Isplata penzija u Bosni i Hercegovini svakoga se mjeseca otkriva kao akutno društveno pitanje. Hoće li penzije biti isplaćene? Kada? Kome? Hoće li se smanjivati ili neće i ima li država uopće sredstava za njihovu isplatu? Pitanja su podložna špekulacijama iza kojih se krije egzistencijalni strah naroda što živi ispod granice siromaštva i čije primarne socijalne potrebe ovise o penzijama.
Krajem januara Federalna vlada Bosne i Hercegovine donijela je Nacrt zakona o dobrovoljnim mirovinskim fondovima. Načela na kojima se zasnivaju ovi fondovi su dobrovoljnost i ravnopravnost članstva, raspodjela rizika ulaganja, javnost rada, te akumulacija i investiranje sredstava. Logika kojom je objašnjena potreba uvođenja dobrovoljnih mirovinskih fondova, opravdana je “ograničenom pokrivenošću i niskim stupnjem poštovanja zakonskih obaveza naročito kada se radi o radnicima iz neformalne ekonomije, neodgovarajuću razina mirovina, zabrinutost u svezi financijske održivosti mirovinskog sustava i probleme koji se odnose na ograničene administrativne kapacitete i upravljanje institucijama iz domene socijalne sigurnosti”, piše BH press.
No, nered u sustavu mirovinskog osiguranja u ovoj zemlji nije tek posljedica njezinog loše organiziranog administrativnog sustava, niti se može objasniti samo korupcijom pojedinih političkih stranaka, već odgovore treba tražiti u tranzicijskom procesu. Kako je Bilten već pisao, kuponska odnosno certifikacijska, privatizacija javnih i državnih poduzeća u BiH koja se odvijala devedesetih godina rezultirala je općom primjenom prakse neplaćanja doprinosa radnicima, čime je država ostala bez značajnih financijskih sredstava. Nakon 20 godina neodgovorne socijalne politike, procjene broja radnika (jer službenih podataka, dakako nema) kojima nisu uplaćeni doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje kreću se na otprilike 100.000 ljudi.
Broj radnika koji se umirovljuje nakon 20 godina staža ratom i privatizacijom razrušenoj BiH sve je veći, a oni zbog neuplaćenih doprinosa ne mogu ostvariti pravo na penziju niti na liječenje, zbog velikih omjera radnika koje ova pitanja izravno opterećuju, jasno je zašto se isplata penzija iz mjeseca u mjesec pokazuje bitnim društvenim pitanjem. I dok ostatak Europe postupno ali sigurno ukida drugi i treći mirovinski stup, BiH kao pozitivan pomak najavljuje mjere koje su se drugdje pokazale izrazito neuspješnima. Osnivanje tržišta kapitala za regulaciju mirovinskog sustava nije riješilo probleme niti u jednoj zemlji u kojoj je uvedeno, pa je neodgovorno i iluzorno očekivati da će BiH ostvariti suprotne rezultate.