Iako u javnom prostoru služi kao imaginacijski resurs političarima za prikladne floskule i formule izlaska iz krize, turizam zapravo predstavlja privredni segment koji nas, uravnoteženjem platne bilance i sezonskim snižavanjem razine nezaposlenosti, još donekle drži iznad vode. No, uspoređujući funkcionalno mjesto turizma u ekonomskoj strukturi danas s onim u bivšoj Jugoslaviji, lako možemo izračunati koliku cijenu plaćamo za to.
“Hrvatska – raj na zemlji”, tako je glasio promotivni turistički slogan za turističku sezonu davne 1997., trijumfirajući na javnom natječaju Hrvatske turističke zajednice. Na kraju se ispostavilo da je za ovaj copywriterski dijamant zaslužna žena tadašnjeg ministra turizma, pa je on odstupio zbog evidentnog sukoba interesa. U međuvremenu su marketinške prispodobe poprimile precizniji geografski karakter, jer invokacija raja ipak može zazvučati ponešto apstraktno, ali s razlikom da sada slikovito predoče cjelokupnu ekonomsku strategiju s turizmom u središtu.
Prvi mandat Ive Sanadera počeo je obećanjem pretvaranja hrvatske ekonomije u jadranskog tigra, naglašavajući ovom poredbom orijentaciju moru, odnosno turizmu, središtem razvojne strategije, a retorički aludirajući na irski razvojni model koji se kitio epitetom keltskog tigra. Ekonomija keltskog tigra, bazirana na modelu offshore centra, temeljito se urušila paralelno s krahom američkih financijskih institucija 2008. godine. Nije puno bolje prošao ni jadranski tigar nakon što su banke pritegnule dotok kredita i zaustavile rast potrošnje, no kriza ipak nije (zasada) ugrozila stabilnost financijskog sektora. Ivi Sanaderu su pak sredinom drugog mandata presudile korupcijske afere pa je od popularnog premijera ubrzo postao prezreni zatvorenik.
Ekonomska kriza instalirala je novu vlast, nove ljude, nova obećanja, pa i nove prispodobe razvojnih strategija, i to sve do razine “novog žanra komparativne geografije”. U medijima nerijetko cirkulira vizija pretvaranja hrvatske ekonomije u “europsku Floridu” što je uz marginalne političke stranke podržao i predsjednik Ivo Josipović. Pastelni suton u Dalmatinskoj Zagori nagnao je potpredsjednicu Vlade Vesnu Pusić da mogućnosti tog kraja usporedi s Provansom, a najnovije strategije iz glavne opozicijske stranke izlazak iz krize planiraju na modelu “europske Kalifornije”. Iza ove najnovije komparativne dosjetke krije se ambiciozna strategija temeljena na high-tech poslovnim parkovima i kreativnim industrijama u cilju razvijanja niza malih silicijskih dolina i vibrantnih turističkih sadržaja uzduž obalne linije.
Premda geografske metafore različitih strategija prije svega služe političarima da u kratkoj i jednostavnoj formuli ponude svoju iluziju izlaska iz krize, zapravo se ispod takve površine otkriva tužna i surova realnost mnogih perifernih ekonomija. Nekontrolirani zahvati u prostor u svrhu turističke eksploatacije često predstavljaju jedinu preostalu polugu ekonomskog razvoja u zemljama gdje su uništeni svi drugi privredni sektori. Ubrzani nestanak industrijskih i poljoprivrednih poduzeća u procesu provedbe neoliberalnih zahtjeva (privatizacije društvene imovine, liberalizacije trgovine i zakonske deregulacije) i potom snažna financijalizacija pretvorile su manipuliranje prostorom u kotač oko kojeg se vrti skoro cjelokupni hrvatski ekonomski razvoj. Nije stoga neobično da u svim razvojnim planovima turizam preuzima ulogu ključnog privrednog segmenta čije poticanje garantira ekonomsku stabilnost, a zadnjih godina i izlazak iz krize. Turistička aktivnost je jedan od rijetkih financijski zdravih i relativno pouzdanih ekonomskih aktivnosti čiji efekti imaju značajan utjecaj na zaposlenost, bilancu plaćanja, pa time i bruto društveni proizvod. No pozitivni efekti turizma u pravilu se precjenjuju, a negativni efekti skoro u potpunosti zanemaruju.
Razvoj i organizacija turističkih kapaciteta
Prije raspada jugoslavenske države, turizam je predstavljao komplementarnu ekonomsku aktivnost. Razvoj turizma počeo je tijekom šezdesetih godina nakon što je ekonomija dosegnula neophodni stupanj industrijalizacije, ekonomskog razvoja i prateće infrastrukture, kako bi mogla potom razvijati uslužni sektor i tako dostići visokorazvijene zemlje (prelazak s ekstenzivnog na intenzivni razvoj). Turistički kapaciteti bili su osmišljeni u cjelovitoj povezanosti prirodne sredine, lokalne zajednice i privrednih poduzeća. Gradnja turističkih objekata (hotela, radničkih i dječjih odmarališta, kampova) označavala je trajnu intervenciju u prostor, a time i narušavanje prirodnog okoliša i ekoravnoteže. Zahtijevalo je to prethodnu izradu prostornih i urbanističkih planova, dogovor političkih predstavnika o opsegu i intenzitetu radova, definiranje zemljišne politike, gradnju komunalne, energetske, prometne i telekomunikacijske infrastrukture i dr.
Privredni segmenti ekonomske strukture bili su organizirani u cilju povezivanja velikih sustava: hotelska poduzeća osiguravala su opskrbu neposrednim ugovaranjem s poljoprivredno-industrijskim kombinatima i industrijskim poduzećima. Izgrađena infrastruktura i dostupna logistika omogućile su da dislocirani subjekti ponude i potražnje uspostave sigurnost opskrbe (transport) i garantiraju materijalne pretpostavke (skladišta, hladnjače) turističke djelatnosti. Državni mehanizmi koordinirali su ovim procesom osiguravajući turističkim poduzećima povoljne kredite za pripremu turističke sezone i nabavu prehrambenih proizvoda iz domaće proizvodnje. Direktni ugovori između privrednih proizvođača i potrošača podmirivali su reprodukcijske potrebe turizma i osiguravali novi investicijski ciklus, pa je uvozna komponenta bila relativno skromna.
Snažna ekspanzija turizma događa se naročito tijekom osamdesetih godina kada su ostvareni rekordni turistički rezultati tako da 68 milijuna noćenja iz 1987. u SR Hrvatskoj još uvijek nije dostignuto (2013. bilo je blizu 65 milijuna noćenja). Turistička ekonomska aktivnost na taj je način osiguravala tijekom osamdesetih snažno anticikličko djelovanje u vrijeme snažne privredne stagnacije, otvarajući nova radna mjesta i priljev deviza za otplatu dugova.
Tranzicijski proces i periferizacija ekonomije
Raspad Jugoslavije u ratnim uvjetima označio je i potpuni rasap privredne infrastrukture i socijalne mobilnosti stanovništva. Mnogi hoteli i odmarališta su oštećeni ili uništeni, kampovi su zarasli, opskrbni lanci su prekinuti, unutarnje turističko tržište je nestalo, a ono što je preživjelo doskora je podvrgnuto destruktivnoj logici neoliberalnog kapitalizma. Cjelokupna struktura hrvatske ekonomije počela se radikalno mijenjati od industrijske u uslužnu, do danas izgrađivanu oko fiksnog precijenjenog tečaja, potičući široku uvoznu ovisnost. Promijenjene ekonomske okolnosti izmijenile su ulogu turističkih djelatnosti u strukturi privrede i temeljito redefinirale karakter turističke aktivnosti u poratnom razdoblju.
Revitalizacija turističke aktivnosti počinje u drugoj polovini devedesetih, a puni zamah dobiva tek nakon 2000. godine promjenom vlasti, intenzivnim međunarodnim otvaranjem i stabilizacijom vanjskih okolnosti. Nova vlast predvođena socijaldemokratima dovršava proces privatizacije banaka, telekomunikacija, a prodaju se i hoteli. Država se odrekla vlasništva nad hotelima i započela njihovu privatizaciju 2001. godine rasprodajom dubrovačkih hotela, a taj proces će se nastaviti u narednim godinama. Dio hotela koji je završio u bilancama banaka temeljem potraživanja značio je njihovu prodaju u trenutku privatizacije tih banaka. Ovi procesi označili su ne samo usmjeravanje kapitala na sve profitabilniji obalni prostor nego i okretanje vlada prema razvojnim planovima s turizmom u središtu. Drukčije razvojne opcije nisu ni preostale: novim zakonom o centralnoj banci (2000.) njezina uloga podvrgnuta je zaštiti financijskog sektora fokusiranjem na stabilnost cijena, ulaskom u WTO (2001.) ekonomija se podređuje strogim pravilima liberalizacije trgovine, potpisivanjem stand-by aranžmana s MMF-om (2001., 2003., 2004.) obvezuje se provođenje fiskalne strogoće i radne fleksibilizacije, a u jesen 2005. počinje otvaranje pregovora s Europskom unijom. Tim je procesima hrvatska vlast čvrsto odredila periferni položaj zemlje i definirala razvojnu putanju.
Kreditna ekspanzija privatiziranih banaka oživjela je ekonomsku aktivnost plasiranjem potrošačkih i stambenih kredita. Potaknulo je to sveopći rast kreditirane potrošnje i rast cijena zemljišta što je bio snažan impuls pretvaranju prostornog resursa (pogotovo javnog) u glavni i skoro jedini interes financijskih i developerskih kalkulacija. Probudili su se neutaživi apetiti kapitala za agresivnom eksploatacijom položajne rente, diktirajući transformaciju svakog iole atraktivnijeg zemljišta u građevinsku zonu, pogotovo uzduž obalne linije, čiji su prirodni resursi postali izuzetno privlačni zbog rasta turističke potrošnje.
Prostor kao jedini isplativi ekonomski resurs
Pod naletom privatnog interesa različiti javni, zajednički ili društveni prostori nekontrolirano su podvedeni profitnoj funkciji: travnjaci su postali supermarketi, pješačke zone parkirališta, trgovi ugostiteljske terase, plaže ograđeni i zatvoreni posjedi koncesionara, gradske jezgre restorani i trgovine, obalna zemljišta apartmanski kompleksi, a poljoprivredne ravnice golf tereni. Ono što je nekada pripadalo svima ovile su žičane ograde ili osigurale rampe sa stražarom kao nedvosmislenim obilježjima da sada pripadaju samo nekima. U tijesnom zagrljaju inficiranom korupcijom našli su se svi politički i ekonomski akteri neovisno o ideološkim bojama: središnja vlast, lokalna vlast, banke, developeri, građevinari, arhitektonski uredi, urbanisti. Takva čvrsta konstelacija javne i privatne moći postala je presudnom za eliminaciju zajedničkog prostora.
Industrijska proizvodnja, čije razvijanje osigurava ekonomski razvoj i jača političku neovisnost zemlje, tijekom rata i privatizacije devedesetih prepolovila je svoje kapacitete, a novom tisućljeću postala još manje isplativa. Nije više bila samo na udaru fiksnog apreciranog tečaja (što je poticalo rast uvoza) i povlačenja državnih subvencija (što su nalagala neoliberalna tržišna pravila), već su investicije u proizvodni ciklus postale krajnje neisplative ako je tvornica bila smještena na atraktivnom zemljištu. Vlasnici takvih tvornica bili su više zainteresirani za prekid proizvodnog procesa, zatvaranje radnih mjesta i prodaju (ili prenamjenu) nekretnine u drugu svrhu gdje je dotok profita brži i viši, nasuprot dugoročnih, neizvjesnih i niskoprofitabilnih investicija u industrijsku proizvodnju.
Širenje cijelog niza uslužnih aktivnosti temeljeno na iskorištavanju položajne rente postalo je temelj hrvatskog ekonomskog razvoja. Zadnji statistički obrađeni podaci iz 2010. godine pokazuju da je udio uslužnih djelatnosti u bruto dodanoj vrijednosti 66 posto (1990. godine udio je iznosio 37,9 posto), dok je udio industrijskih djelatnosti blizu 20 posto (1990. godine iznosio 36,7 posto).1 Trgovine, hoteli, restorani, barovi i niz drugih uslužnih kapaciteta razvijeni su u strukturnoj ovisnosti o inozemnim kreditima, uvoznoj robi i stranome gostu. Stoga ne treba iznenaditi da turistička potrošnja organizirana oko uslužnih djelatnosti u ovim kapacitetima predstavlja nezaobilazan interes vlasti, bankara, biznisa, sve do iznajmljivača na crno. Obalne regije Istra i Dalmacija su se nestankom relativno sigurnih i sindikalno zaštićenih industrijskih radnih mjesta pretvorile u monofunkcionalna područja čija privreda živi od turističke potrošnje. Intenziviranje privredne dinamike tijekom ljetnih mjeseci ne donosi samo otvaranje privremenih radnih mjesta i kratkotrajnu amortizaciju dugotrajne recesije već na širem ekonomskom planu jamči i makroekonomsku stabilnost.
Makroekonomska stabilnost i turističke aktivnosti
Zarade od turizma glavni su faktor uravnoteženja ekonomskih odnosa s inozemstvom što jamči stabilnost tekućeg računa bilance plaćanja, a time i stabilnog tečaja. Premda hrvatska ekonomija ostvaruje deficit u trgovinskoj (robnoj) razmjeni (2013. godine iznosio je 6,25 milijardi eura), zarade u razmjeni usluga pokrivaju taj gubitak. Tijekom 2013. godine zarada od razmjene usluga (u čemu turizam doprinosi 95 posto) iznosila je 6,8 milijardi, pa je tekući račun bilance plaćanja prema preliminarnim statističkim podacima čak bio i u suficitu2 , prvi put od 1994. godine (u ratnim godinama postojao je suficit zbog izrazito niskog uvoza).
Problem s podacima o zaradama od turizma je u tomu što se ti podaci procjenjuju na temelju anketa o potrošnji stranih gostiju. Budući da turizam nije statistički klasificiran kao privredna djelatnost, jer je turistička potrošnja razmještena u različitim klasifikacijskim djelatnostima (trgovina na veliko i malo; djelatnosti pružanja smještaja te pripreme i usluživanja hrane; umjetnost, zabava i rekreacija; i niz drugih djelatnosti), postoji opravdana skepsa da su rezultati vjerojatno skromniji. To rezultira time da se ne zna ni struktura turističke potrošnje, tj. u kojem udjelu spomenute djelatnosti sudjeluju u turističkoj potrošnji, pa onda ni multiplikativni efekti kojih zasigurno ima. Zbog toga su sve razvojne strategije s turizmom u središtu, neovisno o kojoj se geografskoj komparaciji radilo, tek prazna voluntaristička vizija bez čvrstog oslonca u stvarnim podacima.
No bez ikakve dvojbe, turizam je za središnju i lokalnu vlast izuzetno bitan segment ekonomije jer povećava privrednu aktivnost u ljetnim mjesecima te krpa proračunske rupe preko različitih naknada i poreza, prije svega PDV-a. Lokalne vlasti u sredinama gdje je uništena svaka proizvodnja strukturno su ovisne o turističkoj potrošnji, stoga ne treba čuditi da razvoj planiraju kroz prodaju zemljišta i uvođenje komunalnih naknada. Ako pritom lokalna vlast upravlja nekim posebno atraktivnim zemljištem, onda višestruki pritisci i zakulisni dogovori o prodaji postaju sastavnim dijelom lokalne politike.
Turističke djelatnosti su također bitne za nezaposlene i siromašne koji ostvarenim sezonskim zaradama u turizmu preživljavaju u vrijeme duboke ekonomske recesije. Turizam hrani i mnoge privatne iznajmljivače (nerijetko osiromašenu jugoslavensku srednju klasu) čije su vikendice i apartmani u uvjetima niskih mirovina i malih plaća dopuna njihovim dohocima. No kada govorimo o poslovima u turizmu, onda je važno istaknuti da se radi o povremenim, sezonskim i sindikalno nezaštićenim radnim mjestima. Zbog žestoke konkurencije između turističkih destinacija takvi poslovi podvrgavaju radnike tehnikama vitke proizvodnje: dugim, iscrpljujućim i sve slabije plaćenim radnim mjestima. Pokaže li lokalno stanovništvo prezir prema servisiranju turista, onda se raspredaju priče o neljubaznim domaćinima. Zanemaruje se evidentni klasni sukob ispod površine izrabljujućih turističkih praksi, često uzduž linije – gost iz centra i radnik s periferije.
Strukturna uvjetovanost i uvozna komponenta u turizmu
Strukturni pritisak u turizmu reflektira se i u ovisnosti o jeftinoj uvoznoj robi u turističkim kapacitetima, iako se ne može sa sigurnošću reći o kojem se udjelu uvozne komponente radi. Politički prijepori upućuju na sasvim oprečne podatke, a jedino relevantno istraživanje o uvoznoj komponenti publicirao je Institut za turizam 2005. godine. Istraživanje se bavi udjelom uvoznih proizvoda u hotelima i ugostiteljskim objektima tijekom 2004. godine i pokazuje da je udio uvoza u troškovima nabavke hotela i ugostiteljskih objekata iznosio 21,3 posto. Najveći udio u troškovima nabavki otpada na higijenske proizvode (64,2 posto), sredstva za čišćenje (37,8 posto), potom u kategoriji sitni inventar (35,5 posto), dok uvozni dio u kategoriji hrane čini 15 posto (od toga najviše riba, povrće i voće).
Ipak napomenimo da je uvozna roba sveprisutna u trgovinama i drugim djelatnostima čije proizvode turisti konzumiraju. Zbog fiksnog precijenjenog tečaja nemoguće je izbjeći uvoznu ovisnost jer su inozemni proizvodi uvijek jeftiniji što naglašavaju i hotelijeri u navedenom istraživanju. Raspad ekonomske suradnje između velikih proizvodnih i potrošačkih sustava, sustavno uništavanje poljoprivrede i industrije, privatizacija, izolacija i usitnjavanje hotelskih poduzeća, povlačenje državnih subvencija, nestanak državne koordinacije, širenje i jačanje turističke konkurencije, strukturna ovisnost o vanjskim financijama i robama, sve je to konstituiralo strogi okvir za razvoj turističkih djelatnosti.
Zahtjevi za restrukturiranjem poslovanja i racionalizacijom troškova prisilili su hotele na uštede gdjegod je moguće. Hotelska poduzeća sada se svakodnevno opskrbljuju preko lokalnih distributivnih trgovačkih lanaca koji diktiraju asortiman robe i uvjete prodaje. Hladnjače i skladišta nekada su hotelskim poduzećima omogućavala opskrbu na duže razdoblje, ali više ne postoje ni obrtna sredstva za financiranje, ni veliki proizvođači koji mogu kontinuirano podmirivati hotelske potrebe, ni povoljni krediti za revitalizaciju međusobne suradnje, a ni država kao koordinator. Hoteli su zbog rasta konkurencije prije svega orijentirani na podizanje kvalitete smještaja i stjecanja višeg standardizacijskog ranga, tj. viši broj zvjezdica, dok se ostali troškovi radikalno režu.
Redefiniranje karaktera turističkih djelatnosti
Turizam se u okviru jugoslavenske privrede temeljio primarno na strategiji masovnosti obilježenoj onim što se naziva 3S (sun, sea and sand). Širenjem fizičke prisutnosti cilj je bio intenzivirati tržište i ekonomsku dinamiku pogotovo u vrijeme stagnantnih osamdesetih. Tako je turizam bio sadržan u jeftinoj i jednostavnoj formuli paket aranžmana složenog oko hotelskog smještaja i sunčanja na plaži. No tehnološki napredak, široka dostupnost informacija, neoliberalno restrukturiranje i orijentacija mnogih perifernih ekonomija turizmu te jačanje globalne konkurencije smanjile su cijenu prometnog prijevoza, približile daleke destinacije i podigle zahtjeve prosječnog turista.
Premda se hrvatski turizam i dalje temelji na masovnosti organiziranoj oko 3S, u zadnjih petnaest godina ubrzano se nastoji diferencirati različita područja kroz formulu 3L (lore, landscape, leisure) uz pogubne posljedice za prostor i stanovništvo. Na taj se način paralelno s izgradnjom betonskih dormitorija na obali, istovremeno insistira potaknuti “ekonomsku valorizaciju kulturne baštine određene sredine kako bi se pojačali faktori atraktivnosti turističke ponude određene destinacije”.3 Konfekcijski odmor spleten oko mora i sunca više nije dovoljan, treba ga garnirati javnim pozornicama grotesknog folklornog ili muzičkog kiča, bizarnim koreografijama iz epizoda bliže i dalje povijesti, etnografskim ritualima s pitoresknim domorocima u glavnim ulogama, sve u svrhu zadovoljavanja istančanog senzibiliteta znatiželjnih posjetitelja.
Čitav taj komodificirani kulturni falsifikat mora uvjeriti gosta da je za svoj novac dobio odgovarajuću protuvrijednost, da se kući vraća zadovoljan i planira svoj povratak nagodinu. No za one zahtjevnije i financijski potkoženije nužno je ponuditi ekskluzivniji sadržaj. Nasuprot bučnom štanceraju kič-ceremonijala, važno je u turističkom katalogu također plasirati tišinu seoske idile i dašak ruralne autentičnosti koja će rafiniranog gosta podsjetiti na Provansu ili Toskanu. Njegov boravak bit će ispunjen fizičkom rekreacijom, berbom grožđa ili maslina, brigom o flori ili sačmenom prašinom sportskog lova. Za one najbogatije rezervirani su zabranjeni gradovi stambenih vila i golf terena, razigranom maštom izgrađeni u autocadu, izvedeni na najatraktivnijim lokacijama, a potom ograđeni žicom.
U uvjetima strukturne skučenosti upravljanja ekonomijom i sve jačeg fokusa na turističke aktivnosti, iskustvo pokazuje da je intenzivna komercijalizacija prostora najbrži put gubitka kontrole nad upravljanjem prostornim resursom i uravnoteženim političkim, ekonomskim, socijalnim i kulturnim razvojem. Time se hrvatska ekonomija u međunarodnoj podjeli rada čvrsto smješta na europsku periferiju, financijski i razvojno podređenu političkim i ekonomskim odlukama u zemljama centra. U takvoj situaciji, strateške vizije osmišljene oko potpune prostorne devastacije, a marketinški plasirane kroz par budalastih geografskih usporedbi, sigurno ne predstavljaju niti mogućnost razvojnog skoka niti izlazak iz kriznog stanja već samo potenciraju negativne efekte. A kakve li tek razvojne vizije možemo očekivati kada koncesionari jadranskog podmorja probodu naftnu žilu kucavicu? Sigurno već pogađate koje će biti geografske paralele…
- Državni zavod za statistiku, Statistički ljetopis Republike Hrvatske 2013, str. 205-206 i Mjesečno statističko izvješće, br. 2/96, str. 75. [↩]
- Državni zavod ta statistiku, Mjesečno statističko izvješće, br. 4/2014, str. 70. [↩]
- Nevenka Čavlek, Turoperatori i svjetski turizam, 1998, Zagreb: Golden Marketing, str. 222. [↩]