Stope aktivnosti, zaposlenosti i nezaposlenosti jasan su pokazatelj nepovoljnog položaja žena na tržištu rada. Svaki od ovih indikatora otkriva nam u svojoj pozadini strukturni društveni problem. Obrasci nejednakosti naslijeđeni su iz jugoslavenskih dana, ali su pod utjecajem kapitalističkih dinamika postali još nepovoljniji.
Naglašavanje važnosti ostvarivanja ravnopravnosti spolova u društvu nešto je što nositelji političkog autoriteta podrazumijevaju, toliko da o tome previše i ne govore. Zašto bi uostalom i isticali kada jednakost garantiraju brojni pravni dokumenti i specijalno oformljeni uredi za zaštitu rodne ravnopravnosti. Država je uspostavila pravni i institucionalni okvir, predvidjela strategije i usvojila akcijske planove. Na razini zakonske norme učinjeno je sve što se moglo učiniti. Sve osim konkretne provedbe popisanih mjera. Tako su proklamirana načela rodne jednakosti propala u duboku provaliju paralizirane političke prakse i postala još jedan dokaz da postojeća organizacija društva ne vodi svojem napretku. Da norme ne bi ostale tek mrlja tinte na papiru, potrebno je stoga mijenjati takvu organizaciju društva. Potrebno je pronaći neku pravedniju i bolju, u korist stvarnog postizanja rodne emancipacije.
Ostvarivanje jednakosti žena i muškaraca ovisi o načinu na koji pojedino društvo organizira svoje proizvodne i “skrbničke” (reproduktivne) aktivnosti. Dostupnost obrazovnih programa, radnog mjesta, jednake razine plaća i neiscrpljujućih radnih rasporeda, kao i razvijena javna infrastruktura vrtića, škola, zdravstvenih ustanova i domova za starije, omogućavaju ženama stjecanje nezavisnosti izvan kućanstva i smanjuju opterećenje u kućanstvu. Njihovo društveno podrijetlo postaje time manje presudno za iskorištavanje prilika i emancipiranje iz zadanog seta tradicionalnih ograničenja. Materijalna sigurnost radnog mjesta i socijalizacija kućanskog rada otkriva se kao pretpostavka jednakosti i slobode žena.
Državnim se politikama također mogu institucionalno mijenjati i kulturne koncepcije u cilju suzbijanja rodnih stereotipa, predrasuda i diskriminacije. Država u tu svrhu suzbija one snage koje nastoje blokirati oblikovanje i primjenu normi što potiču jednakost žena. Radi se prije svega o tradicionalnim autoritetima poput klera i njihovim konstrukcijama o ženskoj inferiornosti. Stoga se snaga progresivne politike ogleda u tome u kojoj mjeri država otklanja njihov utjecaj na formuliranje obiteljskih politika i zakona. I u kojoj mjeri je sposobna proširiti krug prihvatljivih rodnih uloga, a tradicionalna svođenja žena na funkcije žene, majke i domaćice zamijeniti društvenim identitetom izvan kućanstva.
Državna politika i društveni kontekst
No, takve socijalne promjene unatoč svim ideološkim proklamacijama i normativnim aktima teško je stvoriti, zato jer se jednakost žena i muškaraca ne događa u vakuumu. Događa se u definiranom obrascu društvenih odnosa što su ih oblikovale ranije politike. Iako su tokom jugoslavenske povijesti izgrađeni mnogi infrastrukturni kapaciteti za socijalizaciju kućanskog rada i postignuti pomaci u izjednačavanju žena i muškaraca na tragu gore opisanog (doduše s velikim regionalnim razlikama), raspad i ratovi rezultirali su snažnom regresijom tih postignuća.
Procesi privatizacije ugasili su mnoga poduzeća i ostavile mnoge žene bez prilika za stjecanjem financijske neovisnosti, pogotovo u krajevima gdje su takva radna mjesta jedini izvor zapošljavanja. U preživjelim proizvodnim kapacitetima na udaru viška radne snage prvo su bile žene. Istovremeno država se sve više povlačila iz financiranja socijalnih usluga i prepuštala ih tržištu (npr. društvena stanogradnja) ili povećala njihove cijenu (visoko obrazovanje, zdravstvo, domovi za starije), a time i nedostupnost. Institucionalni mehanizmi postali su podređeni upravljanju akumulacijom kapitala na nacionalnoj razini, a ne ostvarivanju društvenih prioriteta, poput uvjeta za ostvarivanje jednakosti žena. Ako se takvi uvjeti i ostvaruju, onda je to tek kolateralna posljedica slučajnog ukrštavanja interesa kapitala s proklamiranim društvenim interesom.
Budući da se transformacija društvenih odnosa odvijala u uvjetima ratnog sukoba, eskalirale su nacionalističke politike usko oslonjene na konzervativne kulturne institucije i crkvu. Njihov utjecaj rezultirao je snažnim patrijarhalnim obrascima i naglašavanjem tradicionalnih rodnih uloga, pogotovo u područjima gdje su posljedice rata bile izraženije. Sve je to ostavilo trag na društveni položaj žena u regiji. Naslijeđeni zakoni poticali su jednakost žena, ali bez institucionalne mogućnosti njihove provedbe pretvorili su se u prazni ukras demokratskog ceremonijala. U koliziji sa snažnim otporom obnovljene moći crkvenih autoriteta slovo zakona bilo je preslabo. Tako je u sferi zadovoljavanja društvenih interesa i poticanja emancipacije, država postala nemoćna i neefikasna, oblikovana u okolnostima nimalo naklonjenim ženama. S jedne strane patrijarhalna imperativi za tradicionalnom ulogom žene i majke, a na drugoj korporativni zahtjevi za dugom radnom satnicom. Produktivni i reproduktivni nalozi postaju podjednako odbojni.
Regionalne razlike na tržištima rada za žene
U uvjetima ograničenih javnih resursa i investicija u socijalnu infrastrukturu, jednakost žena uvelike ovisi o društvenom sloju iz kojeg dolaze. To sve više ukazuje da su prilike za društveni identitet i autonomni život izvan obitelji ili kućanstva skoro u potpunosti postale ograničene na žene iz urbane (više) srednje klase. Istodobno, žene iz dohodovno nižih slojeva suočavaju se puno težim balansom između posla i obitelji, dok je najteže ženama iz ruralnih sredina koje se snalaze između tradicionalnih uloga i naprednijih očekivanja. U njihovom slučaju razina potencijalnog konflikta čini se izrazito velikom.
Analiza položaja žena na tržištima rada zemalja bivše Jugoslavije detaljnije otkriva ove obrasce nejednakosti žena, izrazitu segregaciju pojedinih poslovnih sektora, ali i velike razlike između republika, kao i regija unutar republika. Fokus je usmjeren na aktivnost radne snage, zaposlenost i nezaposlenost usporedbom prosječnih vrijednosti ankete o radnoj snazi za 2014. godinu i pretkriznu 2008. godinu. Komparativna usporedba pokazuje da su svi pokazatelji još uvijek izrazito nepovoljniji nego prije krize, a jaz nejednakosti između žena i muškaraca na tržištu rada dodatno se produbio.
Stopa aktivnosti pokazuje koliko je žena i muškaraca starijih od 15 godina aktivno na tržištu rada, bilo da su zaposleni ili nezaposleni. Prosječna stopa aktivnosti žena i muškaraca u 2014. godini u Bosni i Hercegovini je bila 44,1 posto (muškaraca 55,1 posto, žena 33,5 posto), u Crnoj Gori 52,7 posto (muškarci 59,5 posto, žene 46,2 posto), u Hrvatskoj 52,3 posto (muškaraca 58,9 posto, žena 46,4 posto), na Kosovu 41,6 posto (muškaraca 61,8 posto, žena 21,4 posto), u Makedoniji 57,3 posto (muškaraca 61,3 posto, žena 45,3 posto), u Sloveniji 57,7 posto (muškaraca 63,3 posto, žena 52,3 posto) i u Srbiji 51,8 posto (muškaraca 60,4 posto, žena 43,7 posto).
Vrlo mali broj ukupno aktivnih u Bosni i Hercegovini i na Kosovu otkriva izrazito nepovoljne ekonomske prilike što su rezultat naslijeđene kontinuirane podrazvijenosti, destruktivnih ratnih zbivanja i devastirajućih tržišnih restrukturiranja. Udio žena na tržištu naročito je malen, a u anketnim odgovorima žena na Kosovu navode kao razlog obiteljske obveze. One obavljaju sve poslove održavanja kućanstva i skrbi oko djece. U takvim ekonomskim uvjetima malo je prilika zapošljavanja, proizvodnja je organizirana na obiteljskoj bazi, čime se osiguravaju životne potrebe, a eventualni viškovi prodaju se na tržištu. Razvijaju se i ekstenzivne veze međusobne pomoći i mreže suradnje izgrađene oko bračne veze i nasljeđa. U ovakvim ekonomskim odnosima, žene zadržavaju tradicionalnu uloge u strogom patrijarhalnom okviru društva. U drugim državama jaz između aktivnih žena i muškaraca kreće se između 10 i 15 posto, ali samo u Sloveniji je udio aktivnih žena preko 50 posto, ukazujući na veće političke i ekonomske prilike za zapošljavanje žena. U odnosu na razdoblje prije krize (2008. godinu), stope aktivnosti su se smanjile do 5 posto, s tim da je to stopa pada na Kosovu, dok se u drugim državama kreću unutar 3 posto.
Stopa zaposlenosti kao pokazatelj rodne segregacije
Stopa zaposlenosti pokazuje koliko je žena i muškaraca starijih od 15 godina zaposleno. Prosječna stopa zaposlenosti žena i muškaraca u 2014. godini u Bosni i Hercegovini je bila 31,9 posto (muškaraca 40,9 posto, žena 23,2 posto), u Crnoj Gori 43,2 posto (muškarci 48,9 posto, žene 37,8 posto), u Hrvatskoj 43,3 posto (muškaraca 49,2 posto, žena 37,9 posto), na Kosovu 26,9 posto (muškaraca 41,3 posto, žena 12,5 posto), u Makedoniji 41,2 posto (muškaraca 50,1 posto, žena 32,4 posto), u Sloveniji 52,1 posto (muškaraca 57,7 posto, žena 46,7 posto) i u Srbiji 41,7 posto (muškaraca 49,1 posto, žena 34,8 posto).
U analizi zaposlenosti iza ovih brojeva otkriva se izrazita segregacija rada karakteristična za sve zemlje. Žene su dominantno zaposlene u sektorima obrazovanja i zdravstva (u Sloveniji blizu 75 posto, u drugim zemljama između 50 posto i 66 posto), zatim trgovini (između 50 i 66 posto), sektoru smještaja, posluživanja i pripremanja hrane (između 50 i 66posto) i financijskim djelatnostima gdje čine dvije trećine zaposlenih (na društvenim fakultetima poput prava i ekonomije žene su puno brojnije). Muškarci se zapošljavaju dominantno u industriji, obično do dvije trećine, osim u Makedoniji gdje je taj omjer skoro podjednak jer je zbog jeftine radne snage postala tekstilnom oazom za strane kompanije. U sektorima građevinarstva, transporta i električne energije udio žena je malen ili simboličan.
U svim zemljama trend zapošljavanja raste do krizne 2008. godine (osim u Crnoj Gori gdje je broj zaposlenih stagnirao, a u Makedoniji i porastao 4 posto uslijed velikog broja zaposlenih u krajnje nesigurnim oblicima radnih odnosa), a nakon krize broj zaposlenih se smanjio i do 15 posto. Pritom treba uzeti u obzir da unutar-regionalne stope zaposlenosti mogu snažno varirati, npr. veće stope zaposlenosti u urbanim središtima i oko njih, a niže u unutrašnjosti (npr. Slavonija, Dalmacija, južna Srbija sjeverna Crna Gora). Slovenija od svih zemalja ima najujednačenije stope zaposlenosti.
Stopa nezaposlenosti i izbrisane šanse emancipacijskih procesa
Stopa nezaposlenosti pokazuje koliko je žena i muškaraca na tržištu rada (čine ga zaposleni i nezaposleni) nezaposleno. Prosječna stopa nezaposlenosti žena i muškaraca u 2014. godini u Bosni i Hercegovini je bila 27,7 posto (muškaraca 25,8 posto, žena 30,7 posto), u Crnoj Gori 18 posto (muškarci 17,8 posto, žene 18,2 posto), u Hrvatskoj 17,3 posto (muškaraca 16,4 posto, žena 18,3 posto), na Kosovu 35,3 posto (muškaraca 33,1 posto, žena 41,6 posto), u Makedoniji 28,0 posto (muškaraca 27,6 posto, žena 28,6 posto), u Sloveniji 9,7 posto (muškaraca 9 posto, žena 10,6 posto) i u Srbiji 18,4 posto (muškaraca 18,7 posto, žena 20,4 posto).
Stope zaposlenosti najbolje otkrivaju razlike između zemalja i ekonomske uvjete na tržištu rada. Obrasci uvelike odgovaraju onima naslijeđenima iz Jugoslavije, samo što su u međuvremenu pokazatelji za sve zemlje postali nepovoljniji. Primjetne su i razlike u rastu nezaposlenosti prije i nakon izbijanja krize (osim u Makedoniji i Kosovu gdje je zaposlenost porasla). Slovenska je ekonomija prije krize ostvarivala stope nezaposlenosti ispod 5 posto, Hrvatska ispod 10 posto, a u Srbiji su se kretale oko 13 posto, u Crnoj Gori oko 17 posto, u Bosni i Hercegovini oko 23 posto. U svim zemljama žene su bile pogođene višim stopama nezaposlenosti.
Šok raspada jugoslavenske države i restauracije kapitalističkih odnosa ostavio je naročite implikacije na položaj žena u ekonomiji, a time i uvelike smanjio ili izbrisao šanse emancipacijskih procesa. Mnogi pokazatelji upućuju da je položaj žena izrazito lošiji od položaja muškaraca: stope aktivnosti i zaposlenosti žena su niže, stopa nezaposlenosti viša, prisutan je jaz u plaćama, žene u prosjeku duže čekaju na posao, zaposlene žene koncentriraju se u “ženskim” djelatnostima itd. Povlačenje države iz pružanja univerzalno dostupnih socijalnih usluga samo pridonosi patrijarhalnom naglašavanju tradicionalnih rodnih uloga, jer se očekuje da žene “skrbnički” rad sa djecom, starijima ili mužem ostvaruju po nekoj svojoj unutarnjoj afektivnoj biti. Taj kućanski teret samo dodatno otežava ionako sve teži položaj na tržištu rada.
Preduvjeti pune rodne ravnopravnosti
Žene su češće izložene mobingu i nerijetko seksualnom uznemiravanju, većem broju prekovremenih sati, nemogućnosti napredovanja ili arbitrarnih otkaza u slučaju trudnoće. Posebno su ugrožene samohrane majke, starije radnice otpuštene kao “tehnološki” višak ili žene sa invaliditetom. Država je od male pomoći, jer neefikasni, spori i nezainteresirani sudovi u zaštiti radnih prava samo doprinose marginalizaciji, ponižavanju i gubitku samopoštovanja. Zbog utjecaja konzervativnih institucija i njihovom inzistiranju na inferiornosti žena, nasilje muškaraca nad ženama često se tretira kao komunalni prekršaj, ako policija uopće i napiše prijavu.
Rješenje za poboljšavanje položaja nisu politike osnaživanja tržišta (npr. fleksibilizacija radnog zakonodavstva) jer takve politike upravo i rezultiraju još većim, a slabije plaćenim radnim naporima, pogotovo u malim poduzećima što su pod snažnim tržišnim pritiskom. Rješenja nisu ni start-up mikrokrediti za samopoduzetništvo jer se njima ostvaruje dužnički odnos i prepušta nepredvidljivim kretanjima tržišta. Rješenja nisu ni različite kvalifikacije i dokvalifikacije za poboljšanje samoprezentacije ili agresivne kampanje promicanja korporativnog poduzetništva i davanje prioriteta profitnoj logici u zaštiti prava žena jer ne rađaju željenim mjerama. Važno je naglasiti da tržište nije mjesto emancipacije već eventualno nužno zlo za stjecanje određene financijske neovisnosti (ako i toliko).
Nije dovoljno usvojiti zakone i strategije što osiguravaju jednaka prava za žene i muškarce, potrebno je i razumjeti kontekst unutar čijih parametra proklamirane norme ostvaruju jalove učinke. Potrebno je razumjeti da su uzroci diskriminacije institucionalni i strukturni, da rezanje usluga što ih pružaju javni socijalni sustavi (vrtići, škole, bolnice, domovi za starije, naknade za nezaposlene) samo pojačava nejednakosti, a da oslobođeni tržišni principi vode snažnijoj podvrgnutosti kapitalu. Ostvarenje rodne ravnopravnosti na tržištu rada nužan je uvjet za ostvarenje pune rodne ravnopravnosti. Za njeno je ostvarenje potrebna kvalitetna mreža javnih usluga i službi koje socijaliziraju poslove koje žene obavljaju pritavno i neplaćeno. Tek kad se ovo ostvari, otvara se politički put ka postizanju pune društvene rodne ravnopravnosti. A tek tada možemo pristupiti organiziranju društva što u cilju ima ostvariti socijalizaciju svoje proizvodnje i socijalizaciju svoje skrbi.