Raskrinkavanje obećanja političkih stranaka u predizbornoj kampanji, što međusobno što autsajdersko, preplavljuje hrvatski medijski prostor zadnjih tjedana. I nema u tom demokratskom ritualu ništa loše po sebi, građanska je dužnost ukazati da netko javno ne govori istinu ili da “laže ovaj napaćeni narod”. Međutim, postoji u cijeloj priči jedan nezgodan element. Istinitost ili lažnost obećanja, pogotovo u sferi ekonomije i fiskalne politike, procjenjuje se u odnosu na “realnost” koja se ničim ne propituje, iako je ona sačinjena od niza političkih odluka i učinaka odnosa moći.
Ne treba biti politički analitičar da bi se prepoznala ispraznost obećanja HDZ-a i SDP-a, kao što ne treba ni preuzimati patronizirajuću poziciju spram birača, navodno slijepih za stranačke manipulacije. Ono što zabrinjava jest nepropitani konsenzus oko “realnosti” naspram koje se obećanja procjenjuju. Unutar takvog konsenzusa nije čudno da povremeno sličnu političku poziciju zauzmu naizgled disparatni akteri, udruge civilnog društva i banke, premda su objekti brige različiti. Dok se prvi brinu oko uvijek nedovoljno demokratski zrelog građanina, potonjima su na pameti profanije stvari poput profitne margine. No, snaga konsenzusa uspijeva pomiriti i sasvim različite interese.
Konkretnije, u prethodna dva dana u medijima su se pojavila, među ostalima, dva ozbiljnija pokušaja raskrinkavanja obećanja dviju najsnažnijih koalicija, one HDZ-ove i one SDP-ove. Analitičari Raiffeisen banke su upozorili da bi ispunjenje predizbornih obećanja moglo ozbiljno uzdrmati državni proračun, odnosno ugroziti održivost javnog duga. Prema njihovim ekonomskim procjenama, rastom javnog duga povećao bi se udio javnog sektora u ekonomiji što bi gušilo privatnu inicijativu i usporilo ekonomski rast. Dakle, postoje neke ekonomske neminovnosti kojima bi se i stranke i birači morali povinovati. Kako je to zgodno sumirao novinar Poslovnog dnevnika prezentirajući analizu RBA: “Zahvaljujući potpunom ignoriranju ekonomskih principa vodeće stranke guraju zemlju u još veću zaduženost.”
Suočavanje s ekonomskom “realnošću”
Iako ne eksplicirani, isti ekonomski principi imali su regulatornu ulogu i u drugom ozbiljnijem pokušaju suočavanja predizbornih obećanja s “realnošću”. Platforma 112, koalicija najetabliranijih nevladinih udruga u Hrvatskoj koja se zalaže za “vladavinu prava”, održala je jučer press konferenciju na kojoj je predstavila precizne fiskalne izračune obećanja SDP-a i HDZ-a. Tako bi, s obzirom na obećanja na prihodovnoj i rashodovnoj strani proračuna, SDP u slučaju pobjede na izborima i eventualnog ispunjenja obećanja državni proračun odveo u deficit za dodatnih 6,8 milijardi kuna na godišnjoj razini, a HDZ za nešto više, 8,23 milijarde kuna. Pritom je planirani ovogodišnji državni proračun uzet kao baza izračuna “cijene predizbornih obećanja”.
No, puno važnija od baze za kalkulaciju je ideološka baza samog pristupa u “informiranju građana” koja presudna politička pitanja isključuje. Tako se naprimjer navodi da su zapravo ta obećanja samo dodvoravanje biračima jer se Hrvatska ionako nalazi u proceduri prekomjernog deficita Europske komisije. Ono što je krajnje problematično jest da se ta procedura tretira kao nepremostiva tehnička zadanost, a ne kao politička odluka koja određuje odnose između “realnosti” i obećanja. Zatim se kao upozorenje građanima navodi da će u slučaju da budu naivni i povjeruju obećanjima stranaka sami plaćati za to. Čime se implicira da među tim građanima ne postoji nikakav antagonizam, da ne postoje nikakvi distribucijski konflikiti, ili da su porezne politike neutralno i tehničko pitanje, a ne ishod klasne borbe.
Iako je vrlo vjerojatno da članice Platforme 112 uglavnom ne dijele političke vrijednosti s bankarskim analitičarima, ukoliko se ne usude propitati političku strukturu navodno zadane “realnosti” na koju nalijeću obećanja, više ne mogu kontrolirati političku operacionalizaciju tih vrijednosti. Htjeli ili ne htjeli, zagovaraju mjere štednje i ograničavaju politički prostor, što im je u krajnjem neskladu s proklamiranom funkcijom.