Nacionalna strategija poticanja čitanja kojom je hrvatsko Ministarstvo kulture najavilo svoj protekli mandat neslavno je propala kao operativni dokument. Iz tragova koji su ostali iza procesa izrade primarno se razaznaju uvjeti reprodukcije lokalnog akademsko-kulturnog establišmenta i strukturno zanemarivanje šire kulturno-obrazovne dinamike.
Posljednji javno značajan dokument iz kabineta Ministarstva kulture u sazivu prethodne Vlade potpisan je 2. studenog, tek nekoliko dana prije izbora. Ističemo ga kao ovjeru prevladavajućeg trenda domaće kulturne politike i jedini njezin strateški “zalog za budućnost” u kojemu je odmah jasno da Hrvatska može, ako je pameti i volje, dobro rasti kroz kulturu, odnosno kulturne industrije. Sedmero ministara u Vladi (Pusić, Lorencin, Maras, Grčić, Vrdoljak, Mornar i Šipuš) potpisalo je “Izjavu o namjeri poticanja razvoja kreativnih i kulturnih industrija u Republici Hrvatskoj”, u kojoj potvrđuju svoju suglasnost da su “kulturni i kreativni sektori izvor inovativnih ideja koje mogu biti pretvorene u proizvode i usluge za stvaranje rasta i radnih mjesta, te da je nužno osnažiti sektor kreativnih i kulturnih industrija s ciljem da se Republika Hrvatska u sklopu Europske unije pretvori u pametno, održivo i uključivo gospodarstvo s visokom stopom zaposlenosti, produktivnosti i socijalne kohezije.”
Ministar kulture Berislav Šipuš zaokružio je tako svoj kratak mandat urednom formom “Izjave o namjeri”, shvaćajući pro futuro da je strateško ufanje u neometan rad neoliberalnih postamenata kulture i/ili kreativnih industrija jedini dio konsenzualno žuđenog “optimizma” domaće kulture, kraće: jedina politička pragma lukrativnog potencijala i imidža. Da dokument nije praznog karaktera, naglašava se u njegovoj posljednoj točki gdje stoji da će supotpisnici “što hitnije (najkasnije do kraja 2015.) oformiti radno međuresorno vijeće koje će izraditi smjernice, operativne programe i mjere poticanja razvoja kreativnih i kulturnih industrija u Hrvatskoj, u skladu s europskim dokumentima Strategije Europa 2020.”
Polazna porazna statistika
Ne bismo se, naravno, uopće zaustavljali citiranjem umornog eurobirokratskog žanra, ne bismo ga niti spominjali – makar kao znak upadljivog diskursnog come-backa u predpristupne godine domaćeg bogobojaznog očuđenja EU fondovima i EU politikama – da nas taj posljednji javni dokument Ministarstva kulture fatalno ne podsjeća na promašaj prve, najjače isticane strateške inicijative istog Ministarstva. Ministrica kulture Andrea Zlatar Violić (od prosinca 2011. do ožujka 2015.) započela je mandat uz sintagmatsku pomoć “kulture dostupne svima” kao pokaza socijalno baždarene politike odozdo. Ta je protopolitička figura doživjela, kao što je poznato, potpuni krah demonstrirajući svoju tragikomičnu suprotnost na različitim, neslućenim razinama. Mjesto, međutim, na kojemu je ideja inkluzivnosti kulture na programatskoj razini dotakla domaći kulturni realitet sistema, nalazilo se u procesu donošenja Nacionalne strategije poticanja čitanja, koji je iniciralo Ministarstvo kulture za vrijeme ministrice Zlatar Violić. Pri tome nam je “Strategija” zanimljiva kao javno-medijski proces i posljedični dokaz naravi i navika domaćeg kulturno-znanstvenog establišmenta, i ništa više.
Strategija poticanja čitanja nije usvojena kao nacionalni dokument, niti ga je nasljednik ministrice Zlatar Violić spominjao kao relevantnost, pa se smatra da je “propala”. Ne ulazeći u aspekte takve “propasti”, logiku povjerenja u ozbiljenje strateškog dokumenta ili preciznije horizonte očekivanja strateškog planiranja, vidimo tek činjenice uspostavljanja procesa, a zatim i problemsku strukturu dokumenta.
Povjerenstvo za nacrt strategije “poticanja čitanja” na nacionalnoj razini formirano je u veljači 2014. godine kao široka platforma s čak 30 članova, što je bio događaj iznimne medijske pažnje, uz kadrove opuštenih trenutaka sastanka članova i njihove umjereno skeptične izjave stručne spremnosti za posao vrijedan društvene pažnje i odgovornosti.
Kultura čitanja je u Hrvatskoj slaba, čitanje je nestalo iz javne sfere, u suvremenoj Hrvatskoj “s čitanjem” ima problema. Zajednica nakladnika i knjižara i udruga Knjižni blok, Ministarstvo kulture i Hrvatska gospodarska komora organizirali su zato 2014. godine istraživanje koje je provela Agencija za istraživanje tržišta GFK, a prema kojemu 47% hrvatskih građana starijih od 15 godina u godinu dana nije pročitalo niti jednu knjigu, a 36% populacije od 15 do 24 godina uopće ne čita knjige. Oni koji čitaju, najčešće ih posuđuju u knjižnici (55%) ili kod prijatelja ili rodbine (45%); dok je tek 23% građana u tri mjeseca kupilo jednu knjigu. Uz to, znanstveno Istraživanje informacijskih potreba i čitateljskih interesa građana RH u okviru istoimenog znanstvenog projekta Sveučilišta u Zadru provedeno od 2009-2011. godine je pokazalo da 38% učenika 7. i 8. razreda osnovne škole čita “samo kad mora i ono što mora”, a da se svaki deseti roditelj ravna mišljenjem knjižničara o tome što bi “bilo dobro čitati djetetu mlađe dobi”, pri čemu tek 35% roditelja ne misli da treba uopće pitati knjižničara za savjet.
Površno “čitanje” pozicija aktera
Uglavnom, platforma 30 profesionalaca, okupljenih u šest radnih grupa pri Ministarstvu kulture (Odgoj i obrazovanje: predškola i škola, institucije i knjižnice, nakladnici, hrvatski autori i E-knjiga) okupilo se uz prepostavke loše statistike. Zadaća tog Povjerenstva, naime “promicanje kulture čitanja i poticanja navike čitanja, izrada posebnog akcijskog plana za odgajanje i animiranje čitatelja najranije dobi, osmišljavanje posebnih mjera koje uključuju brigu za hrvatsku književnost i autore, stvaranje pretpostavki i mjera za osposobljavanje za kritičko čitanje književnih i neknjiževnih tekstovas ciljevima evaluacije primijenjenih programa poticanja čitanja i trajnog praćenja kulture čitanja u RH”, sugerira vrstu inkluzivnosti, u popularno-domaćem ključu “svih aktera kulture” uključenih u proizvodnju i distribuciju domaće knjige kao ultimativnom dokazu porasta kulture čitanja. Ali, kratko rečeno, “Nacionalna strategija za poticanje čitanja” urušava se u idejnom smislu onoga trena kad sve svoje strukturne elemente ili “aktere scene” definira na egalitarnoj liniji, uz princip “evaluacija, mjera i prepostavki” koje se kao akademska i/ili profesionalna metoda nudi donjem registru ili “slabom subjektu” čitatelja isključivom logikom proizvodnje potreba (kroz medijski, zabavni, alternativno edukativni sadržaj) i distribucije (pretežno) tradicionalne čitateljske forme.
Dokument “Strategije” zato uopće nije odmakao od natuknica načela i ciljeva Povjerenstva za njegovu izradu. Sastoji se, u konačnici, od svega tridesetak stranica mlakog birokratskog žargona. S tabličnim prikazima “snaga i slabosti”, uz popis mjera primjene, gdje su omiljene natuknice “zadaća strategije” očekivano diskurzivno strože postavljene. Osnovna je zamjerka, dakle, već u logici najšire postavljene “sinergije domaćih stručnjaka” koja ne percipira da se razvoj kulture čitanja može odvijati na simultanim razinama, ali se korijen problema ne može jednako tako rješavati.
U tom je smislu velika šteta što najbolji dijelovi dokumenta “Strategije” nisu prepoznati kao vitalni, rekli bismo – razvojni. Izdvajamo, primjerice, tri ključna momenta koji u dokumentu upadljivo sugeriraju strateške prioritete.
Prvo, podaci PISA istraživanja kojima se procjenjuju postignuća 15-godišnjaka u čitalačkoj pismenosti, gdje se vidi da je čitalačka pismenost djece u srednjoj školi 2012. godine bila ispod osnovne razine; a da njezina viša razina odnosno “kompetencija u čitalačkoj pismenosti” iznosi svega 18,6%. Ili podaci PRLS istraživanja koje procjenjuje čitateljske kompetencije 10-godišnjaka u Hrvatskoj iz 2011. godine, gdje je Hrvatska na posljednjem mjestu od 57 država uključenih u istraživanje, po čemu ima najveći postotak djece koja uopće ne vole čitati.
Drugo, podatak koji su 2014. godine prikupili Ministartsvo znanosti, obrazovanja i sporta (MZOS-a), Ministarstvo kulture (MK) i Nacionalna sveučilišna knjižnica (NSK), po kojemu se u RH provodi respektabilan broj različitih programa poticanja čitanja, organiziran i provođen u lokalnim i školskim knjižnicama. O karakteru tih programa, njihovim slabostima i kvalitetama ništa, nažalost, ne saznajemo u dokumentu “Strategije”, iako je logika postojećeg asortimana “poticajnih programa” kulture čitanja sigurna startna osnova.
Treće, prema podacima NSK-e pokrivenost mreže narodnih knjižnica osigurana je za 80% stanovnika RH, što znači da za čitavih 20% stanovnika nema osigurane pretpostavke za bildung kulture čitanja, ako se oslonimo barem na tradicionalne medije poput knjige.
Kreativno druženje
Autori “Nacionalne strategije za poticanje čitanja” odlučili su se, unatoč dinamici višemedijskih platformi i pripadne nužnosti promjene perspektive, za temeljit razvoj tradiconalnih oblika (kulture) čitanja. U tako postavljenom obzoru smisleno je onda raditi na njezi i razvoju čitateljskih navika već u najmlađoj, vrtićkoj, zatim školskoj i srednješkolskoj dobi. Za taj bi pothvat bio nužan strukturno-problemski odnos MZOS-a i MK-a, ali je najprije neophodna kurikularma reforma odgoja i obrazovanja hrvatskog jezika i književnosti, s naglaskom na reformu njezina lektirnog dijela.
Ta opća, traumatska mjesta domaćeg školskog sistema uviđaju, naravno, autori “Strategije”. Razlika je, ipak, što njihova mjera “ranog i školskog” razvoja kulture čitanja u dokumentu ima jednako paušalno-strateško mjesto kao i “sustavno ulaganje u pisce i ilustratore”, “medijska vidljivost domaćih autora”, “sezibilizacija medija za važnost čitanja”, “nedostatak financijske potpore autorima”, “nedostatak potpore medija u obliku književnih prikaza i kritika”, “nedostatak knjižarske i distribucijske prakse”, ili “javna vidljivost programa knjižnica”. Pravo je pitanje, koje uspješno postavlja “Nacionalna strategija poticanja čitanja”, onda vrlo jednostavno: tko su zainteresirani akteri u razvojnim izazovima kulture čitanja? Jesu li to (primarno, ako ne i zaključno?) najmlađi (vrtić, osnovna škola, srednja škola) čitatelji u mijeni tehnološkog trenutka i aktualnom represivno-obrazovnom tretmanu književnosti i umjetničkih disciplina u školama; jesu li to (primarno i zaključno) oni najranjiviji građani čitetalji kojima je knjižnica nedostupna? Jesu li to, primarno i zaključno, svi čitatelji, a ne nužno kupci knjiga? Čitatelji neskloni sajmenoj zabavi i klupskom stand-up “komičkom čitanju”?
Autori “Strategije” nedvosmisleno pokazuju da, primjerice, uopće ne vode računa o dijakroniji ili hodogramu “razvojnih izazova” poticanja čitanja kao društvene kategorije kvalitetnog, građanskog stila. Sve se, u ležernosti pripremne faze dokumenta kojoj slijedi znanstveno-akademski tretman u formi većeg nacionalnog projekta, može riješiti “međusektorskom suradnjom” i novom “radnom skupinom” za nadzor prethodne.
I nije, naime, poanta u “propasti” ove “Strategije” kao (stilski, strukturno, idejno) promašene inicijative reprezentativne kulturne politike, nego u matrici strukturne auto-reprodukcije kulturnog i akademskog establišmenta uz sveprisutnost profesionalca koji na ovaj ili onaj način žive od knjige, i koji su i ovu priliku iskoristili da se njihov status ili položaj na tržištu rada digne na razinu jednaku stvaranju osnovne navike čitanja. Jalov strateški dokument nije, za početak, naišao na političku volju za njegovu realizaciju pa je mrtvorođen. I kao takav nesretnik, u okrilju profesionalaca sklonijima medijskoj slici “problema s čitanjem” nego rudarskom radu na počecima kvalitetne pismenosti od najranije do najstarije dobi; dokument “Strategije” poslužio je kao pokazna vježba nekonfliktnog međuresornog druženja najšire shvaćenog polja domaće kulture. Od svakog strateškog balona kulturne politike nastaje, naposljetku, barem jedan znanstveni rad. Jednom kolektivno “bolje čitamo”, sljedeći put “više proizvodimo”, važno je da smo kreativno zadovoljni.
Status domaće kulture kao proizvodne jednosmjerne trake ima, vidi se, uzlazan rast.