Prema posljednjim informacijama, u strašnom zločinu počinjenom u petak navečer u Parizu poginulo je 132 ljudi, a preko 350 je ozlijeđeno. Tri povezane grupe izvršile su niz napada na civilno stanovništvo, u blizini stadiona, u restoranu, na ulici i u koncertnoj dvorani. Objavljeno je kako je u napadu sudjelovalo ukupno osam počinitelja, te nepoznat broj pomagača. Odgovornost je preuzela samozvana “Islamska država”, labavo povezana globalna vehabistička organizacija koja kontrolira velike dijelove Sirije, Iraka i Libije, a aktivna je i u Nigeriji, Egiptu, Libanonu, Jemenu, Afganistanu, Pakistanu i drugim zemljama.
Još prije preuzimanja odgovornosti, Francuski predsjednik François Hollande objavio je kako napadi predstavljaju “ratni čin protiv Francuske” koji dolazi “izvana” te najavio kako će “odgovor zemlje na rat biti primjeren”. Nekoliko dana nakon napada, francuska je vojska intenzivirala svoje zračne napade na položaje ISIL-a u Siriji, a na samitu grupe dvadeset najmoćnijih zemalja svijeta (G20), koji se upravo održava u turskoj Antalyi, dogovoreno je kako će se poduzeti “mjere protiv pojačane cirkulacije stranih terorista”. Dojam “napada izvana” očekivano je proizveo reakcije koje su zagovarale strožu kontrolu ulaska u EU.
Osim Poljske, čija je vlada objavila kako definitivno odustaje od svojeg skromnog doprinosa nikad provedenom planu razmještanja sirijskih izbjeglica, i u drugim su zemljama demagozi brzo pozvali za zaokret u politici prema izbjeglicama. Osim na ignoranciji, zagovori obustave zakonske obaveze zaštite izbjeglica temelje se na informaciji kako je blizu mjesta zločina pronađen sirijski pasoš u vlasništvu osobe koja je nedavno prošla “balkanskom izbjegličkom rutom”, preko Makedonije, Srbije i Hrvatske. Regionalni su tabloidi požurili s objavama u kojima se tvrdi da je jedan od ubojica došao do Pariza uz pomoć balkanskih zemalja.
Usluga terorizmu
Identitet počinitelja blizu čijih je ostataka pronađen pasoš međutim još nije bio utvrđen, a za drugi (egipatski) pasoš, koji je također pronađen blizu mjesta zločina, naknadno je utvrđeno da pripada žrtvi, a ne počinitelju, i to nakon što je njegovo ime objavljeno u svojstvu osumnjičenog. Za razliku od tih zabuna ili nepotpunih informacija koje su nekritički prenošene u medijima, manje je pažnje posvećeno biografijama petorice identificiranih počinitelja, osobito činjenici da su svi – rođeni u Europi, odnosno u Francuskoj i Belgiji. I pri tome nisu usamljeni. Napadači na časopis Charlie Hebdo ranije ove godine također su rođeni u Francuskoj, kao i velika većina počinitelja terorističkih djela u Europi.
Za razliku od izbjeglica iz Sirije koji Europu još doživljavaju kao izlaz iz teške situacije, dio mladih muslimana kojima je Europa jedina domovina koju su ikada poznavali spremni su poginuti kako bi se osvetili zemljama koje ih nisu uspjele prihvatiti. Iako su veze s organizacijama u Jemenu i Siriji u oba slučaja po svemu sudeći odigrale ulogu, riječ je svakako o znatno kompliciranijim događajima od “napada na Europu izvana”. Pojačavanje bombardiranja u Siriji i “ograničenje kretanja” u tom smislu neće spriječiti počinitelje koji su rođeni u mjestima u kojima vrše pokolje. Odgovorni međutim vidno ignoriraju te činjenice.
Nadalje, osim vojnom okupacijom Iraka 2003. godine, naoružavanjem sirijskih grupa koje su se kasnije pridružile ISIL-u te suradnjom s Turskom koja je godinama služila kao “strateško zaleđe” ISIL-u, Europa je “stvorila” tu terorističku grupu i znatnim doprinosom u dobrovoljcima. Procjenjuje se kako se ISIL-u proteklih godina priključilo čak 15 tisuća stranih boraca, dobar dio njih iz Zapadne Europe. Paradoksalno, rast islamofobije i masovna uhićenja proteklih dana, koja uključuju i one koji (prema izjavama francuske policije) “nisu izravno povezani s napadima”, neminovno će dodatno povećati dojam zlostavljanja kod europskih muslimana.
To je, dakako, upravo ono što vehabijski “džihadisti” nastoje postići, a povećana represija i netrpeljivost savršeno se uklapa u njihovu ideologiju “rata civilizacija”.