politika
vijest

Cijena zatvaranja balkanske rute

Foto: AFP / Louisa Gouliamaki

Na još jednom europskom samitu koji je završio jutros (8. mart) zaključeno je kako se balkanska izbjeglička ruta zatvara, usprkos tome što je na protestiranje njemačke kancelarke Angele Merkel i predsjednika Europske komisije Jeana-Claudea Junckera sama formulacija zamijenjena “završavanjem nezakonitih tokova migranata”, većina čelnika zemalja koje su se zalagale za prvu formulaciju, poput Slovenije i Hrvatske, u svojim istupima koriste upravo izbačenu formulaciju.

Kako kaže slovenski premijer Miro Cerar, “samit je uputio vrlo jasnu poruku svima koji krijumčare izbjeglicama i ilegalnim migrantima da balkanska ruta više ne postoji”, piše HINA. Slovenija će se strogo pridržavati Schengenskih pravila, a sve izbjeglice koje uspiju doći do slovenskog teritorija tretirat će se u skladu s europskim pravilima za traženje azila. No, pretpostavka je da će jako mali broj izbjeglica doći do šengenskih granica.

Krucijalni europski partner u rješavanju ove krize – Turska – zatvorila je granicu sa Sirijom, a prema informacijama s terena, jedini način da se ova granica trenutno pređe je plaćanje 900 – 1000 američkih dolara. Zatvaranje granica dakle nikako ne sprječava krijumčarenje, nego ga potiče, suprotno tvrdnjama europskih diplomata.

Pravne domišljatosti s teškim socijalnim posljedicama

Zatvaranje koridora preko Balkana, de facto znači tzv. “push-back“, odnosno odbijanje izbjeglica, a provodi se birokratski dosta jednostavno, uz velike napore uložene u ignoriranje činjenice kako ovdje govorimo o ljudima. Makedonska policija tako “čeka upute” ostalih policija na balkanskoj ruti o tome koje izbjeglice da propušta, a koje da odbija, javlja Aljazeera. U Hrvatskoj, javlja inicijativa Dobrodošli! Jučerašnji dan prošao je mirno, a u kamp u Slavonskom Brodu nije stigao niti jedan vlak s novim ljudima, no rođena je jedna beba, dok se u zatvorenom dijelu kampa kojem volonteri ove inicijative nemaju pristup jer se radi uglavnom o ljudima vraćenima iz Slovenije, samcima ali i obiteljima s djecom. Prema nekim informacijama među tim ljudima ima onih koji su u teškom psihološkom stanju. Onemogućavanje pristupa volonterima ima između ostalog za cilj i sprječavanje curenja informacija u javnost koja se, barem u Hrvatskoj, mahom nije slagala s nehumanim tretmanom izbjeglica. Stoga bi otvoren pristup volontera ljudima koji su prešli kalvariju da bi se domogli EU u hrvatskoj javnosti nanio nepopravljivu štetu novoj disfunkcionalnoj desno orijentiranoj vladi.

Postavlja se pitanje, kako uopće ovo sve može biti legalno? Prema članku 19. Povelje Europske unije o temeljnim pravima iz 2000. godine “zabranjeno je kolektivno protjerivanje”. Nadalje, “nitko ne smije biti udaljen, protjeran ili izručen u državu u kojoj postoji ozbiljna opasnost da bude podvrgnut smrtnoj kazni, mučenju ili drugom nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kazni”. No, osim toga, “push-backovi” pravno promatrano, ne bi trebali biti provedivi ni s obzirom na Konvenciju Ujedinjenih naroda o izbjeglicama iz 1951., koja očito malo znači. Kako prenosi EurActiv, na pitanje o push-backovima, jedan je EU diplomat cinično kazao kako izbjeglice zatvaranjem balkanske rute nisu odbačene, već spašene.

Osim cinizma u stavu, onaj privilegirane europske pozicije vidi se i u pravnim domišljatostima kojima su se zemlje Europske unije dosjetila kako bi opravdala push-backove, a to je potpisivanjem bilateralnih sporazuma sa pojedinim zemljama, poput primjerice Španjolske i Maroka, ili Hrvatske i Srbije te širenjem popisa sigurnih zemalja što bi se uskoro trebalo odnositi i na Tursku, a teško da može biti opravdano pored svih kršenja ljudskih prava koje ova zemlja godinama provodi. Ovim spornim bilateralnim sporazumima, Europa je pronašla način da provodi kolektivne deportacije, pravno dopušteno, etički poražavajuće i protivno svim deklaracijama i vrijednostima građenima decenijama.