekt Sjeverni tok 2 – izgradnja novog plinovoda od Rusije do Njemačke preko Baltika – “polarizira zemlje Europske unije i proizvodi političku raspravu kao nijedan primarno komercijalni projekt do sada”, zaključak je potpredsjednika Europske komisije, ujedno i osobe zadužene za Energetsku uniju, Maroša Šefčoviča. Europska komisija našla se zbunjenom te će, prije nego što donesu bilo kakvu odluku, sagledati širu sliku. Cilj Komisije je pomiriti “striktno komercijalne” interese Sjevernog toka 2 sa regulativom Europske unije, primarno Trećim energetskim paketom (sadrži tri direktive i dvije uredbe).
Primarni cilj Trećeg energetskog paketa je uspostaviti jedinstvena tržišta električne energije i prirodnog plina u EU, na kojima će cijene biti što niže, a standardi usluga i sigurnost opskrbe energijom visoki. Metoda provedbe ovog cilja je komercijalizacija i energetska reforma. Protiv niti jednog drugog projekta nije se pobunio toliki broj šefova država i toliki broj ambasadora, konstatirao je Šefčovič, a posebno se projektu protive Bugarska, Češka, Estonija, Grčka, Latvija, Litva, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Slovačka. Njima su se pridružile i Velika Britanija te Turska.
Osim komercijalnih interesa Njemačke, ostale zemlje, a pogotovo istočne članice EU, nemaju nikakve koristi od ovog projekta, štoviše, on čak unosi značajnu neravnotežu u unutarnje europsko energetsko tržište, što je izravno kontradiktorno s europskom strategijom energetske reforme i Trećim energetskim paketom koji podrazumijeva unutarnju energetsku ravnotežu EU. No, Njemačka, čini se, svoje komercijalne interese postavlja kao prioritet pred energetskom ravnotežom EU.
Kontradikcije strateških interesa
Zašto bi EU odobrila ovaj projekt, nejasno je na više razina. Za početak, kapaciteti postojećeg plinovoda Sjeverni tok (1) koji spaja Rusiju i Njemačku preko Baltina iskorištavaju tek 50 posto svojih mogućnosti. Procijenjeni kapaciteti Sjevernog toka 2 bili bi još veći, i Komisiji se čine pretjerani. No, ukoliko se plinovodom preko Baltika kompenzira transport planiran otkazanim južnim projektima (Južni tok, turski tok i hipotetični bugarski), a iz jednadžbe se izbace Poljska i Ukrajina, te Njemačka postane najvažniji distributer ruskog plina u Europi, tek tada zamišljeni kapaciteti Sjevernog toka 2 dobivaju neki kontekst. No, u tom slučaju Poljska i Ukrajina gube oko dvije milijarde eura poreza na tranzit plinom godišnje, što, unosi novu neravnotežu u tzv. unutrašnje energetsko tržište.
Osim toga, energetskoj nesigurnosti dodatno bi postale izložene zemlje Istočne i Južne Europe. Podsjetimo, projekt Sjeverni tok 2, u junu 2015. godine, usred sankcija koje je Europska unija nametnula Rusiji, najavile su anglo-nizozemski Shell, njemački E.ON, francuski ENGIE i austrijski OMV, no stagnira zbog neusklađenosti s regulativom EU. Kako bi se ovi “problemi” razriješili, EU mora osigurati energetsku ravnotežu cijele zajednice, te bi radi toga morala ponovno pokrenuti projekt Južni tok, koji je podsjetimo, prekinut u vrijeme vrhunca oružanog konflikta u Ukrajini, tobože također radi svoje neusklađenosti s Trećim energetskim paketom.
Južni tok
Kako bi zadovoljila komercijalne interese velikih europskih naftnih kompanija, a ipak fingirala provedbu vlastite strategije, EK pokušava ovom problemu doskočiti tako da ponovno pokrene izgradnju Južnog toka. Ukoliko se ponovno pokrene Južni tok, planirani drugi Sjeverni, čini se postaje izlišan – prevelikih kapaciteta, tik uz već postojeći, a tek polovično iskorišteni.
Izgradnja Južnog toka, zbog terena kojim prolazi bila bi skuplja, a skupa je i renovacija poljskog plinovoda, stoga se ove poteškoće mogu činiti kao argumenti u korist izgradnje Sjevernog toka 2. Međutim, čini se da je jedino rješenje kojem se Komisija uspijeva dosjetiti da se Sjeverni tok izgradi taj da se paralelno izgradi i Južni tok te da se Rusiji nametne obaveza transporta plina preko Ukrajine i Poljske, kako bi se makar privremeno (jer se ovi ugovori svi potpisuju s vremenskim ograničenjem po isteku kojih je jednostavno prebaciti transport na Sjeverni tok) održala iluzija da se Komisija pridržava vlastitih strategija te da je njezin prioritet jednak razvoj cijele EU. No, da li je realno očekivanje da će Europska komisija žrtvovati interese najvećih europskih naftnih kompanija radi siromašnog “tržišta” Istočne i Južne Europe?