Bosnu i Hercegovinu od kraja prošle godine potresaju šok i nevjerica popraćeni moralnom indignacijom i uzajamnim medijskim prebacivanjima krivnje i odgovornosti za slijed događaja u privatnoj sarajevskoj internacionalnoj osnovnoj školi na Ilidži koji su kulminirali samoubojstvom četrnaestogodišnjeg dječaka.
Ukratko, prema izjavama svjedoka i sudionika, vršnjaci su grupno zlostavljali dvojicu svojih kolega na temelju njihove homoseksualne seksualne orijentacije – prema izjavama dostupnima u brojnim regionalnim medijima – osim verbalnog ponižavanja, prisiljavanja da se ljube i fizičkog nasilja, događalo se i vezivanje za radijator te silovanje oklagijom uz prisustvo većeg broja vršnjaka obaju spolova. Jedan od dvojice dječaka odlučio je prekinuti svoj život dok je drugi iznio potresne događaje.
Javnost je, kao i obično u sličnim slučajevima, revoltirana. Dok se jedan njezin dio opredijelio za suosjećanje i razumijevanje sa žrtvama, drugi, radikalniji i konzervativniji, uzrok problema smješta u obitelj žrtve radi njegove “neispravne” seksualne orijentacije. U medijima dominiraju tri analitička pristupa: moralna indignacija i traženje odgovornosti u manjkavom obiteljskom odgoju zlostavljača i žrtve, zatim perspektiva LGTB identiteta u konzervativnoj BiH, te strukturna analiza uloga škola u odgoju i društvu. Premda svaka od spomenutih perspektiva zaslužuje posebnu analizu, ovdje ćemo se dotaknuti samo ove treće.
Disfunkcionalni obrazovni sustav
Postojanje čak trinaest različitih ministarstava obrazovanja u Bosni i Hercegovini znači i trinaest različitih pristupa problemima školstva i obrazovanja ali i otežava usaglašavanje rješavanja otvorenih pitanja prebacivanjem odgovornosti s jedne birokratske institucije na drugu. Tako su primjerice iz “Ministarstva obrazovanja Federacije BiH podsetili da po ustavu i zakonima oni nemaju nikakva ovlaštenja u ovom slučaju jer je obrazovanje zapravo prepušteno županijama unutar tog entiteta”. Istovremeno, ni Prosvjetno-pedagoški zavod Kantona Sarajevo, čija je osnovna zadaća nadzor nad radom odgajatelja, nastavnika i drugog stručnog osoblja u obrazovnim i odgojnim institucijama, kao i ocjena rada tih ustanova, a koja je jedna od najpozvanijih da odgovori na pitanja o vršnjačkom nasilju u školama, ne daje izjave za medije. Reagirala je međutim Vlada Kantona Sarajevo koja je održala sjednicu i donijela niz novih-starih mjera koje bi trebale smanjiti nasilje u školama.
No, takve mjere donošene su i ranije, međutim nisu implementirane. Umjesto toga, prštale su optužbe za nenamjensku potrošnju sredstava namijenjenih provedbi mjera sprječavanja maloljetničkog nasilja u školama. No, čak i uz najbolju volju vlade, strukturna ograničenja (ne)ustroja obrazovnog sustava u BiH vjerojatno će onemogućiti implementaciju novih mjera. Tako je primjerice, prema jednoj od mjera koje je donijela vlada KS nužno provesti detaljne inspekcije nad svim privatnim osnovnim i srednjim školama u BiH, no, institucija koju javnost smatra nadležnom za ova pitanja Prosvjetno-pedagoški zavod KS-a, prema riječima direktorice Dine Borovine, “nema ingerencije da provjerava diplome nastavnika zaposlenih u Međunarodnoj osnovnoj školi na Ilidži”. Kako piše Federalna.ba, oni uopće nemaju ni informacije o tome jesu li i gdje nastavnici ove škole završavali fakultete. Pa tako primjerice, podatke o nasilju u školama u BiH nema ni Federalno ministarstvo obrazovanja (koje bi trebalo vršiti koordinacijsku funkciju) jer se prema Dejtonskom sporazumu obrazovanje nalazi u nadležnosti kantona.
Pristup maloljetničkom nasilju
Nekoordiniranost državnih institucija onemogućava provedbu mjera za poboljšanje školskog sustava. Kad se govori o nasilju u školama, sarajevski stručnjaci upozoravaju da se ovom problemu ne pristupa kao realnom društvenom problemu, već se umjesto sprječavanja bavi tek njegovim posljedicama. Mjere namijenjene rješavanju ovog problema ne obvezuju mlade delinkvente na suradnju sa socijalnim službama već se baziraju na dobrovoljnosti. Pedagoške i socijalne službe nisu regulirane tako da je rad sa obiteljima nužan, dok su posjete pedagogu, psihologu i socijalnom radniku tabu.
Prema krnjim, ali dostupnim anketama, najveći broj nasilja događa se u školskim dvorištima, a čak tri četvrtine nastavnika kazale su da je prisutno međusobno verbalno zlostavljanje vršnjaka, dok je čak polovica nastavnika potvrdila prisutnost fizičkog nasilja. Da su ovi podaci vjerodostojni, govori i informacija da su isti rezultati dobiveni i anketiranjem učenika.
Bosanskohercegovački obrazovni sustav, osim po vršnjačkom nasilju, proteklu će godinu pamtiti i po još jednoj “reformi” – “Programu mjera racionalizacije budžeta ministarstva obrazovanja, nauke i mladih Kantona Sarajevo u cilju unapređenja kvaliteta nastavnog procesa i sukcesivne isplate tužbi uposlenika osnovnog i srednjeg obrazovanja”. Kako je za Bilten pisao Vuk Bačanović, radi se o radnoj verziji dokumenta kojim su najavljena otpuštanja tehnoloških viškova, zabrana daljnjeg zapošljavanja te spajanje škola koje ustvari znači ukidanje matičnih i pretvaranje u područne svih škola koje imaju mali broj učenika te fuzija svih osnovnih škola koje ne ispunjavaju uslove utvrđene standardom. Spajanje škola učinit će škole teže dostupnima s obzirom na udaljenost od mjesta stanovanja. A kako će točno rezanje plaća prosvjetarima te oskudniji materijalni uvjeti škola doprinijeti poboljšanju njihove odgojno obrazovne uloge i kako će se ispraviti cijeli niz kontradikcija između različitih institucionalnih razina propisanih dejtonskim sporazumom koje otežavaju provedbu bilo kakvih mjera, pitanje je na koje trebaju odgovoriti političke elite u BiH, no njima se zasad ovo pitanje ozbiljno ne postavlja.