Rasplet postizbornih kalkulacija i određivanje anonimnog menadžera za mandatara Vlade učinili su od demokratskog procesa priličnu travestiju. Iako se radi o političkom otriježnjenju, borba protiv najavljenih reformi i produbljivanja tržišnih odnosa i dalje je presudno ovisna o “vrijednosnim” pitanjima koje nam je u nasljeđe ostavio posljednji jaki reformski zahvat – onaj iz osamdesetih.
Da bi ishod hrvatskih parlamentarnih izbora mogao krenuti u smjeru travestije, prvi je, sasvim nehotično, sugerirao predsjednik Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Tomislav Karamarko, na sajmu u Gudovcu, još 11. rujna ove godine, prije i samog početka službene predizborne kampanje. Taman se tih dana otkrilo da je objava famoznog ekonomskog programa HDZ-a, u izradi minhenskog IFO instituta, pomaknuta na prosinac, nakon samih izbora. Nije se pritom radilo o zajednički plasiranoj informaciji HDZ-a i njemačkih stručnjaka, već o diskretnoj promjeni datuma objave na stranicama instituta koja je mogla proći sasvim nezapaženo da nije bilo novinarske radoznalosti.
Upitan za objašnjenje pomicanja datuma lansiranja najvažnijeg predizbornog dokumenta za period nakon izbora, Karamarko je ponudio bizaran odgovor: s objavom ekonomskog programa idemo nakon izbora kako nam ga glavni konkurent, Socijaldemokratska partija (SDP), ne bi ukrao. Iako prema svemu sudeći to nije bio iskren odgovor i prije će biti da je došlo do nesporazuma između HDZ-a i Bavaraca, prilično je precizno nagovijestio ono što će se dešavati nakon izbora.
Zadatosti političkog polja
Ako postoji bojazan da će ti glavni konkurent “ukrasti” ekonomski program ne znači li to da u vašim ekonomskim politikama nema razlike? Ako u tim politikama nema razlike što nam preostaje u postizbornim slagalicama osim politikantskih smicalica? Kako programa manje-više nije bilo ni na jednoj ni na drugoj strani za ukrasti je preostalo jedino ishodišnih 19 saborskih mjesta koje je osvojio MOST nezavisnih lista, najnovija trećeputaška inkarnacija u hrvatskoj politici čiji se rast popularnosti prikladno poklopio s datumom izbora. MOST, zasnovan na predodžbi politike po kojoj se opće blagostanje u kapitalizmu postiže smjenom dva-tri lijena činovnika i rasprodajom službenih automobila, zapravo je poslužio kao politički lubrikant za podmazivanje dvaju procesa koji su ionako već u punom pogonu.
Prvo, kao političkoj platformi nastaloj i rasloj na antipolitičkom sentimentu, ulaskom u političku arenu jedino što im je preostalo jest da ju nehotice ogole do kraja i sasvim suprotno proklamiranim težnjama postanu utjelovljenje politikanstva i sitnih interesa protiv čega su tobože i krenuli u politiku. U situaciji u kojoj ih “ideološka” pitanja ne zanimaju, a ekonomska svode na mutne i često proturječne reforme čija je jedina razaznatljiva konstanta rezanje javne potrošnje, drugu ulogu i ne mogu odigrati. Moralna politika ili antipolitika, ispražnjene od političkog sadržaja, ne mogu odvesti nigdje drugdje nego u politikantske igrice. I sasvim je svejedno jel’ MOST od početka bio naklonjen HDZ-u, kako sugeriraju mnogi analitičari i kako dojam nakon završne epizode pregovora sugerira. Ako je i bio, to je više ishod kompaktnosti metkovskog klana koji je po logici stvari zbog organiziranosti isplivao kao vodeća snaga unutar sasvim heterogene grupacije, ali i aritmetičke činjenice da bi koalicija sa SDP-om bila “riskantnija” jer bi im bio dovoljan i fragmentirani MOST. No, i bez obzira na eventualnu naklonjenost, razočaranje birača bilo je ucrtano od početka u MOST-ovu putanju, jer to diktira logika parlamentarnog procesa kad se u nju uđe bez jasne političke agende.
Izbori kao licenciranje
Druga dimenzija lubrikantske uloge MOSTa dodatna je legitimacija i ubrzanje procesa koji bi nesmetanom kolanju kapitala dodatno otklonili preostale prepreke – cijenu rada i “poreznu presiju“. Bez obzira na, ne samo brojna unutarnja proturječja raznih MOST-ovih “reformi”, već i frapantnu razinu neupućenosti u društvenu i političku stvarnost mnogih izabranih zastupnika s njihove liste, uloga im se svela na unutarnju legitimaciju i politički podstrek reformama koje ionako neprestano zahtijeva Europska komisija. Ne radi se samo o zahtjevima briselskih birokrata, već o zahtjevima kapitala koji se ne moraju ni izreći, koje strukturno zahtijeva proces akumulacije i globalna podjela rada. MOST-ove reforme, uobličene u žargon provincijalne meritokracije i oslonjene na resantiman koji nezaposleni ili zaposleni u privatnom sektoru osjećaju prema zaposlenima u javnom sektoru, nisu ništa drugo doli uobičajeni zahtjevi kapitala čiji bi ishod možda bio nestanak resantimana, ali sigurno ne i poboljšanje pozicije onih koji ga trenutno osjećaju.
Dok su HDZ i SDP, barem djelomično, ne zbog svoje volje već zbog pritisaka izbornih procesa, sputavali neke od najbrutalnijih reformi, ili barem njihove učinke klijentelistički kanalizirali, MOST je odagnao i te parasocijalne dimenzije politike, a posredno i one demokratske. Tako smo napokon dobili premijera stručnjaka, menadžera, potpuno anonimnog, za kojeg gotovo nitko nije ni čuo do same objave imena mandatara, par sati prije predsjedničina dedlajna. I tu su opet najsugestivnije riječi one Tomislava Karamarka, kojima je zatvorio cirkus najavljen jesenas u Gudovcu: “Uvjeren sam da će građani biti zadovoljni našim izborom mandatara.” Kao da se sami izbori opće nisu održali ili kao da im je funkcija bila licenciranje kandidata za izbor stručnog kandidata.
Anonimni premijer
Već su ispisani brojni reci, s pravom, o manjku političke legitimacije novog mandatara, o tome da korporacija nije isto što i država i da ne znamo koji su stavovi budućeg premijera u cijelom nizu važnih društvenih pitanja, i nije ih potrebno ponavljati. Iako se radi o travestiji demokracije, pa i ovakve krnje buržoaske, njena osnovna ograničenja ne dolaze iz manipulacijskih taktika stranačkih elita već iz ekstremno skučenog političko-ekonomskog prostora koji povratno te manipulacije čini navodno presudnim političkim pitanjima. Tranzicijska epizoda napokon se približava svom stvarnom kraju, ili bolje rečeno, vraća se na početak.
Restrukturiranje ekonomije, novo mjesto Hrvatske u globalnoj podjeli rada, prijenos poluga suvereniteta na naddržavne i međunarodne institucije, uključujući i ekonomske, kao jedini mogući novum dopuštaju – još više kapitalizma. Posljedično osiromašenje političkog krajolika učinilo je da se kao nova politička snaga javi ona koja te strukturne zadatosti produbljuje pod plaštom autonomne politike. I zato je sasvim logično da je ishod svega anonimni premijer, prikladna inkarnacija anonimnih tržišnih odnosa koji bi nas trebali odvesti u bolje sutra.
Spomenuto zaokruživanje tranzicijske epizode prvi je “uočio” novinar Indexa Vojislav Mazzocco i objavio članak u kojem tvrdi da Božo Petrov, u konkurenciji raznih povrataka, predstavlja povratak u osamdesete godine prošlog stoljeća. Iako je izvedba argumentacije u samom članku prilično promašena, sama dijagnoza je precizna. Osamdesete godine su upravo obilježile reforme, mjere štednje i produbljivanje tržišnih odnosa kao odgovor na paralizu socijalističkog sustava uvjetovanu integracijom u međunarodno tržište. Kao što je poznato, reforme nisu uspjele, ili jesu, ovisno o perspektivi, ali su iznjedrile političke faktore čiju prisutnost osjećamo i danas, kao što su se u kompleksnim ideološkim previranjima njihova raspleta promovirale ili reartikulirale određene političke vrijednosti koje danas čine jedine distinkcije u hrvatskom političkom polju, tzv. konzervativne i progresivne vrijednosti. Ukoliko je budućnost ekonomskih politika više nego izvjesna, valja vidjeti kako će nova vlada baratati vrijednosnim pitanjima, između ostalog, koristeći ih i kao eventualne mehanizme amortiziranja učinaka ekonomskih politika.
Vrijednosno prevođenje klasnih odnosa
Iako se često kao oslonac za predviđanje ponašanja HDZ-a preuzima matrica Sanaderove “transformacije”, odnosno napuštanje agresivnije retorike HDZ-a prilikom dolaska na vlast, u ovoj situaciji ima nekoliko faktora koji pomalo mrse kalkulaciju. Dolazak HDZ-a na vlast 2003. godine poklopio se s ekonomskom konjunkturom, odnosno rastom zasnovanim na kreditnom bumu tako da velika upravljačka ili ideološka manevriranja opće nisu bila potrebna, stvari su se odvijale same od sebe. Iako je u prošlom kvartalu zabilježen minimalni rast BDP-a, HDZ sad na vlast dolazi u prilično drukčijim uvjetima i treba vidjeti kako će se ponašati, odnosno hoće li eventualnim “potpaljivanjem” vrijednosnih pitanja nastojati odstraniti klasne sukobe na marginu političkog i medijskog polja.
Također, ovo im je prvi put da su u koaliciji, što bez obzira na eventualna prešutna slaganja oko “vrijednosnih” pitanja nosi sa sobom kompleksniju računicu. Iako su prognoze nezahvalne i treba pričekati barem formiranje vlade, čini se da bi ovaj novi mandat mogao dodatno zaoštriti osnovno proturječje antikomunističkih zasada HDZ-ove politike od njegovog samog nastanka: snažna podrška produbljivanju tržišnih odnosa i nacija kao organ solidarnosti. Unutar procesa saniranja sve očitijih učinaka tog proturječja trebat će osluškivati stupanj regresivnosti HDZ-ovih “vrijednosnih” politika. To će im se vjerojatno nuditi kao rješenje, no treba vidjeti koliko će na cijelu priču imati utjecaj koalicijski aranžman, snalaženje i tretman novog premijera, kao i poučak o gotovo pa gubljenju dobivenih izbora inzistiranjem na radikalnoj retorici.
Ostaje za vidjeti kako će se i SDP snaći s obzirom na političku klopku u kojoj se našao raspletom posljednjih reformi iz osamdesetih. Iako urbanim srednjim klasama, glasačkoj bazi SDP-a, antikapitalistički sentiment može proraditi jedino ukoliko se produbljivanje tržišnih odnosa na neki način poveže sa crkvom, u ovom slučaju s Petrovljevom nesuđenom svećenićkom karijerom, vrlo teško se može postaviti kao politički nosilac otpora. Prije svega jer su kao rezultat navedenog raspleta reformi prije 25 godina, paradoksalno, HDZ, crkva i ostale desne institucije postali “zaštitnici” retradicionalizirane radničke klase. Priča o malom i običnom hrvatskom čovjeku, tranzicijskom gubitniku, kao i nenarodnoj vlasti, postala je efektivno političko sredstvo desnice. Stoga ne čudi, naprimjer, popularnost predavačke turneje intelektualnog korifeja desnice Nina Raspudića po provincijskim župama, na kojoj, pozivajući se, prilično neutemeljeno, na teoriju hegemonije Antonija Gramscija, valjda zbog dojma lukavosti i “objektivnosti”, priča o tome kako “ljevica” ima navodnu hegemoniju u medijskom i javnom prostoru. Tako se klasna dimenzija medijskog polja prevodi u “vrijednosne” koordinate, što i ne čudi, kad nema nikoga da ju prevede u političke koordinate. Dok se politički ne razriješe “kriva srastanja” ishoda prošlih reformi šanse za uspjeh u borbi protiv onih koje slijede ravne su nuli.