Novi hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač danas je otputovao na svoj prvi službeni posjet odlučivši se pri tom na tradicionalni izbor – Bosnu i Hercegovinu. Ta je susjedna zemlja naime geografski “najbliži susjed” Hrvatske, s njom dijeli najdužu granicu, velik broj stanovnika te zemlje ima hrvatsko državljanstvo, a RH je formalno i jedan od potpisnika i jamaca Dejtonskog sporazuma. Još prije godinu dana, tada kao tek međunarodni tajnik opozicijske Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), Kovač je pledirao za “aktivniju ulogu” Hrvatske u procesima rješenja bh. političke krize. “Hrvatska mora imati stav prema BiH i ulogu u tom procesu kao što je imala Švedska prema Baltičkim zemljama”, predlagao je Kovač u intervjuu Hrvatskom radiju početkom prošle godine.
Iako pozivi na “aktivniju ulogu” RH u BiH spadaju u uobičajen diplomatski rječnik i obećanja svake vlade, Kovač ipak nudi određene promjene, pa makar retoričke. Njegov koncept Hrvatske kao Švedske svoj je izraz dobio i u nastupnom govoru nakon imenovanja kada je zaposlenicima ministarstva dao naputak da se više ne koriste pojam regija. “Regija, to je nejasan pojam, znate […] mislim da moramo koristiti precizne termine”, objasnio je Kovač u kasnije intervjuu. Međutim, ministar je bio manje jasan u ponudi tih preciznijih termina: alternativa regiji trebalo bi ubuduće biti “susjedstvo” ili “Hrvatska i šire”. Iako nesumnjivo regija jest neprecizan pojam, to je prije svega zato što se tim terminom izbjegavao naziv spomenute regije – Balkan.
Jaka zemlja
U tom smislu Kovačeva sugestija se čini samo kao nastavak duge tradicije diskurzivnog bijega hrvatske vanjske politike od Balkana. Ona bi trebala pomoći najavljenoj “promjeni načina razmišljanja” pri čemu bi se Hrvatska imala prestati smatrati dijelom regije i iskoristiti svoju poziciju članice EU i NATO-a da izbjegne ulogu tek jednog od sudionika regionalnih političkih procesa i postavi se kao privilegirani arbitar u njima. Taj bi zaokret trebao ići u paketu s konceptom “uspravnice” predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, odnosno bliskim vezama sa zemljama tzv. Srednje Europe, što je nedosanjani san hrvatske vanjske politike još od 1990-ih, sada ponovno aktualiziran strateškim planovima SAD-a da na istoku Europe uspostavi svojevrsni cordon sanitaire prema Rusiji.
Svi ti, uglavnom samo retorički zaokreti, trebali bi po ministrovom shvaćanju Hrvatsku predstaviti kao “jaku zemlju”. No osim što su mali izgledi da će se Hrvatska sa svojom skromnom demografskom, teritorijalnom i ekonomskom važnošću nametnuti na europskoj razini, osnovni problem novih vlasti u Hrvatskoj je taj što – kao što redovito potvrđuju protokolarne izjave stranih političara – vanjskopolitički značaj Hrvatske gotovo u potpunosti proizlazi iz njezine uloge u “stabilizaciji Balkana”, odnosno formalnoj ulozi u ratovima 1990-ih i sporazumima koji su ih prekinuli, a koje ostatak svijeta još uvijek bezobrazno zove – ratom na Balkanu.