društvo
Hrvatska
tema

Breme izbjegličke neizvjesnosti i perspektive solidarnosti

Foto: Bilten / Luka Matić

Nakon što je zatvaranjem mađarsko-srbijanske granice glavna migracijska trasa premještena na Hrvatsku, prolazak gotovo trideset tisuća izbjeglica u svega nekoliko dana ostavio je snažan trag na političku i društvenu atmosferu u ovoj zemlji. Naša reportaža sa glavnih punktova u Slavoniji i Baranji donosi dio dramatičnih događaja koji su se odvili, ali ukazuje i na potencijale solidarnog angažmana lokalnog stanovništva.

Tijekom petka, 18. septembra, granični prijelaz Baranjsko Petrovo Selo (HR) – Beremend (hrv. Breme; HU), prema sudu pograničnih policajaca i kolega novinara, prešlo je sedamdesetak autobusa s izbjeglicama, dakle barem oko tri i pol tisuće izbjeglica koji su bili koncentrirani na području Osijeka, Čepina i Belog Manastira. Time su ove slavonske općine ispražnjene od izbjeglica. U subotu, 19. septembra, iz pogranične općine Tovarnik, prema navodima sa Twittera Vlade Republike Hrvatske, prema Baranjskom Petrovu Selu i Goričanu uputilo se još 28 autobusa.

Dok pišem ovaj tekst, Vlada RH, ponovo putem Twittera, obavještava da se u Tovarniku podiže šatorsko naselje kapacitirano da primi pet tisuća ljudi, a prema Tovarniku se kreće i željeznička kompozicija od jedanaest vagona koja će izbjeglice prevesti do Botova, na granicu s Mađarskom. Međutim, kao što smo se i sami mogli uvjeriti sinoć, u Tovarnik stalno pristižu nove izbjeglice iz smjera Srbije, a nepotvrđene glasine kažu da barem pet tisuća izbjeglica čeka sa srbijanske strane na tromeđi s Mađarskom i Hrvatskom da bi prešli Dunav mostom na Batini.

Provodeći vrijeme s izbjeglicama prvo na osječkom autobusnom kolodvoru, potom na mađarskoj granici, a najzad i u kampu u Tovarniku, doznali smo da dolaze iz Sirije, Iraka, Afganistana, Bangladeša, Pakistana, ali i iz Eritreje, Sierre Leonea, Burundija i Ruande. S kim god smo razgovarali, listom navode iste razloge zbog kojih su pobjegli: u njihovim domovima životi su im ugroženi. Pakistanac iz Lahorea nalazi se između dvije vatre – talibana i američkih bespilotnih letjelica, brat i sestra iz Eritreje kažu da su “oppressed by the government” i “in fear for their lives”. Nažalost, niti je njihov engleski dovoljno dobar niti imamo dovoljno vremena da više doznam o tome kako i zašto su ugroženi.

Bijeg iz “bivših zemalja”

Na mađarskoj granici, na tečnom engleskom, dvadesetpetogodišnji Sirijac koji je kao dijete pet godina živio u Švedskoj objašnjava mi, prije nego njegov bus krene prema graničnom prelazu, da je životom u ratnoj zoni ugrožena cijela njegova obitelj te da je njegov najmlađi brat morao prekinuti osnovno školovanje. On se sa svojom obitelji želi dokopati Zapadne ili Sjeverne Evrope, da njegov brat može ići u školu, a ostali članovi obitelji imaju “freedom!”

Tridesetogodišnjak iz Sirije, po obrazovanju historičar engleske književnosti koji je tri i pol godine bio oficir u sirijskoj vojsci, bježi s bratom i prijateljem jer ne želi ubijati. Pita me što prosječni Evropljanin zna o sukobu u Siriji. Odgovaram mu da ne puno, da je naša predodžba simplificirana i svodi se na zlog diktatora Asada koji ubija svoj narod, opoziciju koju smo i mi potpomagali oružjem, a koja se isprva borila za slobodu da bi iz nje nastao Daeš, koji češće nazivamo ISIS ili ISIL. On mi objašnjava da se na terenu bori na stotine paravojnih postrojbi, kaže da je Sirija “yesterday’s country”, zauvijek izgubljena i bez mogućnosti da se vrati na stanje od prije građanskog rata. Isto, kaže, vrijedi i za Irak i Libiju.

Naime, gledajući kroz orijentalističku, kolonijalističku optiku, Zapad već desetljećima osuđuje bivše režime Bliskog i Srednjeg Istoka zbog nepoštivanja zapadnih standarda parlamentarne demokracije i zaštite ljudski prava, dakle nasljeđa evropskog liberalizma. Međutim, ta optika onemogućuje da uvidimo da su isti ti režimi uz sve probleme ponekad osiguravali iskorijenjenje nepismenosti, pristojnu razinu socio-ekonomske sigurnosti i mir među različitim etničkim i vjerskim skupinama te sekularnost države.

Medijski posredovani nesporazumi

Ne ulazeći sada u genezu blisko- i srednjoistočnog problema koja je objašnjena na drugim mjestima, ovdje želim istaknuti drugu stvar. Naime, razinu neznanja i neinformiranosti o uzrocima, okolnostima i obilježjima aktualne izbjegličke krize. Primjerice, mogli smo svjedočiti brojnim ksenofobnim komentarima o tome da ne treba zbrinjavati vojno sposobne muškarce izbjeglice jer da su se trebali ostati boriti za svoju zemlju – ili, kako reče jedna Facebook komentatorica: “Da su vaši muškarci devedesetih pobjegli, ne bi vi imale gdje dijeliti pomoć.” Moguće je da percepciji izbjegličke populacije kao dominantno muškoj pridonosi i relativna nevidljivost žena u izbjegličkim kampovima.

U ovih par dana provedenih s izbjeglicama primijetio sam da se žene, pogotovo u trenucima dok nisu u koloni koja se kreće, sklanjaju pred objektivima. Moj novostečeni drug iz Sirije objašnjava to dvama razlozima, ne isključujući moguće postojanje daljnjih razloga. On kaže da veći dio tih žena ne žele da one i/ili njihova djeca “krase” naslovnice evropskih medija, drugim riječima da ne žele biti Aylan Kurdi. U znatno manjoj mjeri, kaže on, riječ je o muslimankama koje se iz vjerskih razloga ne žele fotografirati bez muževljeve dozvole.

Kao što je nama, domicilnom stanovništvu tranzitnih zemalja, nepoznat kontekst iz kojeg izbjeglice dolaze, toliko je njima nepoznato kamo ih naše vlasti vode. Iz razgovora s izbjeglicama može se doznati da ih većina želi doći do Njemačke, za koju kažu “Nemçe” (stari osmanski izraz za zemlje Habsburške monarhije) ili “‘Almānyā” (arapski izraz za Njemačku). Taj cilj, da se razaznati iz razgovora, oblikuje njihove strahove i tjeskobe. “Kamo nas vode?” najčešće je pitanje koje sam čuo tijekom dva dana s izbjeglicama, a za njim slijedi pitanje jesu li granice otvorene. Prilikom prelaska u Mađarsku na Beremendu, prvo je pitanje bilo posebno izraženo.

Nelagoda zbog Mađarske

Naime, bivajući svjesni službenog stava mađarske Vlade prema izbjeglicama, čak i iskusivši iz prve ruke policijsku brutalnost na graničnom prelazu Horgoš, izbjeglice su bili zastrašeni mogućnošću da budu zadržani u Mađarskoj. Aladin, mladi Sirijac koji je posljednjih godinu i pol proveo po izbjegličkim kampovima u Turskoj gdje je, među ostalim, radio kao prevoditelj novinarima Le monde diplomatiquea, dok stojimo na kraju kolone od tridesetak autobusa pred graničnim prelazom objašnjava mi da će se veliki broj izbjeglica pobuniti ako ih Mađari budu pokušali registrirati i uzeti im otiske prstiju.

On, kao i brojni njegovi drugovi, ne želi da ga protivno njegovoj volji zadrže u nekom izbjegličkom kampu u zemlji koja mu nije odredište. Cilj je za njega prostor u kojemu će dobiti slobodu kretanja i zaštitu nepovredivosti života – geografski, to je “Nemçe”. Međutim, kako je to u jučerašnjem gostovanju u emisiji Nedjeljom u dva objasnila hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, frekvencija prihvata izbjeglica premašila je hrvatske administrativne kapacitete te je brigu o izbjeglicama svela samo na nužno – zadovoljenje osnovnih potreba i organiziranje tranzita.

Stoga su izbjeglice ostale službeno neinformirane o tome što ih čeka. Aladin zato kaže da bi volio da s njima kroz Mađarsku ide novinarska ekipa koja će bilježiti što im se događa i kako ih tretiraju. Srećom, susretljivošću hrvatskih i mađarskih graničara te solidarnošću drugih novinarskih ekipa koje su pratile prelaz te večeri, uspjeli smo doznati da je Mađarska otvorila granice samo za tranzit do Austrije te da izbjeglice neće zadržavati u izbjegličkim logorima na svojem teritoriju. Informaciju su potom Aladin i par njegovih drugova ekspresno razglasili i time izazvali veselje u koloni.

Narodni kapaciteti za solidarnost

Isti problem neinformiranosti pojavio se i u Tovarniku, no ipak u manjem opsegu budući da su tijekom vikenda tamo pristigli aktivisti i volonteri iz drugih dijelova Hrvatske kao i oni iz inozemstva. Uz to, nezanemarivu ulogu u stabiliziranju situacije odigravaju u ovim trenucima društvene mreže, pogotovo Facebook stranica Dear refugees: Welcome to Croatia koja ažurno obavještava o stanju na terenu i potrebama izbjegličkih kampova. Uz tu stranicu, treba istaknuti i napore zagrebačkog Centra za mirovne studije oko koordiniranja pomoći izbjeglicama, Projekt Otvorena mreža čija je ekipa, u trenucima dok završavam ovaj tekst, na putu prema Tovarniku sa ciljem da u izbjegličkom kampu osposobi hotspot za bežični pristup internetu te osječku Udruge Pobjede, čiji su volonteri tijekom vikenda skuhali i podijelili više stotina obroka u Osijeku i Tovarniku.

Naposljetku, želim istaknuti tri stvari o kojima, s obzirom na izbjegličku krizu, smatram da treba povesti računa. Najprije na to da izbjeglice u Evropu dolaze dehumanizirani, svedeni na statističku aberaciju, na što moramo odgovoriti drugarskim pristupom koji će im omogućiti da se ponovo osjete sigurnima; zatim na to da je socijalizacija brige za izbjeglice uslijed potkapacitiranosti rastrojene socijalne države pokazala da u Hrvatskoj postoje socijalni kapaciteti solidarnosti dovoljni za suočavanje s teškim krizama te, naposljetku, na to da socijalna mobilizacija efektivno kontrira autorasističkom narativu o “inertnim Hrvatima”. Potonje dvoje bilo bi dobro imati u vidu i kad izbjeglička kriza prođe – potencijali za borbu ovdje očito nisu iscrpljeni.