Nakon što je prošli tjedan novi ministar zdravlja Dario Nakić najavio uvođenje tzv. košarice zdravlja u hrvatski zdravstveni sustav, s mnogih strana su se mogli čuti pritužbe kako se radi o smanjenju prava pacijenata, odnosno o parcelizaciji zdravstvenih usluga u razne paket aranžmane koje bi onda privatna osiguravajuća društva nudila na tržištu. No, ministar je opovrgnuo takve strahove naglašavajući kako će se navedenom reformom zapravo proširiti prava pacijenata.
Pored pozadinske retorike o nužnosti racionalizacije zdravstvenog sustava, Nakić je socijalni karakter svojih reformi pojasnio uvođenjem distinkcije između standarda i nadstandarda. Pod standard bi trebala spadati svima dostupne usluge, a njihov obujam će odrediti stručnjaci. Ministar nije naveo što bi otprilike spadalo u standard, a kamoli da je objasnio kako se stječe stručnost za pitanja politički dopustive razine izliječenja ljudi, odnosno, tko će biti zadužen za prijevod ocjena rejting agencija u društveno toleriranu nesolidarnost s bolesnima. No, čini se da je ministrov plan još ciničniji.
Fingirana socijalna pravednost
Naime, obujam usluga koje spadaju u standard ovisio bi u priličnoj mjeri o skupljenim sredstvima iz naplaćivanja “nadstandardnih” usluga. U toj računici se krije tobožnja dimenzija socijalne pravednosti u odnosu između standardnog i nadstandardnog: oni koji imaju plaćat će za “dodatne” usluge i time zapravo omogućavati onima koji nemaju da uopće pristupe i osnovnim uslugama poput običnog pregleda. I da sasvim izoliramo računicu od političko-ekonomskog konteksta ne možemo izbjeći pitanje: a zašto bolje stojeći pacijenti ne bi svoj zdravstveni nadstandard realizirali u privatnim klinikama i time, ne transferirajući novac u javne bolnice, zapravo ugrozili razinu standarda?
Važnije od sumnjive računice jest zaobilaženje sustava redistribucije i to pod krinkom otkrića neutralnog mehanizma socijalne pravednosti. Slično kao i s argumentima kojima se legitimiralo svojedobno uvođenje školarina u visoko obrazovanje – zašto bi bogati studirali besplatno? – i ovdje se pitanja redistribucije nastoje “riješiti” u jednom sektoru ne uzimajući u obzir cijeli sustav kojeg je taj sektor dio. Ukoliko se zalažete za prava siromašnih pacijenata ili studenata na raspolaganju vam je porezni sustav: uvedite progresivnije oporezivanje i na taj način transferirajte sredstva ugroženima i racionalizirajte sustave. Ako vam pak tržišta to “ne dopuštaju”, onda nesrazmjer između stupnja tehnološke razvijenosti i (ne)dostupnosti usluga sugerira da tržište možda i nije najoptimalniji mehanizam alokacije društvenog rada.