Najnovija privatizacija 65 državnih tvrtki i javnih servisa označava konačni kraj procesa privatizacije u Albaniji jer će “na bubanj” ili u “javno-privatno partnerstvo” ući čak i institucije poput bolnica, vodne distribucije te agencija za nadzor okoliša i prometa. No završetkom procesa privatizacije nestaju i neki od ekonomskih i ideoloških alata koje su sve dosadašnje vlade intenzivno koristile.
Proces gotovo neprekidne privatizacije u Albaniji započeo je u posljednjim danima režima državnog socijalizma koji je 1991. godine u ime liberalizacije pokušao stvoriti neku vrstu hibridnog ekonomskog sustava u kojem bi državna i privatna poduzeća koegzistirala u kompetitivnom okruženju. No, ironično, ovaj je pokušaj spriječio “antikomunistički” otpor radničke klase koji je vodila novoosnovana desničarska Demokratska stranka. Njihov “utopijski san” je bio da će nakon višestranačkih izbora radnici postati suvlasnici poduzeća te da će neka vrsta raja na zemlji sponzoriranog međunarodnim donatorima zamijeniti gerontokratski socijalistički sustav.
Kao i u ostalim bivšim socijalističkim državama, povijest je slijedila drugi put. Nakon pada sistema radnička je klasa ostala dezorganizirana i demobilizirana, a njeni su nekadašnji saveznici, sada na vlasti, započeli proces opsežne i neprekidne privatizacije koji traje i danas.
No u prvom razdoblju uspostavljanja novog sustava, od 1992. do 1997. godine, kondenzacija društvenih snaga vodila je do nekih zanimljivih rezultata. S jedne smo strane imali proces demontiranja industrije pri čemu je privatizacija vodila do masovnih otpuštanja, ubrzanog pada industrijske proizvodnje i zatvaranja mnogih tvornica. S druge strane bilo je pokušaja stvaranja neke vrste “demokratskog” kapitalizma, prije svega u ruralnim područjima (gdje je u to vrijeme živjelo 60% stanovništva, prema današnjih 46%), pri čemu je zemlja razdijeljena u ravnopravne čestice. To je dovelo do značajnog pada poljoprivredne proizvodnje, ali i do uspostavljanja određene socijalne barijere krajnjem siromaštvu, jer je omogućilo osiromašenim i nezaposlenim radnicima da proizvode svoju hranu, što je bio nužni preduvjet opstanka sistema. Istodobno, neuspješni seljaci uvijek su imali mogućnost bijega – u najamni rad u Grčkoj ili Italiji.
Različite vlasti, isti modeli
Nakon prvih pokušaja s ubrzanom šok terapijom, koji su izazvali ograničene otpore općoj neoliberalnoj agendi Demokratske stranke, pojavili su se znakovi nešto polaganijeg tempa privatizacije te neki alternativni pokušaji privatizacija kroz radničko vlasništvo nad poduzećima i ostale oblike popularnijih privatizacijskih modela. No svi su ovi eksperimenti završili korumpiranim oligarhijskim privatizacijama (kroz implicitne aproprijacije), i u razdoblju od 1996. do 1997. godine, kada je Albanija još bila pokazni primjer MMF-a, ekonomski opstanak zemlje ovisio je o novčanim dotacijama iz emigracije i razgranatoj mreži piramidalnih shema, čiji je slom 1997. godine doveo ne samo do pada Demokratske stranke s vlasti nego i do sad najdublje krize kapitalističkog društvenog uređenja u Albaniji.
Ipak, kapitalizam živi kroz krizu, i u nedostatku organiziranih masovnih pokreta lako može povratiti snagu i krenuti još snažnije u smjeru neoliberalne agende. Prije dolaska na vlast 1997. godine Socijalistička stranka obećavala je kejnzijanski ekonomski model. No brzo se povinovala pritisku međunarodnih financijskih institucija (osobito MMF-a), ne samo da nastavi privatizacijski proces nego da ga učini obuhvatnijim i bržim. Ako je do 1997. godine većina preostalih velikih (strateških) poduzeća još uvijek bila u državnim rukama, nakon te godine započeo je proces gotovo potpune privatizacije strateških državnih poduzeća. To je dovelo do novog vala nezaposlenosti i emigracije, ali makroekonomski kriteriji MMF-a (osobito stopa inflacije) bili su zadovoljeni. Domaći divovi poput telekomunikacijskog poduzeća i banaka bili su privatizirani; prirodni resursi i rudnici dani su u koncesije, itd. Kada se Demokratska stranka vratila na vlast 2005. godine, trebala je samo slijediti isti put, šireći privatizaciju na hidroenergetski sektor, čija je najveća distribucijska kompanija privatizirana 2010. godine. Iste je godine bivši premijer Sali Berisha proglasio kako će osim škola, bolnica i najvećih hidroelektrana sve biti privatizirano.
Trenutna “socijalistička” vlada, koja je na vlast došla 2013. godine, prije izbora je obećavala “pripitomljavanje” neoliberalnog modela, ali zbog pritisaka MMF-a i Svjetske banke te ispunjenja zahtjeva u procesu pridruživanja Europskoj uniji, nastavlja provoditi istu staru agendu. Trenutno pokušava privatizirati jednu od posljednjih državnih industrija, naftnu kompaniju Albpetrol, kao i državnu osiguravajuću kompaniju Insig te rasprodati posljednje udjele u ranije privatiziranim poduzećima poput telekomunikacijskog poduzeća Albtelecom i drugih. Ovih je dana ministar ekonomije objavio kako će novih 65 državnih poduzeća ili servisa ući u model javno-privatnog partnerstva, što znači da će neke od zdravstvenih, prometnih, socijalnih i poljoprivrednih usluga od sada pružati privatna poduzeća u “suradnji” s postojećim vladinim agencijama.
Permanentno restrukturiranje
Kakvi su bili socioekonomski efekti ovih procesa? Mnogi stručnjaci smatraju kako stvarna stopa nezaposlenosti i podzaposlenosti u Albaniji nikada nije bila niža od 40%, što je još strašnije kada pomislimo da danas barem jedan od četvero stanovnika radi i živi u inozemstvu. Domaće proizvodne snage nikada nisu dosegle razinu iz posljednjih godina državnog socijalizma. U velikoj je većini slučajeva privatizacija značila masovna otpuštanja u ime učinkovitosti. Velika stopa nezaposlenosti dovela je do otuđenja radnika od radničkih organizacija koje su ranih devedesetih bile dovoljno moćne da kroz opće štrajkove bace državnu socijalističku birokraciju na koljena, dok danas jedva da postoje. Ovo je najbolje razotkrio premijer Edi Rama pozvavši talijanske poduzetnike da ulože u Albaniji budući da ovdje ne postoje sindikati koji bi ih ometali.
Na strukturnoj razini, gotovo sve albanske vlade (ironično, osim desničarske Demokratske stranke prije izbora 2013. godine koja je omogućila povećanu javnu potrošnju i zadržala proporcionalnu stopu poreza) pod pritiskom MMF-a bile su ucijenjene provoditi permanentno neoliberalno restrukturiranje. Privatizacije su ideološki branjene kao sredstvo ne samo ekonomskog oporavka, već i kao način suprotstavljanja rastućem javnom dugu.
Konkretnije, albanske vlade su do sada uspijevale financirati rudimentarne socijalne usluge i isplaćivati mirovine zahvaljujući priljevu novca od neprekidnih privatizacija. Ali kao što brojke pokazuju, ne samo da nije bilo nikakvog ekonomskog oporavka, kamoli neke vrste reindustrijalizacije (jedine velike investicije bile su neke tekstilne tvornice u kojima se radni uvjeti kreću od loših do još gorih, a radna snaga – osobito žene iz predgrađa – izrazito je potplaćena), nego nisu dosegnuti ni očekivani balansirani proračun ni smanjenje duga. Zapravo, ukupni javni dug u Albaniji u posljednjih je deset godina udvostručen, i trenutno doseže 62,2% BDP-a. Neki ovaj broj možda neće smatrati impresivnim, uspoređujući ga s javnim dugom zemalja poput Grčke i Italije. Ali zato moramo podsjetiti da 1991. godine., kada je uspostavljen kapitalizam, Albanija, za razliku od ostalih socijalističkih zemalja poput Jugoslavije ili Rumunjske, uopće nije imala vanjskog duga, budući da je njezin Ustav zabranjivao strane pozajmice.
Iskustva stranih investicija
S druge strane, tvrdnja kako će privatizacija javnih usluga smanjiti korupciju nije bila ništa više od propagandnog trika u zemlji gdje je javna percepcija korupcije ogromna. Potrebna je visoka doza zbunjenosti za uvjerenje kako će iste vlade koje su u pravilu percipirane kao korumpirane privatizaciju provoditi na nekorumpirani način. Drugim tvrdnjama, poput one da javne institucije ne mogu obavljati javne službe, ali mogu nadgledati način na koji privatizirana poduzeća rade po zakonu, nedostaje ne samo logike nego i empirijskih dokaza. Jedan od najevidentnijih neuspjeha je privatizacija elektrodistribucijske tvrtke KESH, koja ne samo da nije poboljšala financijsko stanje poduzeća, već je i produbila njegovu krizu, i danas to isto, ponovno državno poduzeće, mora povećavati cijene da bi normalno funkcioniralo.
Vlada je također ponavljala i ideološku mantru kako će privatizirani sektori privući strana ulaganja, zanemarujući povijesno iskustvo tih ulaganja. Pogotovo u rudarskom sektoru strani su investitori bili toliko predatorski nastrojeni da ne samo da su progresivno smanjivali broj zaposlenih, već su u principu za sobom ostavili spaljenu zemlju, u koju je postalo gotovo nemoguće ponovno uložiti.
Zaključno moramo reći da su sektori koji su još preostali za privatizaciju (vodni resursi, bolnice, škole itd.) toliko reducirani da se vlada više ne može pouzdavati u prihode od privatizacije kao jamce stabilnih financija i fragilnog socijalnog mira. Morat će se suočiti s niskom razinom ekonomske aktivnosti, visokom nezaposlenošću, niskim poreznim prihodima (maksimalan porez na dobit iznosi 15%), presušivanjem novčanih dotacija migrantske radne snage i gotovo nikakvim resursima za privatizaciju. Permanentna privatizacija ima logičan kraj. Ostaje za vidjeti kako će se u tom u raspletu politički pozicionirati vladajuća klasa, a kako oni koji su tim procesom najviše izgubili.
S engleskog prevela: Lahorka Nikolovski