Nakon krvavog rata krajem 1990-ih i još uvijek ne sasvim dovršenog procesa međunarodnog priznanja, Kosovo svojim stanovnicima ne nudi obećani napredak. U situaciji socijalnog raspada, ratne priče više nisu dovoljne da održe koheziju, no većina stanovnika ne vidi konstruktivnu alternativu.
Nekad je Kosovo bilo vrlo ponosno na svoju industriju. Iako slabije razvijena od ostatka bivše Jugoslavije, ta je zemlja ipak iz agrarne ekonomije u periodu prije Drugog svjetskog rata prešla u industrijsko-agrarnu u razdoblju jugoslavenskog socijalizma. Još 1980-ih postojalo je nekoliko tisuća većih i manjih tvornica, te nekoliko stotina tisuća industrijskih radnika koji su uživali određenu socijalnu zaštitu i dobivali redovne plaće.
Početak 1990-ih obilježili su iznenadni otkazi za gotovo 150 tisuća radnika albanske nacionalnosti uslijed zaoštrenih etničkih odnosa i politike pojačane represije režima Slobodana Miloševića prema bivšoj autonomnoj pokrajini. Paralelno s tim, došlo je i do pojave prvih elemenata nove službene tržišne ekonomije i ozbiljnih problema u bivšim društvenim (sada državnim) poduzećima. Tek su nakon rata krajem tog desetljeća napravljeni prvi koraci prema oživljavanju bivših javnih poduzeća i njihove stare slave, iako s tehnologijama koje nisu obnovljene od ranih 1980-ih.
No taj je period kratko trajao, jer su nove vlasti, uz snažnu potporu Privremene administrativne misije Ujedinjenih nacija na Kosovu (UNMIK), započele opsežan proces privatizacija svega javnog, koji je bio obilježen velikom korupcijom. Čak su i tvrtke koje su do tada ostvarivale značajan profit iznenada bankrotirale nakon čega su brže-bolje privatizirane. Ove su politike naravno dodatno pogoršale već tešku socijalnu situaciju u zemlji, osobito nakon dolaska na vlast Hashima Thaçija 2007. godine.
Uznemirujući rezultati privatizacija
Thaçijeva Demokratska stranka Kosova (PDK) nastala je iz raspuštene Oslobodilačke vojske Kosova (UÇK) čiji su se osnivači (barem dio njih) svojevremeno otvoreno deklarirali kao marksisti-lenjinisti. I PDK se prije dolaska na vlast smatrala strankom ljevice (iako već pod utjecajem tzv. trećeg puta), sudjelovala je na europskim i međunarodnim kongresima Socijalističke internacionale, a prvi prijedlog njezinog imena u periodu neposredno nakon rata bio je – Stranka rada.
Očekivano, Thaçijevo “ljevičarstvo” brzo je isparilo nakon dolaska na vlast. Njegovu vladavinu obilježilo je ubrzanje i zaoštravanje privatizacijskih procesa, kao i posljedično povećanje nezaposlenosti koja je zadobila zastrašujuće razmjere. Nekadašnji ponos Kosova, Kombinat Trepča, svojevremeno je zapošljavao čak 22 tisuće radnika i preko svojih rudnika, topionica i tvornica utjecao na cjelokupnu ekonomiju Kosova. Danas, nakon odvajanja različitih pogona u sastavu kompleksa i nekoliko privatizacija, jedva da itko tamo radi.
Kosovska agencija za privatizaciju 2014. je godine objavila kako je od 2003. kroz privatizacijski proces prošlo čak tisuću poduzeća u državnom vlasništvu. Većina njih više ne radi, a u onima koja su opstala u prosjeku je gotovo tri puta manje zaposlenih. Plaće i socijalna prava su se također višestruko smanjeni, no u zemlji s velikom vojskom nezaposlenih konkurencija je velika, pa radnici nisu osobito izbirljivi oko ponuđenih uvjeta rada.
Gubljenje vremena
U Prizrenu, drugom najvećem gradu u zemlji, privatizacija je dovela do gubitka čak 20 tisuća radnih mjesta. U Gnjilanu, na istoku zemlje, industrija duhana nekoć je bila među najznačajnijima u bivšoj Jugoslaviji, izvozeći proizvode i u europske zemlje. No nakon privatizacije, nekadašnjih preko tisuću radnika ubrzo je spalo na svega nekoliko stotina, a industrija je nakon samo par mjeseci sasvim propala te je ostala zatvorena do danas.
Kao i kod mnogih drugih privatiziranih poduzeća, vlasnici nisu bili zainteresirani za nastanak i širenje proizvodnje, a sumnja se da su privatizacijama osobe bliske političarima na vlast “prale novac” zarađen u međunarodnim kriminalnim poduhvatima. Radnici tih tvornica danas su osuđeni na cjelodnevno povlačenje po ulicama gdje krate vrijeme igrajući šah ili mlin po gradskim parkovima i ispijajući satima jednu kavu za 50 centa bez nade u mogućnost ponovnog zaposlenja.
Jedna od posljedica trajne nezaposlenosti je i epidemija kockanja. Lokalna poslovica kaže: “banke i kockarnice najbolji su pokazatelji siromaštva”. Na Kosovu ima više poslovnica banaka nego škola te više kockarnica nego kvartovskih dućana. Većina mladih davno je odustala od ideje da će se ikada zaposliti, pa svu energiju i nadu posvećuju kockanju za koje se nadaju da će im omogućiti nekoliko mjeseci preživljavanja. U čekanju dobitaka koji ne dolaze, vrijeme se provodi u jalovom psovanju vlasti u lokalnoj kavani.
Ključna pitanja
Procjenjuje se da je samo prošle zime sto tisuća Kosovara pobjeglo iz zemlje, tražeći posao i zaštitu u zemljama Europske unije. Velik dio njih je međutim već vraćen, nakon što su odredišne zemlje zbog povećanog dolaska izbjeglica iz bliskoistočnih ratova zaoštrile svoje politike useljavanja. Priča tu međutim nije završena pa pritisnuti bijedom ovi migranti nastavljaju tražiti način da pobjegnu iz zemlje koja mnoge stanovnike danas podsjeća na postapokaliptičnu znanstvenu fantastiku.
Osobito je osjetljivo pitanje veterana UÇK, koji su u velikoj većini vjerovali da se bore za ideale kako nacionalnog oslobođenja, tako i društvene jednakosti i napretka. Danas u društvu postoje snažne podjele vezane uz nasljeđe UÇK, osobito po pitanju ratnih zločina za koje su optuženi veterani. No društvene simpatije ipak snažno idu na njihovu stranu, dobrim dijelom i zbog njihovog današnjeg siromaštva i razočaranja bivšim zapovjednicima koji su sada na vlasti. Osjećaj napuštenosti i raširena bijeda doveli su do samoubojstava njih pedesetak nakon demobilizacije.
Današnji vodeći političari, osobito oni koji su na funkciju došli preko UÇK, znatno su se obogatili u istom periodu, pretpostavlja se dobrim dijelom i crnom trgovinom koja se provodi u suradnji sa srpskim kriminalcima, dok na Kosovu istovremeno prodaju priče o patriotizmu. U NATO-ovom izvještaju objavljenom u lokalnim medijima 2014. godine navodi se kako su većinu ilegalnih aktivnosti povezanih sa švercom izravno odgovorni bili zapovjednici UÇK u suradnji, između ostalog, i s kriminalnom organizacijom Željka Ražnatovića – Arkana.
U međuvremenu 40% Kosovara živi u siromaštvu, 15% u stanju ekstremnog siromaštva, 35% je nezaposlenih, 70% među mladima… Onima koji beznadno kruže od kockarnice do kavane čekajući priliku da pobjegnu iz zemlje odnos prema Srbiji se još uvijek nudi kao ključno pitanje.
S engleskog preveo: Nikola Vukobratović