Nakon što je u srijedu jedan napadač ubio dvojicu pripadnika Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, a onda i pucao na autobus u sarajevskom prigradskom naselju Rajlovac, za danas je u toj zemlji proglašen Dan žalosti. Povodom tog službenog državnog obilježavanja, dužnosnici su ocijenili kako napad predstavlja “pucanj u državu”, a oba suprotstavljanja bloka “predstavnika srpskog naroda”, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik i član predsjedništva BiH Mladen Ivanić, iskoristili su i ovu priliku da prozovu “predstavnike bošnjačkih vjerskih i političkih elemenata” zbog navodne popustljivosti prema ekstremizmu napominjući da odgovornost za to imaju “predstavnici naroda u kojem se to događa”.
No ako su sada dužnosnici sigurni da je riječ o terorističkom djelu do te mjere da su spremni koristiti ga za međuetnička prozivanja i borbe moći, valja primijetiti kako je identificiranje događaja kao terorističkog čina bilo sporije i kompliciranije. Naime, počinitelj Enes Omeragić se nakon nasumičnog napada na svoje sugrađane povukao u svoju kuću gdje je pričekao dolazak policije, a zatim počinio samoubojstvo aktivirajući bombu. Riječ je o osobi rođenoj u Francuskoj, teške osobne sudbine, i dugogodišnjem ovisniku o heroinu koji nije ni na koji način izražavao neke posebne političke ili vjerske stavove niti je vodio život u skladu s njima. Njegova su nasumična agresija i samoubojstvo identificirani kao “terorizam” tek nakon što su utvrđene obiteljske veze s osobom koja je pristalica vehabističkog džihadizma.
Islam kao crvena krpa
Naime, kako se ispostavilo, suprug Omeragićeve sestre Muhamed Meco bio je na ratištu u Siriji (iako nije objavljeno u redovima koje grupe), što je poslužilo kao neizostavna “sirijska veza” koja dokazuje teroristički karakter bezumnog čina. Valja međutim primijetiti kako Omeragić dijeli dobar dio biografije sa počiniteljima nedavnog masakra u Parizu. Osim što su rođeni u istoj zemlji (Francuskoj), prema dostupnim informacijama, svi su – što je znatno važnije – svoje mlade živote uglavnom provodili baveći se sitnim kriminalnom i trošeći velike količine droge. Njihovim napadima upadljivo nedostaje kako suvisli strateški cilj i politička poruka, tako i uvjerljiva vjerska motivacija.
Iako su na napad vrlo vjerojatno potaknuti nagovaranjem osoba povezanih s vehabijskim ekstremizmom, teško se oteti dojmu da je njihova primarna motivacija bila “kažnjavanje” društva u kojem su osjećali duboko nezadovoljstvo i nedostatak perspektive. U tom smislu njihovi su postupci gotovo identični redovitim incidentima “masovnih pucnjava” (mass shootings) posljednjih godina, kako u SAD-u tako i u drugim zemljama, u kojima su neprilagođeni pojedinci nasumce ubijali svoje kolege ili susjede u pokušaju da se “osvete Svijetu”. No ono što je inače problem “kontrole oružja”, “agresije društva prema pojedincu” i “otuđenja” brzo se pretvara u “vojni napad” stranog faktora i “rat” ako su počinitelji muslimani.
Naime, jedino je tako moguće predstavljati ovakve događanje kao problem koji dolazi izdaleka i nastaviti inzistirati na isključivo vojnom i sigurnosnom odgovoru na njih. Činjenica da motivacija za napade ne proizlazi toliko iz lojalnosti nekom dalekom samoproglašenom “kalifatu”, već iz nedostatka osjećaja pripadnosti i odgovornosti prema društvima u kojima počinitelji žive ostaje panično zataškana. Naše države naime još uvijek vide eskalacije hapšenja, “sigurnosnih mjera” i vojnih intervencija kao lakše rješenje od nastojanja da omoguće cijelom svojem stanovništvu dostojanstvo i perspektivu.