Kosovska predsjednica Atifete Jahjaga predstavlja neuobičajenu pojavu na tamošnjoj političkoj sceni. Kao “nježna” političarka i prva žena na nekoj istaknutoj funkciji, liberalnoj je javnosti postala simbol bolje, “euroatlantske” budućnosti zemlje. No Jahjagina ostavština i neizvjesnost njezine političke sudbine najbolje demantiraju te nade.
Do svog izbora 2011. godine, aktualna kosovska predsjednica bila je sasvim nepoznata domaćoj javnosti. Nakon njezinog izglasavanja u parlamentu te slabog i neupečatljivog inauguralnog govora, gotovo sve što se o njoj znalo bilo je to da dolazi iz policije. Nekoliko mjeseci ranije, Demokratska stranka Kosova Hashima Thaçija pobijedila na parlamentarnim izborima i formirala koaliciju sa Savezom za novo Kosovo, strankom multimilionera Bexheta Pacollija. Sukladno tom dogovoru, Pacolli je izabran za predsjednika, no ubrzo je prisiljen na ostavku jer je prilikom njegovog izbora prekršena procedura: u parlamentu naime nisu bile prisutne dvije trećine zastupnika, a Pacolli nije imao protukandidata.
Kako bi se što prije razriješio ovaj problem i izabrao predsjednik, tadašnji američki ambasador na Kosovu Christopher Dell predložio je za tu funkciju Atifete Jahjagu. Ona je ubrzo dobila 80 glasova u parlamentu (od 120 zastupnika), a njezina protukandidatkinja Suzana Novobërdaliu, ranija članica Pacollijeve stranke, svega 10. Nova je predsjednica tada napustila svoju funkciju zamjenice načelnika kosovske policije, ali i zaradila nadimak “predsjednica iz kuverte”, zbog načina na koji je predložena i pritisaka koje je američka ambasada vršila prema zastupnicima radi njenog izbora. Epizoda može poslužiti i kao dobra ilustracija načina na koji funkcionira politika na Kosovu i uloge koju u njom imaju strani faktori.
Unatoč raširenom dojmu da predsjednica Kosova ima značajne ovlasti i da kao institucija odražava jedinstvo zemlje, Jahjaga za vrijeme svog petogodišnjeg mandata nije pokazala ništa od toga. Njezina je politička nemoć dobro demonstrirana nakon izbora 2014. godine kada je stala u obranu Thaçija koji je izgubio izbore i nije uspio formirati vladu, te kasnije u obranu vlade Ise Mustafe (u koaliciji s Thaçijem) nakon sporazuma sa Srbijom koji je izazvao brojne prosvjede opozicije i najdublju političku krizu još od završetka rata.
Lice prihvatljivo Svijetu
No Jahjagin mandat istodobno nije okaljan većim korupcijskim skandalima i za mnoge je analitičare, osobito zbog činjenice da je jedna od rijetkih žena na visokoj funkciji u regiji, postala primjer političarke sa nježnim i mekim pristupom. Jahjaga je naišla na uvjerljivo najtopliju dobrodošlicu na političku scenu u posljednjih 17 godina, dijelom zbog činjenice da je “nezavisna” političarka, isključena iz stalnih korupcijskih afera karakterističnih za kosovske stranke. Također, za one kojima je stalo do vizualne reprezentacije u politici, Jahjaga je uvjerljivo najdostojanstvenija predstavnica države u inozemstvu.
Za mnoge druge, ona završava svoj mandat kako ga je i počela – kao marioneta stranih ambasada koje kontroliraju politiku u Prištini. Bez ikakve političke karizme i stvarne moći nije ni mogla postati nešto drugo. Politička nemoć učinila ju je nesposobnom da se nosi s etabliranim strankama optuženim za teški kriminal i korupciju. Stoga su se neki njezini branitelji zadovoljili tvrdnjama kako kao žena i jedna od najmlađih osoba u Svijetu na čelu neke države osnažuje kosovske žene. To je međutim daleko od istine. Njezin izbor isključiva je posljedica imidža političarke čiji je meki pristup prihvatljiv inozemstvu. Istodobno, ona je ostala sasvim simbolička figura koja je radila samo simboličke stvari i baš ničim nije doprinijela borbi žena.
Posljednji incidenti to potvrđuju. Naime, nekoliko dana iza Nove godine, u više gradova na Kosovu osvanuli su grafiti usmjerenih protiv više političara. Oni u uvredljivom kontekstu prikazuju na primjer premijera Isu Mustafu, zamjenika premijera Hashima Thaçija i predsjednika parlamenta Kadrija Veselija, dok je Jahjaga prikazana kao – seksualni simbol. Njihovo porijeklo nije sasvim jasno, ali čini se vjerojatnim da su kroz njih pojedine stranke napadale svoje suparnike i da su neki od tih grafita bili odgovor na druge.
Krivo protumačeni skandal
Ovakvi grafiti naravno nisu ništa posebno ni neuobičajeno. Umjetnost, i osobito grafiti, se često koristi kao sredstvo za izražavanje nezadovoljstva političarima posvuda u svijetu: od engleske kraljice Elizabete i Margaret Thatcher do Hillary Clinton ili Angele Merkel, ili pak Georgea Busha i Baracka Obame. To je bilo osobito izraženo na primjer za vrijeme višegodišnjih upornih prosvjeda protiv “mjera štednje” u Grčkoj ili drugim zemljama u kojima su socijalne tenzije osobito velike. U tom smislu, grafiti su ispunili svoju funkciju i poslužili da na subverzivan način šokiraju ilustracijama ženskog tijela.
Naravno, kao najveći su se problem pokazali grafiti predsjednice. U skandaliziranje tih grafita aktivno su se uključili dijelovi “civilnog društva”, proglašavajući ih seksističkima. Tako je na primjer Ženska mreža Kosova ustvrdila da je riječ o napadu na sve žene na Kosovu, a njihova simbolička akcija sastojala se od precrtavanja tih grafita i pisanja tzv. hashtaga #mePresidenten (“uz Predsjednicu”) preko njih. Za njih i većinu analitičara, prikaz predsjednice kao lutke u izazovnom rublju tiče se isključivo njezinog roda, a nema baš nikakve veze s tim što ona radi i predstavlja. Riječ je dakle o napadu na žene, na Jahjagin izgled, a ne kritika njezinih politika. To je prema nekima čak jasan signal ženama da ne trebaju ulaziti u politiku koja je muško polje.
No drugi, poput sociologa Besnika Pule, upozoravaju kako ovi grafiti nisu nužno seksistički. Dapače, upravo kritičari grafita u pravilu pričaju iz duboko patrijarhalnih pozicija, zgražajući se nad prikazom ženske seksualnosti. Navodno uvredljivi grafiti u tom smislu vrijeđaju prije svega moralne vrijednosti koje zahtijevaju da ženska seksualnost ostane skrivena, a žensko tijelo pokriveno. U tom smislu, prikaze seksualnosti predsjednice u patrijarhalnom društvu moglo bi se čitati i kao radikalni čin koji osporava uobičajene patrijarhalne paradigme pokazujući da je predsjednica žena i da ima žensko tijelo.
Povratak “snažnih muškaraca”?
Postoji još jedan problem sa svima koji viču kako se “nitko ne usuđuje na taj način prikazivati Thaçija”. Oni time Jahjagu stavljaju u poziciju u kojoj se općenito nalaze žene u našem društvu – u poziciju žrtve, u kojoj ne mogu biti moćni muškarci koji dominiraju politikom kao nedodirljivi autoriteti. Stoga oni koji Jahjagu napadaju zato što je žena i oni koji je brane samo zato što je žena imaju slične antifeminističke pozicije i jednako obnavljaju patrijarhalne interpretacije. Da parafraziramo rusku revolucionarku Aleksandru Kolontaj: samo jasnim razumijevanjem napada na seksualnost možemo razmrsiti kaos i kontradikcije odnosa među spolovima.
U međuvremenu, dok se ova afera razvija, Jahjagi ističe petogodišnji predsjednički mandat. Iako su se spominjale mogućnosti njezinog reizbora uslijed stranih pritisaka, osobito iz američke ambasade, ovo će vrlo vjerojatno biti njezin prvi i posljednji mandat. Dapače, zamijeniti bi je trebao Hashim Thaçi, bivši šef političkog krila Oslobodilačke vojske Kosova koji još od rata (a osobito nakon smrti Ibrahima Rugove 2006. godine) dominira domaćom političkom scenom. Svojom kandidaturom, Thaçi je odlučio potpuno ignorirati uporne proteste i sukobe koji traju već šest mjeseci, a usmjereni su dobrim dijelom protiv njega i sporazuma koje je potpisao sa Srbijom i Crnom Gorom.
U činu krajnjeg makijavelizma, Thaçi je po tko zna koji put spreman žrtvovati sve da se održi na funkciji, čak i unatoč protivljenju ne samo opozicije, nego i dijela njegovih političkih partnera. Takav tip ponašanja gotovo je karakterističan za političare na Kosovu i u okruženju: nije li Ibrahim Rugova raspisao predsjedničke izbore u jeku rata i masovnih zločina 1998. godine, baš kao što je Sali Barisha učinio isto u Albaniji kada je u zemlji vladala potpuna anarhija zbog pobune 1997. godine?
S engleskog preveo Nikola Vukobratović